Često me moji znanci i prijatelji, jačih intelektualnih profila, s čuđenjem pitaju zašto sam aktivna na Facebooku, smatrajući ga nižerazrednom, populističkom mrežom koja samo oduzima vrijeme i potiče najniže strasti. Moje objašnjenje (njima i sebi) jest da to ovisi o prijateljima koje okupljaš na svom zidu.
Po svemu mi se čini da je tako Facebook doživio i Slobodan Šnajder, koji se toj društvenoj mreži priključio zahvaljujući kćeri Teni. Ona je uređivala njegov profil, objavljivala njegove tekstove na zidu, a Šac je uživao u umnožavanju sljedbe i komunikaciji s čitateljima svojih kolumni s Telegrama i drugih crtica koje je objavljivao sa svojih putovanja na sajmove knjiga, boravaka na otoku, u gradovima književnih rezidencija…
Dakako, ti zapisi nisu Šnajderova književnost, ali mi se čini da su – tako spontano napisani – donosili autoru neku duhovnu relaksaciju i užitak koji je, iako neeksplicitan, probijao iz tih tekstova.
Posljednjih tjedana nije se oglašavao.
Pomislila sam da je „na otoku“, da je zbog nepodnošljivih vrućina svoje pisanje na Facebooku stavio u mirovanje. Nisam ni pomislila da se nešto loše događa…
Više nismo bili u tjednom ritmu suradnje, kao nekad, kada sam kao urednica u Novom listu nedjeljom godinama uređivala stranicu njegovih političkih kolumni Opasne veze, koja je objavljivana ponedjeljkom. Tada, dok je bio naš riječki kolumnist, nijednom nije propustio svoj termin objave, pišući tekst i unaprijed u vrijeme kada je negdje putovao i znao da će biti spriječen u slanju teksta nedjeljom oko podneva…
Takav je bio Šac.
ČITANOST POLITIČKIH KOLUMNI
Svoje kolumne smatrao je nevjerojatnom šansom za autora, jer su mu otvarale pristup desecima tisuća čitatelja Novog lista. A u to je vrijeme dnevna tiraža daleko premašivala pedeset tisuća, što je za njega bila – magična brojka.
„Zamisli – govorio mi je – koliko bi repriza predstava trebalo izvesti da moj tekst dođe do pedeset tisuća gledatelja!“
Iako je čitanost njegovih tekstova u omjerima brojki tiraže bila potpuno nerealna (jer je najveći broj čitatelja bio zainteresiran za osmrtnice, crnu kroniku, zatim sportske stranice i vijesti iz Rijeke i okolice), Šac je uživao u samoj pomisli da će toliko tisuća ljudi – makar i krajičkom oka – zahvatiti njegov tekst!
Kao i u dramskom pismu, koje nije dopiralo do širokih slojeva kazališnih gledatelja, a niti intrigiralo redatelje i direktore dramskih kazališta, tako ni novinske kolumne nisu bile primjerene intelektualnim dosezima svih čitatelja. Ali su imale svoju sljedbu.
Vjerovali ili ne, među čitateljima Novog lista Slobodan Šnajder imao je svoje odane pratitelje koji su kupovali Novi list ponedjeljkom upravo zbog Opasnih veza, a osobno sam poznavala jednog koji je odlagao i na kraju ukoričio u jednu debelu knjigu sve Šacove kolumne objavljene u Novom listu, uključujući i razmatranja o knjigama i književnosti u Mediteranu. Strasno je želio tu knjigu pokazati Šacu i moliti njegov potpis na korice… Ne znam je li tu želju ispunio.
Izbor političkih kolumni koje je Šnajder objavljivao u Novom listu od 1994. do 1999. godine objavio je u knjizi „Kardinalna greška“ – izdavač Adamić, biblioteka Veljko Vičević, a one od 1999. do sredine 2004. u knjizi „Umrijeti pod zvijezdom“.
U novije vrijeme Opasne veze nastavio je pisati i na portalu Telegram, otvarajući svojoj sljedbi mogućnost uvida u njegove stavove i političko razmišljanje, koje je – pogotovo otkako ih je objavljivao na Facebooku – imalo sve više pratitelja i poklonika.
DRAMSKO PISMO
Svi smo znali da je njegov „Hrvatski Faust“ – zabranjena drama. Zbog koje je i on bio proskribirani autor.
Kao dramski pisac za temu je uzimao životne situacije i sudbine povijesnih ličnosti, pritom ne kalkulirajući hoće li takvi tekstovi izazvati zanimanje redatelja i kazališta. To su bile teme koje su ga okupirale, kao čovjeka i kao pisca. I jednako kako se u Opasnim vezama nije libio nesigurna terena, tako je bio svoj i u dramama.
