Ne raspiše li u najkraćem mogućem roku riječki gradonačelnik Marko Filipović natječaj za novog intendanta HNK Ivana pl. Zajca, kada se na Gradskom vijeću bude izglasavao proračun za 2024. godinu ostat će bez podrške triju predstavnika PGS-a. Ultimatum jednog od stranačkih partnera SDP-a, doduše ne i koalicijskog partnera, uslijedio je nakon što se, prema riječima Tee Mičić Badurina, predsjednice riječkog ogranka stranke, nastavio kontinuitet destrukcije riječkog HNK pod dirigentskom palicom intendanta Marina Blaževića.
– Znamo da gradonačelnik nema većinu u Gradskom vijeću za glatko donošenje bilo kakvih odluka, a za razliku od nekih drugih stranaka u Gradskom vijeću do sada kod donošenja proračuna ili rebalansa postavljali smo se kao korektan partner, ponekad i s prevelikim razumijevanjem za okolnosti u kojima djelujemo, nikad nismo postavljali nemoguće uvjete ili tražili neostvarive populističke projekte. Razilaženje oko teme intendanta i to na jedan tvrd, nerazuman i nipodištavajući način, kako prema nama, tako i prema ljudima iz kazališta, zbog kojeg smo i pokrenuli čitavu tu priču našu je suradnju stavilo pod veliko pitanje jer smo mi toj temi pristupili vrlo ozbiljno. Još smo ljetos postigli dogovor da ćemo do kraja rujna imati raspisan natječaj i postavljenog v.d. intendanta. Budući da se to nije dogodilo i da mi očito nismo u istom ritmu rekli smo da, ako se natječaj ne raspiše do kraja idućeg tjedna, ne vidimo niti jedan razlog zbog kojega bismo održavali ovakav vid jednostrane suradnje, odnosno zašto bismo davali podršku gradonačelniku za njemu važne točke dnevnog reda. Do sada smo mi kroz određena glasovanja pokušavali poslati određene poruke, ali nisam sigurna koliko je to do njega doprlo. Hoće li ovo doprijeti, vidjet ćemo, započinje Tea Mičić Badurina.
Kada kažete da je nastavljen kontinuitet destrukcije HNK Ivana pl. Zajca pod dirigentskom palicom intendanta Marina Blaževića, na što se konkretno referirate?
– Kroz zadnjih godinu i pol, koliko traje ova saga o kazalištu da se Marin Blažević i rukama i nogama borio kako bi ostao funkciji intendanta, a pritom ne treba zaboraviti da su mu to iz meni potpuno nepoznatih razloga omogućili i ministrica Nina Obuljen Koržinek i gradonačelnik Marko Filipović, činili smo sve što smo mogli i što je bilo u našoj moći da tu priču dovedemo kraju sretnom završetku. Žalili smo se na ministričino rješenje, na odluku Upravnog suda, sve pravne mehanizme smo iscrpili, a unatoč svemu tome, pa i činjenici da izvješće o radu HNK niti ove godine nije prošlo, Blažević je još uvijek imao veliku želju ostati na svom radnom mjestu. Najžalosnije jest to da se on na svom radnom mjestu praktički više niti ne pojavljuje. Svoje osobne umjetničke projekte trenutačno obavlja diljem Europe, bio je u Njemačkoj, Italiji, Skandinaviji, nikoga pretjerano ne zabrinjava ta situacija, a paralelno s time kazalište sve dublje i dublje tone i devastira se. U kontaktu sam sa svim tim ljudima u kazalištu, imam informacije, znam kakva je situacija i znam za probleme s kojima se susreću. Tako znam da je tehnika kazališta spala na jednog cug majstora, da je veći broj zaposlenika tehnike dalo otkaz, u rujnu čak četvorica, a to pokazuje rizičan trend i upućuje na to da se predstave više neće moći održavati. A naš intendant je poznat po tome da ima vrlo inovativna i kreativna režijska rješenja, pa onda ne znam što nas još može očekivati. Možemo li očekivati da će glumci ili baletani sami razmještati scenografiju? Ista stvar je i orkestar, već dugo vremena u zraku visi štrajk i najavljuje se zbog toga što im nekoliko mjeseci nisu isplaćene naknade za korištenje vlastitih instrumenata i nije isporučen potrošni materijal za orkestar. Prije nekoliko mjeseci najavili su mogući neposluh i štrajk koji se još uvijek nije dogodio, ali ta situacija još nije riješena na zadovoljavajući način.
U inovativna i kreativna režijska rješenja dobro se uklapa i natječaj za inspicijenta/masera, odnosno inspicijenticu/maserku. Iako u tom skandalozno tragikomičnom natječaju to nigdje nije bilo navedeno, u pitanju je navodno inspicijent/maser, odnosno inspicijentica/maserka za balet koji je takvu osobu „dva u jedan“ imao, a više je nema?
