Sveti Nikola je omiljeni svetac djece. Naime, znali su oni da je to tek uvod u božićne blagdane što njihovim roditeljima, jasno, nije bilo pravo. Naravno, samo su se dobra djeca mogla veseliti dolasku dobroga sveca biskupa, uvjerena da su tata i mama napisali lijepo pismo i da nisu štedjeli lijepih riječi za njihova dobra djela tijekom zadnje godine dana. Dječica znaju da Sveti Niko donosi igračke, karamele i slatkiše samo marljivima u školi i poslušnima kući, a zločestima “karbun” crni i šibu zlatnu, pa im umjesto dobrog Svetog Nike dolazi zli Krampus; bičuje ih i plaši zveketom lanca. U noći kada su djeca s nestrpljenjem očekivala dolazak Sv. Nikole, roditelji su pomogli djetetu da očisti cipelu i ostavi je uz prozor, pričali im o svom djetinjstvu, čime je bilo bogato ili siromašno, kakve su darove dobivali, pripovijedali im o svojoj najdražoj igrački, pokazivali im barem jednu sitnicu iz svog djetinjstva ili pričali o njoj, učili ih igre i pjesme iz mladosti, čitali im prikladne priče o dobru i zlu.
Ne zaboravite da su darovi Sv. Nikole skromni i jednostavni, sitnice koje vesele. U cipelama, šlapama ili čizmicama narednog jutra bi našli darove ili šibu tek, kako se u Rijeci to reklo “doni o i carboni”. Gledali su “mudriji” da stave što dublje čarape i izvjese ih kraj ognjišta, peći ili kamina jer bi Sv. Nikola, prijatelj i dobrotvor sirotinje i djece, silazeći preko krova kroz dimnjak napunio iste bombonima, jabukama, čokoladom, mandarinama i narančama koje su u to doba bile egzotično voće, rijetko i skupo.
Velika većina “dobrih” izjutra bi u svojoj obući pronašla mnoštvo slatkiša. I to je nekako uvijek bilo sigurno. Ali, ako su prilike (financijske, ekonomske, povijesne, političke…) u riječkim domovima dopuštale, ako bi pokoji ministar financija skinuo porez za darove iz uvoza i ako bi gradski oci manje ubirali, onda bi se znala pronaći i pokoja lijepa igračka, čarapica, kapica, rukavice ili lijepa knjiga. Ponekad su darovi bili bizarni, primjerice u vrijeme vojnog pohoda Italije na Etiopiju 1936. i 1937. godine u modi su bili modeli tenkova i zrakoplova.
Igračke su bile za današnje pojmove klasične, neki bi rekli staromodne; gumene loptice, kaubojski revolveri s kapislama, slagalice, drevne kocke, igre poput “Čovječe ne ljuti se”, kositreni vojnici za dečke, lutke za djevojčice. Vrhunac je bio kada su se djeca sastajala i pokazivala jedni drugima čime su darivana od dobrog sveca.
Svojevrsni ritual u staroj Rijeci dan uoči Nikolinja bio je sljedeći: roditelji su svoje mališane dovodili pred trgovinu čuvenog riječkog trgovca Moskowitza, koji je u vrijeme prije Prvog rata bio smješten na Piazza delle Erbe, današnjem Koblerovom trgu u Starom gradu, a potom se preselio na Korzo. Ponad dućana, tamo na prozoru ili na balkonu, nalazio se osobno Sveti Nikola. Pokazivao je igračke iz svoje torbe (zapravo iz asortimana trgovine Moskowitz). Svaki puta kada je uzeo u ruku neku igračku, djeca su urnebesno vikala: “Meni daj! Meni!” Pregledavši sve ponuđeno poneki roditelj s mališanom bi ušao kod “lukavog” Moskowitza i kupio željenu igračku. Pred velikim izlogom dućana djeca su satima radoznalo promatrala mnoštvo igračaka, zasigurno je katkad kakvo siroče iz Starog grada uzdahnulo i sjetilo se da niti lani nije ništa dobilo, a neće niti te godine.