Kao student napisao je dramu „Minigolf“ – izvedena je u Zagrebu u režiji Dina Radojevića, a gle čuda! i u Zadru, redatelj je bio Šime Dunatov, a igrali su zadarski gimnazijalci. Tada sam prvi put čula za Slobodana Šnajdera.
Hrvatska drama riječkog kazališta izvela je „Dumanske tišine“ u režiji Zlatka Svibena. Ovaj tekst spada među najizvođenije Šnajderove drame – Zagrebačko kazalište Gavella, Varaždinsko kazalište, Naroden teatar Bitola i Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu.
Ipak, najviše izvedaba imao je „Hrvatski Faust“, kojeg je u njemačkom Theateru an der Ruhr postavio Roberto Ciulli i igrao ga diljem svijeta više od stotinu puta!
Njemačka je bila plodno tlo za Slobodana Šnajdera – dramskog pisca, ali i kasnije, za Slobodana Šnajdera romanopisca.
Njemačka mu je bila utočište u vremenu kad je bio zabranjen. Uvjerena sam, ne samo zato što je tečno govorio njemački i mogao ravnopravno sudjelovati u javnim diskusijama i televizijskim emisijama, već stoga što je intelektualni krug u zemlji Thomasa Manna bio daleko širi od uskogrudnog intelektualnog serkla devedesetih u nas.
A kako se zabrana igranja Šnajderovih drama nije odnosila na inozemstvo, njegovi su tekstovi devedesetih godina prošlog stoljeća najviše igrani ne samo u Njemačkoj, već daleko šire:
„Hrvatski Faust“ 1993. u bečkom Burgtheateru, „Zmijin svlak“ u Tübingenu, Mülheimu, Frankfurtu na Maini, u Rimu, Oslu, Kopenhagenu, Varšavi, Krakovu, Dublinu, Beogradu. Potom je na njemačkom jeziku praizvedena i drama „Utjeha sjevernih mora“, pa „Ines i Denise“ na francuskom…
NEVJESTA OD VJETRA
Sredinom devedesetih godina do ruku mi je došla novosadska Scena – bilten Sterijinog pozorja, u kojem je objavljena nova Šnajderova drama „Nevjesta od vjetra“. Ponovo je to bio tekst o povijesnoj ličnosti – ovog puta o zagrebačkoj glumici Gemmi Boić, koja je nesretno skončala vlastitom odlukom u Beču.
Tekst je bio izuzetno zanimljiv, sasvim drugačiji od ičega što se igralo na našim pozornicama. Dijalozi su bili sofisticirani i dugi, pisani za publiku koja umije slušati.
Praizvedba je bila na njemačkom jeziku, u gradu Bochumu, u režiji Wernera Schroetera. Za redakciju kulture Novoga lista pisala sam o tom prvom uprizorenju ove drame uopće.
Ali više od same predstave, koja je bila zaista dojmljiva glumački, ali i likovno, scenski – mene je zanimao pisac. Pratila sam izraz njegovog lica na poklonu, užitak i sreću na prijemu nakon praizvedbe, konačno ga vidjevši u pravom svjetlu, okruženog pažnjom i priznavanjem, za čim je čeznuo.
Iste godine „Nevjesta od vjetra“ imala je premijeru u Francuskoj, a pet godina kasnije u Beogradu i Zagrebu.
Gledala sam tri premijere i moram reći da me se bohumska – najviše dojmila. Ne zato što je bila prva, već zato što je duhom bila najbliža tekstu i atmosferi koju je postavio Šnajder. Bila je prava slika Beča uoči Prvog svjetskog rata.
Beogradska premijera me razočarala, možda i jer je Šnajderov tekst govoren na hrvatskom jeziku i doimao se umjetno, izvještačeno, poput imitacije života koji smo trebali gledati. Najbolje u toj predstavi bila je glazba Isidore Žebeljan. Kao da je ona jedina razumjela Gemmu i vrijeme…
Zagrebačka premijera u HNK-u bila je glumački snažnija, ali je također ostavila mlak dojam. Barem na mene.
A Šac?
On je bio oduševljen što se jedna njegova drama ponovo igra na četiri pozornice, što je Gemmu Boić, kojom je bio opsjednut – vratio u Zagreb, nadajući se da će ući u povijest ovog grada i tu ostati zauvijek.
