U moru površnih sadržaja koji se nude djeci u obliku slikovnica i dječje literature, u eri hiperproizvodnje i mišljenja da svatko može izraditi i izdati svoju slikovnicu, postaje sve važnije prepoznati kvalitetne, vrijedne autorice i autore. Jedna od njih je Nena Pavelić, kreativna riječka ilustratorica i autorica koja iza sebe ima niz nagrađivanih autorskih slikovnica i projekata i koja sadržajima za djecu pristupa smisleno, zaigrano i nimalo podcjenjivački.
S Nenom smo porazgovarali o njenim počecima, inspiraciji, kritičkom pristupu slikovnicama, snalaženju u svijetu dječjeg izdavaštva i tome kako klinci reagiraju na netipične teme priča kao što je tuga.
U kojem si trenutku shvatila da je tvoj put ilustracija? Jesi li o tome sanjala, ili se dogodilo putem?
Mogu reći da je umjetnost općenito jedno vrijeme bila moj veliki san. Kao mala mislila sam da ću biti slikarica ili spisateljica za djecu, tada to dvoje nisam povezivala. Stalno sam crtala i to posvuda, izluđivala mamu sa stalno išaraim zidovima svoje sobe. Neke od prijatelja upoznala sam tako što sam u svom rodnom gradu, Novom Vinodolskom, sjedila po zidićima s golemim papirima, olovkama i crtala. Bila sam im čudna pa su mi prišli da provjere što je sa mnom i tako smo se počeli družiti.
Školovanje nisam nastavila u smjeru klasične umjetnosti. Kroz odrastanje počele su me strašno zanimati i neke druge stvari, najviše računala što je opet povezano jer sam htjela programirati ali i crtati video igre. Kasnije sam radila razne poslove grafičkog dizajna i animacije u agencijama i dosta freelanceala uz stalni posao. Ilustracija je uvijek bila tu negdje, ali nikad tako izraženo kao prije otprilike 6 godina kada sam iz čiste dosade počela crtati i objavljivati na društvenim mrežama. Ljude je to počelo zanimati, dolazile su prve male narudžbe, pa prvi veći angažmani, a onda sam nakon držanja u rukama nekih djela koje sam nacrtala shvatila da sam konačno doma. I eto danas živim od ilustriranja. Mogla bih na kraju zaključiti da je ilustracija oduvijek bila u meni samo je trebalo proći mnogo puteva da izađe. Slow learner, tako bih okarakterizirala svoju samosvijest.
Iza sebe imaš niz projekata – iskače li nešto posebno na čemu si radila, a da bi mogla izdvojiti?
To je baš teško, nekako kao pitanje koje mi je dijete najdraže. Svaki projekt mi je važan iz nekog svog razloga. Ako govorim isključivo o svojim autorskim slikovnicama, svaka je došla iz mene, neke unutarnje potrebe ili borbe. Mogla bih reći da mi je prva najdraža jer je došla s mojim djetetom, druga je donijela neke nagrade i vidljivost, ali s trećom sam zaliječila malu Nenu koju danas mogu voljeti gotovo jednako kao svoje dijete. Imala sam narudžbe za personalizirane ilustracije koje su toliko intimne i s kojima se povežeš na nekom nivou na kojeg misliš da ne možeš doći, a onda se dogodi i dio tebe ode živjeti s tim ljudima koji su na početku bili samo sličice iz inboksa.
Ono što me najviše veseli je što kroz rad dolazim do razne publike, a tu imam onda i djecu s raznim teškoćama čiji mi se roditelji povratno jave i to je nešto što me nosi dalje. Također dvije moje slikovnice su, zahvaljujući projektu Kultura svima inkluzivirane u audio obliku za slijepe i slabovidne i evo to bih istaknula kao nešto na što sam strašno ponosna.
Nedavno si u Rijeci prvi put predstavila i slikovnicu Neočekivani posjet – divni, kreativni prikaz nošenja s emocijom tuge. U moru ideja koje sam sigurna imaš, kako je prevagnula baš ta? Kako djeca reagiraju na razgovor o tome?
