Tijelo kao sloboda protiv teritorijalizacija ili o tome da Država ne može voljeti

Uz trojezičnu monografiju izložbe Tijelo i teritorij: umjetnost i granice u Austriji danas. Prekogranični dijalozi, ur. Jasna Jakšić, Radmila Iva Janković, Katia Huemer, Alexandra Trost, Zagreb, Graz, Muzej suvremene umjetnosti, Kunsthaus Graz, 2022.

Jean-Jacques Wunenburger, profesor filozofije, u svojoj knjizi Imaginacija ističe kako tehnološki imaginarij, preko robotike, sve više utječe na život, sva živa bića i njihova tijela, kao teren novih sanjarija koje su sve više podložne materijalizaciji. Svojim ovladavanjem jezikom života (molekularna genetika), biotehnologije počinju realizirati alkemijski i gnostički san o čovjekovoj aproprijaciji božanske moći stvaranja samoga života. I daljnjom dijagnozom: „Biotehnologije dovode do proliferacije anticipacija, projekata, programa, kako bi preobrazile, ili čak transmutirale, živo, biofizičko tijelo, obilježeno svojim nesavršenostima, bolestima i smrtnosti, u artificijelno, bioničko tijelo; ono će nas navodno osloboditi od slabosti i ograničenja života i katapultirati u nov život, u kojem elektronički i informatizirani mozak savršeno kontrolira našu individualnost.“ Danas kada je tijelo toliko obilježeno granicama, i to različitim vrstama granica, gdje jedna vrsta „putovnica“ vrijedi više od nekih D/drugih „pasoša“, sve se više traga za umjetničkim strategijama deteritorijalizacija s obzirom na to da se pitanje tijela, identiteta i teritorija sve više i ponovo nameće kao i u doba hladnoratovske metalne i mentalne podijeljenosti. O radikalizaciji deteritorijalizacija svjedoči sjajan NSK-ov projekt „države u vremenu“ kao eksteritorijalne tvorbe koja se samo povremeno manifestira. Navedenu izložbu, njezinu zagrebačku varijantu Tijelo i teritorij: umjetnost i granice u Austriji danas,  mogli smo pogledati u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (07. prosinca 2022. – 16. travnja 2023., kustosice izložbe: Jasna Jakšić i Radmila Iva Janković) dok je u Grazu (Kunsthaus Graz; zagrebačkim kustosicama pridružuje se Katia Huemer) bila postavljena njezina varijanta pod nazivom Tijelo i teritorij: prekogranični dijalozi od 25. travnja do 27. kolovoza 2023. Kao što navode urednice ove iznimne trojezične monografije (hrvatski, engleski, njemački) Jasna Jakšić, Radmila Iva Janković, Katia Huemer i Alexandra Trost tematska okosnica izložbe dvije su dominantne tendencije koje su obilježile noviju austrijsku umjetnost, a to su svakako radikalni performans (body art), koji danas – što se tiče austrijske scene – ostaje upisan, ugraviran kao bečki akcionizam, a pored te radikalne prakse, u okviru koje se Günter Brus profilirao kao začetnik body arta, tu je i feminističko naslijeđe koje ostaje upisano velikim slovima iznimne VALIE EXPORT, naslijeđe koje daje glas onima koji nemaju pravo na vlastitu istinu – ženama, transrodnim osobama, queer osobama, gastarbajterima, izbjeglicama i migrantima. Životinje kao nijemi subjekti pritom tek čekaju svoje mjesto, iako biomoć uzima podjednako i gole živote građana i životinja. Životinja je u neoliberalnoj paradigmi predana „industrijom holokaustu“, nehumanoj paradigmi o kojoj je pisao npr. Jacques Derrida (2002) ili pak Charles Patterson (2002), a kod nas je prvi na navedenu sintagmu upozorio zooetičar Nikola Visković, i to već 1996. godine. 

