Počelo je jednim tekstom, a onda je krenulo prekomjerno granatiranje.
Budući da su me neki od gelera i samoga dohvatili (mnogi mi se ovih dana javljaju u inbox, razočarani činjenicom kako “nisam stao u zaštitu autorice”), osjećam potrebu komentirati “spornu” promociju romana Dore Šustić i Zorana Ferića na riječkom Vrisku, pa i uz očit rizik da me se u narednim mjesecima proglašava portparolom “pisaca na poziciji moći”. Čuli ste već za tu promociju, koja je od jednog loše osmišljenog i vođenog događaja (sigurno ovdje ne mislim tvrditi da smo napravili dobar posao) postala tema br.1 u hrvatskoj književnoj provinciji, u kojoj je od samoga teksta oduvijek bilo mnogo važnije tko se, kako i kome obratio pa još i – zamislite – pred svim tim ljudima, u live prijenosu jednog od najvećih domaćih književnih festivala.
Teren za konačni obračun sa seksistima u domaćoj književnosti pripremila je Dunja Matić, objavivši na Vox Feminae tekst naslovljen “Vrisak hrvatskih feminista”. Uslijedilo je unisono aplaudiranje autorici i njezinom uratku; euforija je to slična onoj kada hrvatska nogometna reprezentacija ostvari kakav dobar rezultat, pa se ljudi međusobno zalijevaju pivom, valjaju po podu i ližu asfalt po kojemu su do maločas skakali. I znam, lijepo je feštati. Međutim, sveopća radost i veselje – opće je poznato – onemogućuju bilo kakav vid kritičkog odmaka, rekapitulacije ili ponovnog promišljanja viđenog/pročitanog.
Jer, da je među svim tim navijačima ostalo pribranih ljudi netko bi, valjda, pogledao opet tu tribinu pa pokušao locirati što je u njoj bilo baš toliko problematično da se u danima iza nje, jedan Zoran Ferić na najgnjusniji način razvlači po mrežama gdje ga se (anonimno) “razotkriva” kao “ljigavog pervertita”, uz pozive da ga se prestane čitati (tako se manifestira teror cancel kulture, koji Dunja Matić propušta ili ne želi vidjeti). Točno je da Ferić (još) nije ostao bez izdavača, pa ni posla, da mu knjige nisu sklonjene s polica i da on (još) nije persona non grata u društvu. Kao što je točno da se takvi procesi odvijaju blitzkriegom i “odozdola”, da kreću iz mase (često anonimne) i da su mreže (bolje je reći: hajka na mrežama) u kratkotrajnoj povijesti globalne cancel kulture ostale upamćene kao – mjesto na kojemu sve započinje.
Pa, pogledajmo onda što se i na koje sve načine odvija na tim istim mrežama, koje određuju ljudima živote i presuđuju krivima i nedužnima, a vezano uz slučaj “sporne” riječke tribine, i kako to izgleda obračun razjarene publike s Ferićem i Petkovićem (ja za sada nisam neka meta, osim što sam postao meme na Twitteru). Riječ je o ekskluzivnoj prilici da se iz bliza vidi sam začetak tog čuvenog procesa kanceliranja. U kakvoj epruveti to raste, i kakvo je intelektualno poštenje onih koji pokreću takve stvari? To nas ovdje zanima. Iskoristimo, zato, priliku i zadubimo se u posljednje taktike domaćih kancelista. Pogledajmo dobro u njihova čarobiranja, šibicarske trikove i intelektualni kapacitet, bolno sažet u nekoliko jeftinih sličica i video-klipova.
Otužna tiktokizacija nečega što bi trebala biti ozbiljna rasprava
Preko noći je, vidjeli smo, na domaćem svemrežju niknulo nekoliko kvazi-satiričnih stranica i straničica, na kojima se ljuti protivnici razračunavaju s Ferićem i Petkovićem, i to tako da van konteksta rezuckaju i objavljuju dijelove njihovih izlaganja. Riječ je – naravno – o manipulativnoj i bezobraznoj taktici sitnih novomedijskih žmuklera i prevaranata. Taktici koja prije podsjeća na Stjepu Bartulicu dok kopa po djelima suvremenih autora u potrazi za tobože skandaloznim rečenicama, nego na intelektualnu ljevicu koja bi se morala znati razračunati sa seksizmom (naravno, u slučaju da ga prvo uspješno locira). Zatim se ti manipulativni video-klipovi – u kojima Ferić, primjerice, navodi kako je “i on napisao feministički roman”, u kojemu je ženski lik “podređen, ali i dalje feminist” – dijele u svrhu ostrašćenog blaćenja, ridikulizacije pisaca i – htjeli to kritičari priznati ili ne – poziva na bojkot i konačni izgon dotičnih iz javnog života.
