MANJE JE VIŠE
Prvo: čega ovdje nema? Nema buke, nema gužve, nema žurbe. Kad se pomnože ta tri minusa, dobije se veliki plus!!! Da, isti zakon vrijedi u matematici riječi kao i u matematici brojeva: kada se minusi zbrajaju, daju minus, a kada se množe, daju plus. Dakle, množite se ljudi! Množite svoje minuse (ono čega nemate, što vam nedostaje) i bit ćete u plusu!
Drugo: čega ovdje ima? Ima zelenila, ima filmova, ima zraka. I kad zbrajate to i kad množite, u plusu ste: većem u množenju, manjem u zbrajanju. Zato dajem prednost množenju nad zbrajanjem: 3 + 3 = 6 (pa tu nemate što podijeliti jer ste na istom: tri meni, tri tebi), a 3 x 3 = 9 (pa ostvarujemo višak vrijednosti/zaradu/profit od tri jedinice: po jedna svakomu i svi smo na dobitku). Dakle, množimo se!
I treće: zašto je manje više, a više manje? Zato što npr. gledanje više filmova znači manje dubine njihova doživljaja: što ih je više, tim su širi pa onda i plići. Isto je i s informacijama: višak informacija = manjak znanja. Isto je i s hranom pa onda najveći užitak pruža asketski obrok od par kriški bijelog kruha i šoljice crnog vina (kakav sam si priuštio sinoć, po povratku s Cinehilla). Na kojemu sam imao obilnu filmsku večeru: „Srpsku epiku,“ kao predjelo i „Priču o Eduardu Limonovu,“ kao glavno jelo.
Četvrto domislite sami, dao sam vam materijala. Kad u razgovoru praznim glavu (muškarac uživa u pražnjenju), obično mi sugovorni/ica kaže na kraju: „Dao si mi misliti“. Zar sam ti malo dao?!
POŽUDNE OČI
Kad sam bio zelen i mlad, bio sam pod vlašću požude: požude očiju i udova. Kada bih bio na nekom filmskom festivalu, nastojao sam pogledati što više filmova; ponekad po četiri, pet u jednom danu. Mladost-ludost. To je stvaralo u meni efekte slične onima koji vas dopadnu kada popijete puno različitih pića, a svako je alkoholno. Da, bio sam filmski pijanac. Onda sam se, nakon nekoliko festivalskih pijanki, počeo trijezniti: manje je više (uživanja, pamćenja, sjećanja). Sada sam filmski pilac-znalac. Spoznao sam moć požude očiju (vidjeti što više, po mogućnosti sve) i njene posljedice (sve što gledam, kroz koje oči ulazi u mene). Dakle, sada pazim što i koliko gledam. I nastojim gledati kroz filmove – da bih vidio ono što mi žele pri/kazati.
Kolika je cijena koju sam platio jer sam robovao požudi očiju, znamo ja i moj okulist. Interesantno: umetnemo li jedno „t“ u okulistu, dobit ćemo okultistu! Pa da, bio sam tada pripadnik kulta Filma: žrtvovao sam mu mnogo vremena svoga života (bilo bi mi bolje da sam manje). Svaki kult je takav – traži prinos žrtava. O tomu još više zna Lordan Zafranović, on je 60 godina u svom filmu (tako mu se i zvala retrospektiva u Pragu 2022.) i njegova dioptrija je veća od moje. Oba smo kratkovidni pa kad bi se (ili – kad se budu) pomnožili naši minusi, to će dati jedan veeeliki filmski plus. Veći od Grlićeva i Tomićeva zbrajanja?
Po meni, ima dvije vrste filmova: oni koji te drže za sjedalicu i oni koji te pokreću da digneš guzicu s nje. U prvu vrstu spada „Zelena granica“ Agnieszke Holland, a u drugu „Životinja“ Sofie Exarchou. Hollandova je starica ali, who cares, film joj je mlad… Sofia je mlada, ali joj se film razvija starački sporo, tako da sam ga napustio na pola projekcije bez imalo grižnje savjesti. Doajenka europske kinematografije filmski je vitalna, ostrašćena i angažirana do zadnjeg kadra, hrabro i beskompromisno se suočavajući s gorućim problemom izbjeglica u Europu: prati sudbinu jedne sirijske obitelji, jedne učiteljice iz Afganistana i jednog mladog poljskog graničara koji je, s ostalim vojnicima, zadužen da ih vraća iz Poljske u Bjelorusiju, sve dok mu savjest ne zavrišti i on s tom i takvom službom ne završi.
