Već prije uvodne špice The Holdovers-a Alexandera Paynea, gledatelja u prijatno ozračje filma uvode najavne grafike kakve bi izgledale 1970. godine, u vrijeme u koje je smještena radnja filma. U kapeli internata za dječake, zbor pod vodstvom strpljivog dirigenta uvježbava božićnu pjesmu dok uživamo u prizorima snijegom obrubljene rijeke u kojoj se zrcali neko mirno, malo mjesto. Na špici radosno primjećujemo male kinematografske aberacije i distorzije također karakteristične za epohu. Idila vlada na kampusu elitnog internata, a onda smo prebačeni u izbicu koja u osnovnim crtama definira njezinog stanara – sredovječnog profesora (Paul Giamatti) koji ispravlja ispite, pušeći lulu i pijući Jim Beam iz šalice. “Filistejci. Lijeni, vulgarni, užegli, mali Filistejci.” Kucanjem na vrata prekida ga ravnateljeva sekretarica, s božićnim kolačićima na pladnju. Draga je i ponešto manična, s crvenom šminkom preko zubiju (ona je zapravo Carrie Preston, Elsbet Tascioni iz odvjetničkog serijala Dobra žena i njegovih spin off-ova).
Profesor je i razrok, ne na neobjašnjivo privlačan način. Zatim upoznajemo i Filistejce, žgoljave i prgave, s cigaretama, marihuanom, pornografijom i ponekim pubertetski skrivenim sentimentalnim ranjivostima. U školskoj kuhinji, korpulentna crnkinja, šefica kuhinje (Da’vine Joy Randolph), upozorava na vrijeme i ganuto gleda snijeg kako pada, snijeg kroz koji u sljedećem kadru kroči Giamatti, kao da se ljutito ide žaliti kakvoj administrativnoj instanci, a zapravo kasni na zajednički ručak u bogatoj školskoj blagovaonici. Za profesorskim stolom sjede i dvojica profesora koja razgovaraju o tome tko će tijekom blagdana ostati s djecom koja ne mogu svojim roditeljima, zadatak kojeg se nitko ne želi prihvatiti. Kad se kamera zaustavlja na praznoj stolici profesora, glas u off-u zaključuje da će s djecom ostati ‘That poor wall-eyed bastard’. Na istom kadru špica završava, s ‘directed by Alexander Payne’ označeno preko prazne stolice. Osvojeni smo! U osam minuta špice, Payne je elegantno uspostavio sve – i setting, i glavne likove, i atmosferu, i premisu za daljnji razvoj radnje, uključivši čak i pošalicu na svoj račun.
U filmu The Holdovers, Payne razvija humanističku priču o likovima i njihovim odnosima, majci koja je nedavno izgubila sina u Vijetnamskom ratu i njegovim božićnim ’zamjenama’ – dvojici neodraslih muškaraca koje profesorsko-učenički, ali u prvom redu ljudski kontakt transformira u nove živote. Originalni scenarij ovog mini road trip filma o ljubavi, također nominiran za Oscara, napisao je David Hemingson, nedavno, nažalost, optužen za krađu istog scenarija od strane scenarista Simona Stephensona. Puno opušteniji i intimniji film od Društva mrtvih pjesnika Petera Weira i topliji i životniji od ipak stiliziranog Rushmorea Wesa Andersona, The Holdovers pažljivo balansira između tragičnog i komičnog i donosi nam obilje fenomenalnih dijaloga i detalja koji uspješno čine likove slojevitijim.
Svaki film u kojemu glumi Paul Giamatti bolji je film nego što bi bio da u njemu ne glumi Paul Giamatti. Takav je slučaj bio i s Payneovim Sidewaysom. Ali mrzovoljni, usamljeni, opskurnim bolestima napadnut, pravičan, duhoviti i zaglavljeni profesor antičke povijesti Paul Hunham kao da je stvoren za Giamattija. Giamatti je izvrstan u svakom trenutku – u govoru, izrazu lica i kretnji, specijalno dok kugla. Da’vine Joy Randolph, u ulozi Mary Lamb, kao da je točka gravitacije ovog filma, majka koja drži sve na okupu i uz čiju se direktnu ljubav poniklu iz životne tragedije njezini, sa svoje strane lišeni roditelja, muški suputnici najzad mogu uhvatiti u koštac sa svojim problemima. Randolphino ostvarenje je inspirirano i inspirirajuće, duhovno, u svakoj liniji teksta koji izgovara osjeća se istovremeno ogromna težina, ali i pomirenost te vitalnost koja proizlazi iz konsekventne otvorenosti prema svim aspektima života. Debitant Dominic Sessa kao petnaestogodišnji Angus Tully, napušten od strane majke i očuha u internatu, isprva nam se činio kao loš izbor za ovu ulogu. Međutim, kako se lik Tullya u odnosu s profesorom Hunhamom razvijao, Sessinu mimiku i pojavu počeli smo drugačije percipirati, što je bilo ugodno iznenađenje. Ležernost filma, dubina humanosti, balans tragedije i komedije, začudne dogodovštine, inteligentni dijalozi, izvanredna gluma i filmski setting, pomalo nas podsjećaju na Wonder Boys-e Curtisa Hansona.
Atmosferski, film je obogaćen autentičnošću snimanja na lokacijama, mekanim soundtrackom ere i kinematografskom fotografijom Eigila Brylda (film izgleda kao da je snimljen 70-ih, na filmu, a snimljen je digitalno). The Holdovers je nostalgični podsjetnik na vremena u kojima su se ovakvi filmovi još snimali i ne sumnjamo da će se naći na mnogoj listi najdražih božićnih filmova.
Film je nominiran za Oscara u kategorijama za najbolji film, najboljeg glumca, najbolju sporednu glumicu i najbolji originalni scenarij.
#Alexander Payne #Da’vine Joy Randolph #Dominic Sessa #Paul Giamatti #The Holdovers