Riječ je o tipičnoj društvenomrežnoj hajci, otužnoj tiktokizaciji nečega što bi trebala biti ozbiljna rasprava. I gore od toga: riječ je o definitivnom intelektualnom sunovratu domaće aktivističke ljevice, odavno potučene do razine memea. Toj i takvoj ljevici – pokazuje, nažalost, ovaj primjer – očito nije drugo preostalo nego da i sama kooptira internetski meme kao nekakvu metodu borbe, društvene kritike, pa da onda na taj način pravi “spiskove nepoćudnih”, šireći te manipulativne video-klipove pred krvožednim ljudima na internetu, u klasičnom fast food maniru društvenih mreža.
I zbog čega, oprostite, ne bi bilo istine u onome što Ferić priča? Što je tu toliko skandalozno? Feminizam i ženska podređenost (recimo, u pornografiji) i dalje je tema i u samim feminističkim krugovima. I dok se neke feministice kunu da je pornografija apsolutno zlo za žensku stvar, one iz suprotnog feminističkog tabora slave porno-glumice – ili djevojke koje se bave webcammingom – kao utjelovljenje čiste ženske emancipacije.
Jedna krv, jedan jezik, jedan narod i – jedan feminizam
Zbog čega onda, molim vas lijepo, Ferić nema pravo takvu podređenost pripisati KNJIŽEVNOM LIKU, pa onda još o tome i otvoreno govoriti na književnoj tribini, bez da ga se poslije maltretira po mrežama i razapinje kao “ljigavog pervertita”? Pogotovo ako se uzme u obzir da čovjek piše o podređenosti u seksualnom smislu, dok je, kad je riječ o stvarnom odnosu između žene i muškarca u romanu, ženski lik zapravo dominantniji, snažniji. Ali, da bi se to uvidjelo potrebno je pročitati Ferićev novi roman. Neće biti dovoljno zavrtjeti tih par klipova na internetu i priključiti se provincijalnoj hajci.
Da, provincijalnoj hajci. Znate već kako stvari stoje u provinciji: jedna krv, jedan jezik, jedan narod i – kako sada, nažalost, vidimo – jedan feminizam. Svi drugi su neprijatelji.
Ono što posebno živcira kod dijela lijeve kulturne javnosti koja se trenutačno zgraža nad nastupom Ferića i Petkovića i ridikulizira ih po mrežama, jest što ne mogu otvoreno priznati da su kancelisti. Politička identifikacija je prvi čin intelektualnog poštenja. Legitimno je zahtijevati da se isluženi pisci i autoriteti na sceni sklanjaju, a da se prilika i honorari pruže mlađima, svježijima. I ne zaboravimo: politički korektnijima. Ali, čemu onda skrivanje, zašto nitko od kritičara ne može otvoreno izustiti: “Da, mi smo kancelisti i želimo kancelirati Ferića i Petkovića zato što su puni sebe, dosadni i ne sviđa nam se kako razmišljaju o feminizmu, a pritom su im i književni likovi ovakvi i onakvi.” Nije uopće neobično u današnjem svijetu, kažem, htjeti svrgavati književne autoritete i kvazi-autoritete, rovariti po kanonu, pa i obračunavati se sa suvremenicima oko toga o čemu se može pisati, ili kako bi se trebali ponašati književni likovi. Ali, to te stavlja u pomalo nezgodnu poziciju. Uz bok nekih likova s kojima se nitko ne želi fotografirati.
I onda se u svemu traže neki grandiozni narativi, poput seksizma i mizoginije kojih na ovoj tribini nije bilo. Kako smo, uopće, došli do momenta u kojemu krindž postaje sinonim za seksizam? Krindž je bezvezna, svakodnevna kategorija dok je seksizam nešto mnogo ozbiljnije. Ili je barem nekoć tako bilo. U doba prije pojave internetskih memeova i društvenih mreža.
Nema nikakve sumnje da je ova tribina bila promašaj, i da oba ova romana zaslužuju puno bolje predstavljanje pred publikom. Nikola Petković je rano u razgovoru skrenuo u opasne vode, to je definitivno odredilo tribinu i ja ne mislim da je to bio mudar njegov potez. Kao što ne mislim da je prema Dori Šustić ispao seksist (krindž, da). A Ferić još manje.
Zaključno, istina je da se oba ova romana suštinski bave istom stvari. U jednom je riječ o opsesiji mlađe žene prema starijem muškarcu, a u drugom obrnuto. I svi mi koji se odbijamo praviti da smo pali s kruške, dobro znamo da Dora Šustić, odnosno njezin lik u romanu – u današnjem svijetu kancelistički orijentirane, pravedničke publike – imaju puno veće “pravo” na taj i takav književni glas. I to jest neka tema za razgovor, u normalnim okolnostima.
Samo, okolnosti odavno nisu normalne.
Autorica fotografije s naslovnice: Tanja Kanazir/Vrisak
#Dora Šutić #Dunja Matić #Nikola Petković #Vid Barić #Vox Feminae #Vrisak #Vrisak - riječki sajam knjige i festival autora #Vrisak hrvatskih feminista #Zoran Ferić