Film je krvavo realističan i duboko zasijeca u psihologiju, politiku i ideologiju, ne libeći se prikazivanja i najpotresnijih događaja koji – u tom limbu između dvije granice – udaraju po toj sirijskoj obitelji. Zato i jest crno-bijeli i time još uvjerljiviji, do tog stupnja da prvih pola sata nisam bio siguran gledam li to dokumentarni ili igrani film. Svaki kolor bi odveo film u plitke emocionalne vode i šarenilom boja bi umanjio naš doživljaj tj. našu empatiju. A ona je upravo to što izbjeglice najviše trebaju. Poljski mladi aktivisti je imaju pa i pomažu izbjeglicama u skladu s njom. Ali neke smrti se, u tom šutiranju ljudi s jedne granice na drugu, ne daju izbjeći pa će se taj sirijski dječak utopiti u močvari, pred očima bespomoćne učiteljice iz Afganistana. Da ne nabrajamo dalje.
Film traje skoro dva i po sata i, kako se radnja kreće tako ju je, psihološki, sve teže pratiti jer taj silni teret, koje izbjeglice nose u sebi, prelazi i nas gledatelje pod šatorom Bijelog kina. Neki gledatelji ga nisu mogli izdržati pa su izašli na pola filma, a i ja sam malo posustao pa sam, pola sata prije završetka, izišao zapaliti cigaretu. Moje niže, hedonističko „ja“ mi je zavodljivo prišapnulo: „Odi na pivo, vruće je“, ail više, altruističko „ja“ je reklo „Vrati se i ostani do kraja“. Poslušao sam ga i opet se spustio na svoju sjedalicu. Što ću, Hollandova je na nju stavila pre/jako filmsko ljepilo. Film je u Poljskoj postao instant hitom, a s druge strane je izazvao bijes konzervativne poljske vlade. Pa zato se, između ostaloga, ovakvi filmovi i rade. Bravo, Agniezska!
Zašto se rade filmovi poput „Životinje“ nisam baš siguran: valjda zato što se mogu iako se ne moraju. „Zelena granica“ je pak vrsta filma koji se mora snimiti, koji treba društvu da bi se pročistilo, a kada neki autor, poput Hollandove, to zaista i želi učiniti– onda je takav film nužno moćan, ma koliko sadržajno mračan bio. O animatorima iz all-inclusive ljetovališta u Grčkoj, kojima se bavi „Životinja“, nije nužno više znati (kao što o izbjeglicama jest), a kada se priča o njima režira na tako, recimo, filmski neprodubljen način (u stilu „everything goes“), onda je meni nužno iz kina izaći, najkasnije na pola projekcije i oči odmoriti, gledajući zelene livade i šume, a tijelo staviti u kinetičko gibanje prema vidikovcu Petehovac. Zdravlje je ipak na prvom mjestu, zar ne?!
EPIKA NA SIJENU
„Srpska epika“, dokumentarac Pawela Pawlikovskog iz 1992., prikazan je u „Cirkusu Fellini“, u sklopu programa „Specijaliteti“, a gledao sam ga sjedeći na bali sjena i iskosa. Tako da mi je platno bilo dijagonalno izduženo u prostoru, što je adekvatno deformiralo sliku i stvaralo posebne (cirkuske?) efekte. Primjerice: ćupu kose Radovana Karadžića je činilo okomito izduženom tj. još većom nego u stvarnosti. Uz miris sijena, koji je ispunjavao šator, to je dodavalo projekciji posebnu (naturalnu?!) kvalitetu i draž, posve u skladu s radnjama tih prirodnih likova u ratu protiv Sarajeva, a njihovim izjavama dodatnu dozu (nehotične) ruralne komike. Da je netko brojio popušenih cigareta, ispijenih rakija i kave (od strane glavnih i sporednih likova te srpske epske epizode), došao bi do impozantnog broja, koji bi zapadnog gledatelja oborio s nogu. I do zaključka da bez tih energenata (cigareta, rakije i kave) ta se njihova ratna epika ne bi mogla niti održati niti toliko dugo (stoljećima) zadržati (nepromijenjena) u njihovim glavama i srcima.