KAMOV SMRTOPIS
Slobodan Šnajder bio je rođeni Zagrepčanin, dijete iz građanske obitelji. I otac Đuro Šnajder (Volksdeutscher, koji je jedva izvukao živu glavu iz Drugog svjetskog rata) također je pisao knjige, a majka Zdenka bila je novinarka u Vjesnikovim izdanjima. Okružen novinama i snažnim interesom za literaturu, još kao dječak je upravo čitajući otkrivao odgovore na pitanja o kojima se u kući nije razgovaralo…
Nakon diplome na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (anglistika i filozofija) krenula je njegova spisateljska, urednička i karijera dramatičara, tijekom koje nikad nije pripadao mainstreamu, uvijek svoj, a sve u nadi ostvarenja slobode i boljeg svijeta. Uvijek je bio političan, pravi šezdesetosmaš, stalno u potrazi za svojim dramskim likovima koje je obožavao.
Najviše se približio teatru za četiri godine kad je bio direktor Zagrebačkog kazališta mladih (ZeKaeMa). Dobio je prostor, ansambl i odgovornu funkciju. Imao je velike planove, želio je voditi teatar o kojem će se govoriti u zemlji i izvan nje.
Od svega što sam gledala u njegovom mandatu, daleko najbolji bio je „Kamov“. Šnajderov tekst „Kamov smrtopis“ igrao se i ranije, ali u ovoj verziji (režija Branko Brezovac) bio je nešto sasvim novo.
Duhovito podupirući Šnajderov tekst glazbenim citatima 50-ak hitova hrvatske zabavne glazbe, skladatelj Marijan Nećak stvorio je glazbeno-scensku podlogu na kojoj je živio Kamov 21. stoljeća. A Branko Brezovac je mjuziklom kao žanrom – depatetizirao tragičan Kamovljev život.
Predstava je bila sjajna, gledana, voljena, ali je imala sudski epilog: skladatelji hrvatskih hitova zabavne glazbe, čiji su dijelovi korišteni u glazbenoj potki predstave, odbili su dati pristanak na njezino daljnje izvođenje… Spor je riješen mirnim putem, uz ispriku Slobodana Šnajdera u ime autorskog tima i naknade skladateljima, ali se predstava nije dugo zadržala na repertoaru…
Tijekom četiri Šnajderove godine nastao je repertoar s idejom, s poštovanjem prema autorskom teatru i vjerom u ansambl koji je vodio. I volio.
OBITELJ I DOM
Naravno, na reizbornom natječaju Šnajder nije prošao.
Narednih godina, do mirovine, bio je nevidljiv, ne baš bačen na ulicu, ali za njega je to bilo praktički isto.
A onda se okrenuo romanu. I iznenadio i samoga sebe.
Ako je kao zabranjeni dramski pisac nosio u sebi gorčinu, ona je objavom romana „Doba mjedi“ – nestala. Njegov silni potencijal našao je smisao, knjiga je doživjela priznanja i nagrade, reizdanja i prijevode na više jezika, a Slobodan Šnajder krenuo je prema novim izazovima.
Sa svakom idejom za novi roman ostvario je punu ljubav, njegovao je svoje ideje i likove do potpune realizacije, govoreći o njima kao o živim bićima.
Šac je bio erudit, to što je on znao i pamtio počiva na mnoštvu knjiga, s kojima je sve počelo. A teme, likovi, povijest, sve to ga je poticalo da neprestano piše.
Posljednji put sam ga srela u Gradskoj knjižnici u Rijeci, gdje je – u organizaciji izdavačice Shure Dumanić – predstavljao svoju knjigu „Anđeo nestajanja“.
Publike nije bilo mnogo, ali je većina već pročitala knjigu. Nisu postavljali pitanja autoru. Došli su čuti što on još ima reći o Anđi Berio.
A imao je.
Govorio je detaljno, s ljubavlju, otkrivajući i planove za novi roman. Pod naslovom „Marija“. A koji je trebao činiti trilogiju s romanima „Doba mjedi“ i „Anđeo nestajanja“.
Kako sam već rekla, nisam više urednica u novinama za koje piše Šnajder. Pratim ga izdaleka i nemam podatke o prometnoj nesreći koja ga je u konačnici odvela u smrt.
Pročitala sam da je tijekom boravka u bolnici bio optimističan, vjerovao u izlječenje. Pisao svojim prijateljima mailove. Vjerojatno je ponešto i skicirao za buduće pisanje.
Sigurno i planirao odlazak na Čiovo, svoj Otok. Gdje je bio miran i slobodan…
Istaknuta fotografija Facebook profil Slobodana Šnajdera
#Slobodan Šnajder #Svjetlana Hribar
