U Hrvatskoj je nedavno ponovno uvedeno obavezno služenje vojnog roka. Dok se javnost još privikava na tu odluku, u Rijeci se o tome govorilo otvoreno, kritički i bez straha.
U Galeriji Studentskog kulturnog centra, u sklopu izložbe antiratnih plakata Print savjesti, održana je tribina simboličnog naziva Vojni JOK! na kojoj su glavne teme bile militarizacija društva, priziv savjesti i građanski otpor.
Na tribini su sudjelovali povjesničarka Senna Šimek, aktivistkinje Sara Sušanj i Leonida Cris Manojlovski, te Nenad Romić – Marcell Mars, poznat kao napredni korisnik interneta, štogod to značilo, i – dezerter. Razgovor je moderirala studentica kulturalnih studija Katarina Bošnjak.
Prema novom Zakonu o obrani, obvezno služenje vojnog roka zahvatit će oko četiri tisuće mladića godišnje, u pet naraštaja. Žene nisu obuhvaćene, a predviđene kazne za neodazivanje kreću se od 250 do 1320 eura.
„Puno je nedoumica, a najmanje onih koji bi na njih trebali odgovarati“, istaknula je moderatorica Katarina Bošnjak u uvodu tribine kojoj je, možda, nedostajalo samo malo više onih koje se ova tema najviše tiče. Njihov bi glas u ovom trenutku vjerojatno bilo najkorisnije čuti – ako ni zbog čega drugoga, onda da se iz prve ruke dozna kako budući „ročnici“ danas razmišljaju.
Povjesničarka Senna Šimek podsjetila je na antiratne pokrete devedesetih i otvorila pitanje: što danas uopće znači vojni rok?
„Rat je upisan u kodeks prihvatljivog Hrvata“, rekla je. „Povijest se bavi ratom, a ne odgovorima na rat. Najmanje što možemo učiniti danas jest ponovno služiti vojni rok – jer rat je opet postao vrijednost.“ Prema njezinim riječima, uvođenje vojnog roka dodatno potiče sigurnosnu dilemu, u kontekstu stalnih regionalnih i globalnih napetosti. „Nije popularno govoriti o antiratnim pokretima. Rat se ponovno prikazuje kao temelj državnosti.“
Sara Sušanj, izvršna direktorica Udruge Delta, govorila je o stavovima mladih i porastu straha od rata.
„Strah od rata raste među mladima od 15 do 30 godina. Srednjoškolci više vjeruju vojsci nego političkim strankama“, istaknula je. „Vojni rok neće donijeti vještine koje konzervativno društvo od mladića očekuje, niti disciplinu. To moramo graditi kroz građanski odgoj, a ne kroz oružje“, smatra Sara Sušanj, prema riječima koje civilno društvo ima ulogu mlade naučiti kako da budu aktivni građani i da preuzmu odgovornost za društvo u kojem žive – prije nego što to u njihovo ime učini sustav.
Aktivistica Leonida Cris Manojlovski ponudila je drukčiji pogled – onaj nekoga tko se svakodnevno susreće s mladima i lokalnom aktivističkom scenom.
„Klinci nisu grozni kako se priča. Ima ih dosta koji su protiv rata, koji koriste internet da izraze stav. Rijeka ima dobru aktivističku scenu, ali često ne vidimo što se sve događa oko nas“, smatra Leonida, koja je upozorila i na pogrešnu percepciju prosvjeda: „Naši prosvjedi nisu radikalni. To su mirovne, nenasilne akcije. Nedostaje samo – edukacije.“
Senna Šimek upozorila je i na širu sliku – način na koji se javni govor o „obrani države“ koristi da bi se skrenula pozornost s onoga što ljude zaista muči.
„Vokabular se nije mnogo promijenio. Ljudi se i dalje pale na iste riječi – domovina, sigurnost, čast – dok se istodobno bježi od temeljnog pitanja ekonomske situacije. Vojni rok je savršen primjer kako polarizacija društva funkcionira. Desnica to jako dobro koristi – umjesto da govorimo o siromaštvu i neimaštini, mi se dijelimo po identitetima.“
Prema njezinim riječima, „obrana države“ u današnjem diskursu više nije pitanje sigurnosti, nego instrument političke podjele.
„Rat se ne vraća samo kroz oružje, nego kroz jezik kojim se opravdava svaka nova podjela.“
Zanimljiv pogled donio je Nenad Romić – Marcell Mars, koji je ispričao vlastito iskustvo prigovora savjesti i odbijanja služenja vojnog roka devedesetih godina.
„Kad vidim uniformu, i danas mi nije svejedno. Nekad smo se bojali oružanih ljudi, danas je još gore – jer se strah vraća kroz pasivnost“, rekao je.
Mars je govorio o uhićenju, odvjetniku koji ga je spasio, te o generaciji koja je prva probijala zid šutnje.
„Mene je spasio odvjetnik, dokazao je da nisam pobjegao. Kad je umro Franjo Tuđman, sve je postalo bitno lakše. To više nije bilo ideološko pitanje – postalo je jasno da nema smisla ići u vojsku i da postoji nešto bolje od toga. To moramo osvijestiti. I tada je bilo grozno, danas je bitno groznije.“
Komentirajući današnje stanje, ustvrdio je da je represija prisutna, ali u blažem, sofisticiranijem obliku:
„Represija se ne događa tamo gdje nema prosvjeda – i nije toliko izražena od države, koliko od onih koji su državi lojalni. Hrvatska je pasivizirana, vlada atmosfera straha. Aktivizam se često pretvara u performans, u nešto što se izvodi zbog medijske slike. A to nije otpor.“
Zaključio je kako vojni rok možda i nije najveći problem:
„U Rijeci su možda veći problem Maersk, Rheinmetall i Lürssen. To su stvari o kojima se ne govori, a o kojima bi se trebalo organizirati. Alternativa nije civilno služenje – alternativa je ništa. Ne moraš služiti da bi bio koristan.“
Naravno, i publika je imala priliku postaviti pitanja, izraziti mišljenje i izreći stav. Tribina Vojni JOK! s izložbom Print savjesti povukla je paralelu s devedesetima – jer, ma koliko svako vrijeme nosi svoje brige i probleme, dileme oko sigurnosti i slobode itekako su prisutne. Svaki glas otpora militarizaciji i ratnim huškačima danas je više nego dobrodošao.