Da, mnogi su se tome začudili. Imala sam plodnu i uspješnu godinu prije toga i da baš sad pišem o tuzi nikome se nije činilo logičnim. Ali meni jest. Tuga je nešto čega se trebalo sramiti kad sam ja bila mala, a i danas. Mnogo je tuge u svijetu, toliko je ružnih situacija oko nas i htjeli ili ne, svi smo time na neki način pogođeni. “Nemoj biti tužna” ili “Ti tu ništa ne možeš” su rečenice koje ne mogu podnijeti. Ništa što se događa nije predaleko i djeca to osjete.
Ako pak ne idem toliko daleko, tužni možemo biti iz mnogo drugih razloga zbog čega djeca najčešće jesu tužna i to je ono o čemu sam htjela napraviti slikovnicu. Ne pozivanje na rođendan, ne uključivanje u igru, nekakva osobna drugačijost i neuklapanje u društvo u vrtiću ili školi. Nekad je to samo umor, glad, južina… Ako tuga nije povezana s traumom, s gubitkom voljenih, s nekim težim situacijama, obično je prolazna unutar nekoliko sati ili jednog dana. Tuge se ne smijemo sramiti, ne trebamo je skrivati niti ukrašavati jer takvo ponašanje dugoročno može odvesti u teže oblike. Govoriti djeci da ne budu tužna i relativizirati njihove osjećaje zbog, po nama gluposti je jednako loše kao da im kažemo da ne budu sretni.
Manja djeca možda ne mogu teoretizirati tugu ali je itekako iskustveno poznaju i pozitivno reagiraju na razgovor o toj temi. Oni suosjećaju, empatični su, djeca razumiju da je tuga (suzama) poplavila boravak, razumiju kad im kažem da zagrle tugu ili joj daruju cvijeće.
Odrasle ovdje vidim kao problem, mi smo ti koji smo putem izgubili dijete u sebi koje je znalo kako se to radi.
Koliko je djeci potrebno prilagođavati sadržaj?
Ne prilagođavam im gotovo ništa. Uz sugestije urednika, ako je zbilja uvjerljiv prihvatim izmijeniti neku riječ, rečenicu zbog boljeg razumijevanja, ali smatram da su djeca sposobna prihvatiti i shvatiti mnogo više nego što mi mislimo. Pokušavam ih ne podcijeniti i nuditi infantilan sadržaj do kojeg i ovako svakodnevno dolaze bilo kroz razne slikovnice, ali i ostale medije. Rečenice poput “Vidjet ćeš kad narasteš/odrasteš” su mi u djetinjstvu bile najomraženije od koga da god dolazile. Danas ne želim biti takva odrasla osoba i inspirirana najviše vlastitim djetetom i sama se trudim ostati neopterećena odraslošću.
Kako zadržavaš tu neopterećenost – inspiriraš li se vlastitom djecom, susretima sa svojim čitateljima ili nečim trećim?
Inspirirati me može zbilja svašta. Iako idealistički i romantično zvuči da se inspiriram djecom, najviše ideja mi dođe dok se dosađujem. Nekad nešto čujem dok sjedim na kavi, vidim neku lijepu zgradu u koju bih mogla smjestiti obitelj iz svoje glave, a nerijetko moj sin izvali tako dobru foru i ja odmah vidim slike neke nove slikovnice. Sve to zapisujem gdje stignem, nešto izgubim, nešto ostane, a u konačnici držim da ne mora od svega ispasti gotovo djelo. Iako ne plaćaju račune, još uvijek me hrane takve, samo naočigled male stvari.
Ilustratori koji pišu svoje tekstove često kažu da slika nadopunjuje riječ i obratno – vodi li te ipak nešto od tog dvoje u stvaranju…
Kako kad. Zapravo bih rekla da je važno razumjeti što je bilo prvo, ilustrator_ica ili pisac_spisateljica. Osobno sam svoje autorske slikovnice odmah vidjela, znala točno kako želim da izgledaju ili sam pak imala slike u glavi na koje je trebalo uglaviti tekst što je bilo slučaj s Kamo ćemo večeras? Prvo sam imala ideju kako će izgledati, a tekst je dolazio spontano. Slikovnice koje crtam za druge malo su drugačija priča. Dobijem gotov tekst s kojim prvo živim neko vrijeme, pokušavam ući u život te priče, stajati kao nijemi promatrač i naći svoju perspektivu. Tražim gdje sam tu ja, što još mogu ponuditi. Dogodi se nekad da me tuđi tekstovi toliko uvuku u priču da se i sama osjetim sudionicom, i to su najljepše suradnje.