– Znam da postoji sistematizacijom određeno mjesto. Ta inspicijentica baleta je dala otkaz, u sklopu svih ovih odlazaka iz kazališta, a ona je ujedno završila i tečaj za maserku. To bizarno mjesto našlo se i u oglasima Zavoda za zapošljavanje. Mjesto inspicijenta/masera ne postoji nigdje u svijetu, poigrala sam se i pokušala povlačiti nekakve paralele kako bih doskočila toj brilijantnoj ideji pa mi je nekako palo na pamet da bi mogao postojati pijanist/krovopokrivač, da bi tečaj za masera mogao možda položiti netko iz orkestra, da bi binski radnici ujedno mogli i štimati klavir, a glumci Talijanske drame u slobodno vrijeme prijavljivati europske projekte…. Šalu na stranu, pozicija inspicijenta je vrlo ozbiljna pozicija, ta uloga ima veliku odgovornost, stavljati jednu takvu funkciju u dvije različite struke zaista je na razini ideje pijanist-krovopokrivač. Ali ne samo to, to je u startu toliko diskriminatorno za sve one inspicijente koji moraju imati odgovarajuću stručnu spremu, humanističku ili umjetničku, a ne mogu se javiti na natječaj jer nemaju završen tečaj za masera. Prestrašno.
Unatoč svim vašim nastojanjima, trenutačni Zakon o kazalištu ipak ide u prilog intendantu, budući da o njemu direktnim izborom odlučuje gradonačelnik. Drugim riječima, ultimatum je legitimna demokratska borba, ali pronađe li gradonačelnik Marko Filipović načina, odnosno dovoljno glasova, ovaj ultimatum PGS-a neće imati nikakvu težinu kao političko oružje, a Marin Blažević može ostati intendant sve dok on to bude htio?
– Ne bih se složila da ultimatum neće imati težinu kao političko oružje. Situacija u kojoj izgubiš tri ruke u Vijeću u kojemu i nemaš većinu, a prije svakog Vijeća strepiš hoće li ti neka točka proći, mislim da je itekakva težina. Ne vidim nikoga tko bi mogao učiniti takav obrat i „prebaciti se na drugu stranu vijećnice. U tome je slučaju izvjesno neizglasavanje proračuna, te novi izbori. Točno je da po novom sramotnom Zakonu o kazalištima gradonačelnik donosi odluku o intendantu. Time je potpuno koncentrirana moć u rukama političkih moćnika i autokratski se oduzima pravo glasa predstavnicima građana u gradskom parlamentu, a istovremeno dobivamo poslušničko kazalište. Vidim to kao veliki poraz demokracije. To je čista autokracija. No, Zakon o kazalištu je zbog toga i napravljen, on je neviđeni udarac na hrvatsku kulturu. Ministrica Nina Obuljen Koržinek u njemu je direktno pogodovala svom prijatelju Marinu Blaževiću.
Međutim, unatoč novom Zakonu o kulturi, uvjerena sam da Marin Blažević više sigurno neće biti intendant. Naravno, već su počele kolati razne priče oko imena, a neke što su došle do mene ravne su katastrofi. Baš kada pomisliš da ne može gore, dogodi se nešto još gore. Recimo, Dubravka Vrgoč. Činjenica je da je Dubravka Vrgoč ušla na mala vrata u kazalište, zaposlila se honorarno na radno mjesto Savjetnika za europske fondove i međunarodne projekte, ako je to uvod u čitavu priču njezine intendanture to je ravno katastrofi, jer to znači da će i Marin Blažević ostati u kazalištu, bilo kao dramaturg, bilo kao ravnatelj opere, uostalom to je nešto što mu omogućuje i Pravilnik o radu. Ako nije dovoljno alarmantna činjenica da se priča o osobi koja je iz zagrebačkog HNK otišla kao najomraženija osoba novije povijesti zagrebačke kulture, pritom potjerala desetke zaposlenika i protiv koje je podignuto trideset tužbi za mobing, onda ne znam što bih rekla. Ostala sam osupnuta kada sam čula da to uopće postoji kao ideja.
Od svih riječkih političkih opcija PGS je prvi ukazao na nagomilane probleme u HNK Ivana pl. Zajca i krenuo u pokušaj smjenjivanja Marina Blaževića, ali u riječkoj kulturi ima još dosta žarišnih točaka koje prolaze ispod radara i o kojima se tek sporadično govori, poput Palacha, Teatra Fenice, ili nepostojanja strategije što je nedavno u razgovoru za ArtKvart kao problem apostrofirao bivši gradonačelnik Vojko Obersnel. Kada će te teme doći na dnevni red?