Radovi izložbeno dokumentirani na izložbi Tijelo i teritorij dvodijelno su strukturirani – zagrebačka izložba određena je podnaslovom Umjetnost i granice u Austriji danas, dok austrijska u Kunsthausu u Grazu određena je tematskim sklopom Cross-border Dialogues, te donosi dio izbora zagrebačke izložbe, no  proširena je i  djelima autorica i autora iz bivše Jugoslavije  u mogućoj prekograničnoj mreži, rizoma vizualnih dijaloga. Kustosica Katia Huemer, među ostalim, u svome tekstu dokumentira kako je ranjivost tijela, koja u austrijskoj umjetnosti dominira od kraja šezdesetih godina, postala glavni medij radikalnih oblika političkog otpora. Ranjivost tijela Güntera Brusa, predstavnika bečkoga akcionizma, kojemu je u Grazu, u sklopu Neue Galerie, od 2004. godine posvećen u cijelosti muzej, izložbeno je predstavljena dvama radovima: Wiener Spaziergang, Bečka šetnja iz 1965. godine i Zerreissprobe (Stress Test), Test izdržljivosti iz 1970. godine (München, Aktionsraum 1). Naime, performansom Test izdržljivosti (1970), kako je istaknuto u monografiji, gdje su radovi dokumentirani abecednim poretkom umjetnika, umjetnica, navedeno je kako je umjetnik odjeven u žensko donje rublje, referirajući na Jungov arhetip androginije. „Čin samoranjavanja nije samo simboličan, kao što je to u svojim karnalnim akcijama prakticirala većina bečkih akcionista, nego se Brus na sceni uistinu reže žiletom“ (str. 207). Kulminacija je označena da su ekstremiteti umjetnika obrijane glave sapeti s omčama čije krajeve sam povlači, dok mu se krv iz rane na potiljku slijeva niz tijelo. Time je crna linija iz Bečke šetnje, kako su kustosice naznačile, postala crveni krvavi trag. Što se tiče Bečke šetnje, riječ je o Brusovoj prvoj akciji u javnom prostoru. Obojen u bijelo, razdijeljen crnom nazubljenom linijom koja se protezala duž čitavog tijela, hodao je kao živa slika od Heldenplatza prema drugom trgu – Stephensplatzu dok ga na pola puta nije zaustavila policija. Kao da je memorijski upućivao na jednu drugu šetnju, Berlinsku šetnju / Masku smrti iz 1918. godine Georgea Groza s mrtvačkom lubanjom na licu. Naime, kada je George Grosz 1918. godine, krajem Prvog svjetskog rata, šetao Kurfürstendammom u Berlinu kao Dada-smrt (mrtvačka lubanja-maska na glavi i građansko odijelo-kostim sa štapom), aktivistički je i dadaistički, s cigaretom u ustima lubanje, upozoravao na političke disimulacije nastavka ratničkih energija. Više o Brusovim radikalnim akcijama mogli smo čuti na predavanju Romana Grabnera, ravnatelja BRUSEUM-a od 2012. godine i kustosa u Neue Galerie Graz, (Universalmuseum Joanneum), pod nazivom Günter Brus. Bistro ludilo, a koje je kustos posvetno nazvao prema Brusovom performansu Čisto ludilo (Sheer Madness) iz 1968. godine. Naime, Roman Grabner kustos je, među ostalim, nekoliko izložbi u kojima je veliku ulogu dao Brusovoj ranjivosti tijela: Kontrola štete. Body art i destrukcija 1968. – 1972. (Graz, 2014.), Kao sa skalpelom. Akcionistički crteži Güntera Brusa (Graz, 2018.), Günter Brus i Alfons Schilling oko 1960. (Graz, 2021.), Hermann Nitsch. 20. slikarska akcija (Venecija, 2022.), Günter Brus. Razotkrivanje. Retrospektiva (Graz, 2022.).