Pawlikowski poseže za dokumentarnim materijalom dublje u prošlost Srbije i dinastije Karađorđevića, vješto i lucidno ga interpolirajući sa snimcima iz 1992. pa njegovo filmsko tkanje, osim što zadržava pažnju gledatelja do kraja filma, ima diskretne kritičke šavove i ironijske punte, pravi ritam i dinamiku prikazanih povijesnih zbivanja osobnih priča njihovih aktera. Na toj podlozi se ističu, jasnim potezima profilirani, svi glavni i svi sporedni likovi. Nezaboravna je scena Karadžićeve posjete majci, koja sa sinom ispija kavu, dok puši cigaretu i komentira novčanicu Republike srpske. Radovan ne puši, on govori (na engleskom više, na srpskom manje, recitira i kreće se i ovamo i onamo, u rasponu od brda iznad Sarajeva do Ženeve). I pri tomu neupućeni gledatelj ostaje u dvojbi radi li se o pacijentu ili je on stvarno psihijatar i kako može stati u jednu osobu toliko njih: uz tu dvojicu još i pjesnik, ratni komandant pa na koncu ratni zločinac. Zapadni gledatelj će vjerojatno zaključiti da je to specifikum Balkana: previše različitih likova u jednoj o/sobi i različitih entiteta u jednoj (saveznoj) državi. Te da je takva smjesa morala prije ili poslije eksplodirati i raspasti se na odvojene o/sobe i države. Koje od tada, nakon suživota u jednom velikom stanu, moraju nastaviti živjeti u susjedstvu, svaki u svom tj. svatko u svojoj državi.
Film je istovremeno i povijesna i socio-psihološka studija događaja i karaktera, kao i antropološka studija tradicijskih običaja i religijskih (pravoslavnih) rituala. Redatelj je od te smjese, s pravom mjerom spravio svoj filmski cocktail koji otrežnjava, a koji se s filmskim guštom, od prve do zadnje, 45. minute, ispija. Bio je to, dakle, jedan školski sat dokumentarnog filma i dokumentirane povijesti. Redatelj/učitelj za to svoje predavanje zaslužuje ocjenu vrlo dobar, što se moglo čuti poslije projekcije u razgovorima/komentarima gledatelja/đaka.
PISANJE, JEBANJE I PUCANJE
„Priča o Eduardu Limonovu“ Kirilla Serebrennikova traje dugo (138 minuta) ali još duže nakon projekcije (u glavama onih koje je potaknuo na dublje razmišljanje). A to mu je svakako kompliment. Film, štoviše, potiče i na drugo gledanje (barem mene jest). Ruski mladi radnik u tvornici u Harkivu zapravo je buntovni pjesnik koji žudi za (svjetskom) slavom (ali bez zagrada!) i koji zato sebi ne postavlja nikakve ograde (ni geografske ni moralne). Takav kakav je („Ponosim se što sam zao“) mora, prije ili poslije, napustiti ograđeni Sovjetski Savez: on to čini prije, as a young artist („Pisac mora sebe maknuti iz svoje zemlje“) i odlazi, iz SSSR-a u USA. U dvojcu sa svojom djevojkom, ljubavnicom ženom koja mu je parnjak jer je i sama pjesnikinja, foto-model i poklonica slobodnog uživanja bez granica (što je, naravno, moguće samo izvan granica SSSR-a). Njihova zajednička ideologija je Užitak (s velikim „U“, bez ušiju).