– Posljednjih godinu i pol najviše se bavimo aferama pa se ne stižemo baviti programskim temama. Ni u čemu se osobno ne slažem s ministricom Ninom Obuljen Koržinek, osim s jednom njezinom izjavom. Nedavno su je pitali što misli o Rijeci kao Europskoj predstavnici kulture, ona je odgovorila: „Što misliti o gradu koji je nakon što je dobio titulu EPK, izgubio Odjel za kulturu!“. Mislim da je time dosta toga rekla. Gradonačelnik, naravno, ima legitimitet i puno pravo reorganizirati gradsku upravu ako misli da je to ispravno, za to je uostalom i dobio mandat i to uopće nije sporno. No, vrijeme će pokazati je li odluka o stvaranju mastodontskog Odjela za odgoj, obrazovanje, kulturu, sport i mlade bila ispravna. Rijeka je preko EPK dobila ogromno naslijeđe u vidu infrastrukture, a gradonačelnik niti ne krije da mu kultura nije u fokusu, već da ima druge prioritete, za razliku od njegova prethodnika. To što se po nekoj inerciji završavaju Rikard Benčić ili Galeb, ne može biti dovoljno samo po sebi. Rijeci ne trebaju nove ustanove, ali joj trebaju postojeće ustanove s prostorima koji su u punoj funkciji, s kojima se dobro upravlja, i koje trebaju biti međusobno povezane i u sinergiji. Čini mi se da to sada nije slučaj. Grad ima sreće da većinu zaposlenika u kulturi čine entuzijasti koji vole svoj posao, guraju te institucije naprijed, i to sasvim sigurno ne rade zbog plaće koje su minorne, zato bi u Gradu morali imati partnera koji im olakšava djelovanje, a ne otežava. Primjera radi, sve institucije moraju imati osigurane uvjete rada, nevjerojatno mi je da nagrađivana ustanova poput Gradskog kazališta lutaka, koja izvrsno posluje, nema prostore što zadovoljavaju njihove potrebe, nema niti klimatizaciju. A klimatizaciju nema niti HKD, mislim da je to ispod svake razine. U posljednjih godinu dana u kulturi Grada Rijeke pojavljuju se problemi s kojima se gradska uprava ne zna nositi, a zbog kojih je onemogućeno normalno funkcioniranje kulturnih institucija. Apsolutno mi je nevjerojatno da je muzej Grada Rijeke dobio tako velebno zdanje, a da godinu dana nismo u stanju imenovati ravnatelja. Rijeka je sveučilišni grad, treći po veličini u Hrvatskoj, a ne može naći osobu koja bi upravljala muzejom. O kaosu u kazalištu da i ne govorimo, mučno mi je samo od spomena na srozavanje jedne takve institucije, a to su omogućili gradonačelnik i ministrica. Svakako mislim da treba donijeti novu strategiju razvoja kulture, ona će svakako dati vizuru post-EPK doba, ona bi trebala stvoriti uvjete za brži razvoj kulturne djelatnosti i kulturna dobra učiniti dostupna svima. Iskoristila bih priliku i referirala se na nedavni istup kolegice Maše Magzan, koja tvrdi da prijedlog njihova kluba o donošenju zaključka o izradi strategije na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća nije prošao zbog suzdržanih glasova kojima mi prepuštamo da drugi odlučuju umjesto nas i ne želimo preuzeti odgovornost. Uz sve dužno poštovanje kolegica bi nakon polovice odrađenog mandata i dosadašnje suradnje na određenim temama trebala osvijestiti da se nešto tako važno poput strategije kulturnog razvoja ne može donositi ad hoc zaključkom unutar točke dnevnog reda na temu javnih potreba u kulturi. Mislim da ta tema zahtjeva puno ozbiljniji pristup u posljednjoj točki, oko koje će se povesti posebno pripremljena rasprava, mislim da otvaranje ove teme mora biti predmet zajedničkog interesa oko kojeg se surađuje, a ne skupljanje jeftinih političkih poena. Samim donošenjem strategije neće se riješiti puno toga, posebno ako se odmah ne donese akcijski plan koji prati tu strategiju. U prošloj strategiji, kao prioritetne kulturne projekte bili su navedeni, uz obnovu Rikarda Benčića i kandidaturu za EPK, što je uspješno realizirano, bili su reorganizacija Hrvatskog mirovnog kazališta, Klub Palach, Filodrammatica, Marganovo, Republika, bio je i Teatro Fenice i reorganizacija Odjela za kulturu. Toliko o tome. Što imamo od svega toga skupa i što smo dobili vidimo i sami. Osim Art kvarta ništa se nije realiziralo, strategija ne bi smjela biti mrtvo slovo na papiru. To je vrlo važna tema oko koje bismo se svi trebali pozabaviti, zaključit će Tea Mičić Badurina.