Ponekad imam dojam da se nove slikovnice pojavljuju na svakom uglu, a nekako je postao i trend među hrvatskim celebovima… Koliko je to sindrom hiperproizvodnje – što je zapravo prisutno i u ostatku izdavaštva i književnih žanrova – a koliko stvar mišljenja da je napraviti slikovnicu jednostavno?
Najveći problem celeb-slikovnica vidim u tome što kod takvih osoba pisanje ne proizlazi iz same potrebe pisanja i donošenja nečeg novog i vrijednog. Vrijednost takve knjige određuje njezina marketabilnost, rangiranje autora na pop-kulturnoj društvenoj sceni i prisutnost na društvenim mrežama.
Mislim da je to kombinacija hiperproizvodnje, brze zarade, lakog marketinga i poimanja da je slikovnica nešto lagano. Kad nam pod ruku dođu slikovnice raznih naših zvijezda, očigledno vidimo da nisu lagane za napraviti jer su loše. Onima koji misle da su dobre poručila bih da češće posjećuju knjižnice i bace oko na male izdavače koji su riznica fantastičnih, začudnih slikovnica na kojima će im djeca biti zahvalna. Celeb-slikovnice su dobra stvar čisto zbog popularizacije čitanja jer neki roditelji zbilja nikada ne čitaju s djecom pa ako ih ovo potakne na čitanje, neka!
Dugoročno, loše je. Srozava se kvaliteta i teksta i ilustracije, srozavaju se budžeti koji su u Hrvatskoj i ovako premali, mediji vole poznata imena i tada ispod radara prolaze neke zaista dobre stvari. Imamo poznatih osoba u Hrvatskoj koje su pokušale pronaći mjesto u dječjoj književnosti, ali to što je netko primjerice glazbenik i piše dobre pjesme, pokazalo se kako ne znači da zna napisati tekst za slikovnicu.
Dobra je stvar što bivaju brzo zaboravljeni i takve slikovnice ne dožive reizdanja. Vidim ovdje knjižnice i knjižničare_ke kao neko sidro koje drži dobru književnost da ne otplovi ili možda kao kolut za spašavanje.
Što po tvom mišljenju čini kvalitetnu slikovnicu?
„Kvalitetna slikovnica je umjetnički vrijedan proizvod vizualno i tekstualno usklađenih elemenata koji služi kao kućna pomoćnica pedagogije.” – nedavno sam tako nešto izjavila i još uvijek me nitko nije uvjerio drugačije.
Kvalitetna slikovnica je umjetnički proizvod koji poštuje dječje čitatelje, koji ne podcjenjuje. Mora biti višeslojna, imati širinu, ne moralizirati, treba zadovoljiti i odrasle i djecu. I nešto vrlo važno ako govorimo o slikovnicama za djecu – biti povezana s dječjim iskustvom. Bez suradnje kvalitetnih autora, ilustratora, prevoditelja, urednika, lektora, nema ni kvalitetne slikovnice.
Koliko se uopće bavimo kritičkim razmišljanjem o slikovnicama i dječjoj literaturi općenito? Nedostaje li nam kritike?
Neću reći nimalo, ali gotovo nimalo. One kritike koje postoje uglavnom su o nagrađenim slikovnicama, pa iako nemamo mnogo nagrada za dječju književnost u Hrvatskoj one koje i jesu dodijeljene često se znatno razlikuju od knjiga koje su na popisu Dobre dječje knjige koje svake godine bira Hrvatsko knjižničarsko društvo. Nešto tu ne štima.
Svakako bih rekla da nam nedostaje kritike dječje književnosti, ali to vjerojatno proizlazi iz misaonog obrasca koji se vuče od kad je svijeta da je pisanje za djecu lako.