Par takav život živi u Velikoj jabuci, koju jede s velikom glađu i velikim zalogajima. Ali New York (čitaj: kapitalizam) izjeda i njih, prvo nju jer je njeno meso slađe, a potom njegov duh jer je slaniji. Njihova ljubavna i umjetnička priča je ruskog intenziteta, a njih dvoje nisu izašli ni iz Gogoljeva kaputa ni iz Tolstojeve dače, ponajmanje iz Solženjiciva gulaga (njega Limonov naziva „starim prdonjom“) nego se nastavljaju na likove Dostojevskoga pa stoga njima dijele slične strasti, u njima teku iste ponornice i oni se tomu potpuno prepuštaju. Imaju taj energetski (ruski?!) višak koji ih tjera na prekoračenja granica racionalnog ponašanja i nesposobnost i nevoljkost da se socijalno adaptiraju. On u znatno većoj mjeri od nje, koja živi, kao foto-model, od prodavanja svoga tijela modnim agencijama i njegova podavanja raznim likovima iz tog miljea. Zato mora doći do pucanja njihove veze: Limonov jest imidžom i ponašanjem (američki) bitnik, ali je iznutra ipak Rus s religijskim, pravoslavnim kodom. Kada eksplodira od ljubomore, uzvikuje „Pa vjenčali smo se u crkvi!“, a kada ostane sam konstruira mali oltar u sobi, ukrašavajući ga njenom fotografijom kao ikonom i lančićem s križem, kojeg je nosio oko svoga vrata.
Od takvog nepredvidivog, ruskog lika se može očekivati svašta pa i da se da naguziti od nekog crnačkog, korpulentnog beskućnika („Za pisca je najvažnije iskustvo“,) kao i da bude batler američkom milijarderu („Jesam li ja pisac koji igra ulogu sluge? Ili sam sluga koji igra ulogu pisca“?). Limonovu se može prigovoriti svašta, ali ne i njegove skalpelske replike kojima duboko zasijeca sebe i društvo, kako rusko tako i američko, njegova unutarnja golotinja koju izlaže bez srama i njegov umjetničko-revolucionarni radikalizam. Ili je možda ipak riječ o nihilizmu? Kao što mu je predbacio njujorški izdavač: „Tvoj se lik uopće ne razvija, ostaje isti. On samo želi sve jebati: žene, muškarce, društvo – sve“! Jebati i razjebati. Možemo mi misliti o Limonovu i ono, osuđivati ga ovako i onako ali će i dalje ostati punokrvni i punospremni (filmski) lik. A takvi likovi su, u zadnje vrijeme, rijetki na velikom platnu, zar ne?!
Kada rusku priču o ruskom piscu režira Rus, koji je također emigrirao na Zapad, a Ruse glume europski glumci na engleskom, onda je normalno očekivati da se filmski alkohol prelijeva preko ruba filmskog ekrana, pomiješan s krvlju, suzama i spermom. Pa smo to i dočekali predzadnje večeri Cinehilla. „Srpska epika“ je, na neki način, poslužila kao dokumentarni uvod ili predigra u ovu igranu personaliziranu epopeju o liku Pisca, na smrt gladnog svjetske Slave (većina pisaca su gladni Novca), za koju je spreman počiniti gotovo sve pa i pucati iz mitraljeza na opkoljeno Sarajevo. Ne vidi se pa onda ni ne znamo je li on pri tome, ili prije toga, ikoga ubio tj. je li počinio zločin ali svakako jest zločinačku gestu. Kojom je svakako ubio svoj dotadašnji imidž, književni ugled i status (koji je, prevođen i hvaljen, uživao na Zapadu).
U svakom slučaju, „Priča o Edvardu Limonovu“ zaslužuje drugo gledanje, a već prvo potiče na čitanje neke Limonove knjige, bilo poetske bilo prozne. Samo to je već nešto. Tako inače ide u životu i na filmu: ako se Nitko ne događa, ništa se ni ne događa. Kad se događa Netko, onda se nužno događa i nešto. U suvremenim razvijenim društvima događa se bezdogađajnost i/li slabodogađajnost. A u manje razvijenim i, recimo, istočnijima, još uvijek kriza bezdogađajnosti nije uzela maha. Pa sam se, tako na primjer, ovih dana i noći dogodio ja nekim ljudima i oni su se dogodili meni. I to je bitno, ma koliko izgledalo sitno, u poredbi s događajima na velikom ekranu. Jer dokle god se događamo jedni drugima, događa nam se Život. Zar ne?!