Radeći isključivo s tijelom i njegovim tekućinama, Brus tijekom 1967. razvija koncept „analize tijela”, tjelesne analize (Körperanalysen) u okviru kojih je na vlastitome tijelu koristio nasilne procese propitivanja tjelesnih funkcija, reakcija i izlučevina. Nakon kolektivne akcije Umjetnost i revolucija (Kunst und Revolution), održane na Bečkom sveučilištu 7. srpnja 1968. god., a kasnije poznate pod nazivom Svinjarija na Sveučilištu (Uni-Ferkelei), Günter Brus i Otto Mühl su bili i kazneno proganjani. Brus je u okviru 33. akcije u okviru spomenute kolektivne akcije Umjetnost i revolucija, među ostalim, izvedbeno masturbirao, pjevajući austrijsku nacionalnu himnu te mu je zbog skrnavljenja austrijskih nacionalnih simbola i uvrede javnoga morala prijetila šestomjesečna zatvorska kazna „stroge robije“ koju je izbjegao bijegom iz zemlje u Zapadni Berlin, kamo se vratio tek 1976. god. Bio je to kraj bečkog akcionizma kao kolektivnog istupa ranjenoga tijela protiv društva u kojemu su na visokopozicioniranim mjestima sjedili i bivši nacisti. 

Navodim abecedni popis umjetnika/umjetnica sa zagrebačke verzije izložbe: John Barker / Josef Bauer/ Joachim Baur / Anna Brus / Günter Brus / Club Fortuna / Josef Dabernig / Katrina Daschner/ Ines Doujak / VALIE EXPORT/ Susanna Flock / Gelitin / Nilbar Güreş / Peter Gerwin Hoffmann / Anna Hoffner / Isabella Hollauf / Anna Jermolaewa / Birgit Jürgenssen / Richard Kriesche / Maria Lassnig / Marko Lulić/ Luiza Margan / Dorit Margreiter / Friederike Pezold / Arnulf Rainer/ F.J. Nestler- Rebeau / Gerhard Rühm / Toni Schmale / Ingeborg Strobl / Peter Weibel / Erwin Wurm. 

Pritom izložba u Grazu, kao što sam navela, donosi izbor zagrebačke izložbe, no proširen je djelima autorica i autora iz bivše Jugoslavije u toj mogućoj prekograničnoj mreži vizualnih dijaloga: Marina Abramović, Josef Bauer, Ana Brus, Günter Brus, CLUB FORTUNA, Lea Culetto, Josef Dabernig, Katrina Daschner, Vlasta Delimar, Ines Doujak & John Barker, Ana Nuša Dragan, Srečo Dragan, VALIE EXPORT, Susanna Flock, Gelitin, Tomislav Gotovac, Igor Grubić, Skupina OHO, Marina Gržinić & Aina Šmid, Nilbar Güreş, Peter Gerwin Hoffmann, IRWIN, Sanja Iveković, Željko Jerman, Anna Jermolaewa, Birgit Jürgenssen, Richard Kriesche, Nina Kurtela, Katalin Ladik, Laibach, Luiza Margan, Marko Marković, Branko Milisković, F. J. Nestler-Rebeau, Friederike Pezold, Neli Ružić, Toni Schmale, Mladen Stilinović, Ingeborg Strobl, Slaven Tolj & Marija Grazio, Milica Tomić, Peter Weibel, Erwin Wurm, Vlasta Žanić.

Dio povijesnih radova vezan je i uz nekadašnji Trigon, bijenale triju zemalja (Austrija, Italija, Jugoslavija) koje se u Grazu održavalo do devedesetih godina. Za veću afirmaciju videoumjetnosti u Hrvatskoj, ali i cijeloj središnjoj Europi, ključna je bila izložba Trigon ’73, s temom Audiovizualna poruka, na kojoj su od hrvatskih umjetnika sa svojim prvim videoradovima sudjelovali Boris Bućan, Sanja Iveković, Dalibor Martinis, Goran Trbuljak, kako je to istaknuo Marijan Susovski u svome članku „Razvoj videoumjetnosti u Hrvatskoj“ (Hrvatski filmski ljetopis 18/1999). Tako Jasna Jakšić u svome tekstu pod „Prevođenja zajedničkosti“ podsjeća kako u vrijeme jugoslavenskih, balkanskih ratova Peter Weibel na retrospektivi Trigona u Grazu postavlja izložbu o radikalnim identitetima, nedaleko od tada već slovenske granice. 