Ono što olakšava borbu sa samim sobom i svojim mjestom u svijetu knjiženosti jest činjenica da je vrlo lako na katalogu vidjeti što je čitano, a što nije. Djecu ne zanimaju nagrade, ne zanimaju ih imena. Priča prije imena! Zato su djeca najiskreniji kritičari.
Kako ti biraš sadržaje za čitanje, i što ti se u zadnje vrijeme našlo pod rukom?
Uvijek neaktivno čitam više knjiga odjednom! To je trenutno moja stvarnost, em zbog posla, zbog roditeljevanja i života općenito. Ono što najviše čitam su slikovnice i razni stripovi. Sadržaj biram na razne načine, nekad su to lijepe korice, nekad je to godišnje doba, često kiša koja me potakne da uzmem nešto “teže” u čijim stranicama nađem bookmark koji je zapravo papirić za kupovinu iz 2023. i onda shvatim kad sam je počela čitati.
Zadnje sam nedavno progutala u jednom danu Stephena Kinga i prijevod knjige koji smo konačno dobili, “O pisanju – sjećanje na zanat”. Kakav god on kao persona bio, oduvijek sam ga voljela čitati i unaprijed znati da tu noć neću spavati. Ova je knjiga nešto posve drugačije. Neobičan spoj njegovih uputa za pisanje i autobiografije. Djelo koje s jedne strane pripovijeda o njemu kao piscu, s druge problematizira pisanje kao takvo, a s treće na posredan način progovara o stanju u suvremenoj književnosti. Svašta sam nešto počela i/ili završila u međuvremenu, ali moram spomenuti kako me prošle godine dugo pod dojmom držala knjiga Eve Simčić “Četiri lakta unutra” koju sam pročitala u jedno popodne na plaži i preispitala sve svoje živote odluke i tijek mog života općenito. Voljela bih i žalim što autorica ovim romanom nije dobila veću percepciju javnosti jer je kvalitetnija od mnogih koje su nam silom nuđene kao najbolje.
Trenutno mi se bookmark kiseli u knjizi “Pisani svijet” Martina Puchnera, ali i u još nekim knjigama pa nemam pojma kad ću ga završiti.
Na čemu trenutačno radiš, i imaš li neke dugoročne ciljeve, vizije i maštanja o budućim projektima?
Projekata je za sljedeću godinu mnogo što se tiče ilustriranja tekstova drugih autora. Ako se poslože sve sile i ostvare suradnje za koje sam već potpisala ugovore, 2026. će biti plodna godina. Tu ostaje nešto malo vremena za neke stvari koje sam planirala, a to su primjerice nove verzije pustolovnih dnevnika za djecu IDI VIDI. To su interaktivne knjižice koje su nastale inspirirane vlatitim djetetom u raznim čekaonicama, restoranima, u autu na putu i slično.
Moj cilj, vizija i maštanje su zapravo isti. Nastaviti ovim putem kojim sam krenula i osjećati se u tome svemu doma i pritom se dobro zabavljati.
Ono što je novo i nadam se da ću u tome uspjeti jest slikovnica za odrasle koja bi trebala izaći u biblioteci Vrata u podrum, nakladničke kuće Knjiga u centru. Nosila sam taj rukopis dugo u sebi sve dok mi nije počeo toliko mučiti želudac da sam ga morala izbaciti iz sebe. Problem je nastao kad sam shvatila da to nije ni slikovnica za djecu, a nije ni klasična kratka priča i onda sam se sjetila nevjerojatnog autora i urednika Zorana Pongrašića i shvatila da bi jedno on znao baratati time. Sad čekamo Ministarstvo za posljednji blagoslov ili posljednju pomast, vidjet ćemo.
U budućnosti bih voljela napisati tako dobru priču da me moje vlastito dijete prizna i kao spisateljicu šašavih priča, a ne samo, njegovim riječima “poetičnih slikovnica”.
#ilustracije #intervju #Kamo ćemo večeras? #Nena Pavelić #Neočekivan posjet #Ovca u kutiji #slikovnice