Nakon uvodnoga teksta koji zajedničku potpisuju Zdenka Badovinac i Andreja Hribernik, Jasna Jakšić u spomenutom tekstu pod naslovom „Prevođenja zajedničkosti“, među ostalim, ističe kake se radikalna performativna gesta bečkih akcionista tumači kao nastavak prijeratnog ekspresionizma. Spomenuta kustosica Katia Huemer ispisuje tekst pod nazivom „Nadilaženje granica“ koji završava citatom Laibacha o tome da je svaka umjetnost predmet političke manipulacije „osim one koja i sama govori jezikom te manipulacije“. 

Završno ističem umjetnicu Birgit Jürgenssen, za koju Gabrielle Schor kontekstualno navodi kako se u feminističkoj umjetnosti sedamdesetih godina  često isticala vizualacija opresivnoga zatvaranja i čina probijanja tih granica te da je nekoliko umjetnica uzelo metaforu kaveza kako bi vizualizirale problem zatvaranja, ograničenosti. Tragom inverzije realnih proporcija kao što je to prikazao Lewis Carroll u Alisi u zemlji čudesa, Birgit Jürgenssen prikazala je kućanicu (Hausfrau, Domaćica, 1973) kao neproporcionalno veliku lavicu s pregačom (i ostalim atributima domaćice sedamdesetih) u odnosu na pokućstvo koje se nalazi u tome kavezu-zatvoru, s pregačom. Zatočena u domaćem okruženju (kavez, kuća), očajno trese rešetkama kaveza-zatvora. Peter Weibel u tekstu o umjetnici pod nazivom Body as art against the semiotics of capitalism istaknuo je kao tragičnu činjenicu da je Europa razmišljala o feminističkoj umjetnosti preko američke scene a upravo je Austrija imala/ima dvije velike umjetnice – VALIE EXPORT kao i Birgit Jürgenssen. U diptihu Bez naziva (Olga) iz 1979. godine Birgit Jürgenssen, koji je zastupljen na ovoj izložbi, suprotno označava poziciju žene-mačke, na mačje tijelo uljepljuje, kolažira žensko lice; daje mački žensko lice. Mačka je pritom oduvijek bila prosvjedna životinja, pa nije slučajno što postaje i anarho-simbol. Brojne prosvjednice nakon Trumpove inauguracije nosile su “pussyhats”, ružičaste kape s mačjim ušima, kao referencu na Trumpovu izjavu iz 2005., koja je isplivala tijekom kampanje, da žene grabi za genitalije. 

Možda da time završim ovaj kratak i kolažiran prikaz ove vizualno jake izložbe kao tekstualnu kritiku i oporbu onim teritorijalnim, „moliteljskim“ antiperformansima koje država dozvoljava da se odvijaju na glavnim gradskim trgovima kao izrazima moći svake prve subote u mjesecu. Ili s druge pak oporbene strane, možemo i ŽELIM podsjetiti na iznimno jak, jedan od prvih domaćih performansa koji je kritički propitivao ujedinjenje RH u EU. Riječ je o duo-performansu  Zagrlit ću svog novog prijatelja (2009.) Paska Burđeleza i Rodiona. Naime, u performansu prijateljstva umjetnici se međusobno grle i jedan drugome na leđa urezuju simbole zastave Europske unije i element grba Republike Hrvatske. Rodion na Paskovim leđima urezuje dvanaest zvijezda, a on na Rodionovim leđima jedan kvadrat.  Jasno – Država ne može voljeti.

#MSU #Muzej suvremene umjetnosti #Suzana Marjanić #Tijelo i teritorij: umjetnost i granice u Austriji danas