Ljiljana Musić, Ira Prica i Gordana Svetopetrić, plesne su i izvedbene umjetnice te pokretačice SubLab Scene-a, koji će 15. srpnja u 20 sati u HKD-u izvesti Provu i Prilagodbu.

SubLab Scene – Subcultural Laboratory Scene – je plesno kazališni kolektiv kojeg karakteriziraju eksperimentalni pristup te multimedijalne i site-specific izvedbe. Kako ste počele raditi zajedno?

Gordana Svetopetrić:
SubLab Scena je kolektiv koji je jako davno, krajem 90-tih, osnovan u Amsterdamu. Osnovali smo ga Ira, Ljiljana i ja i pokrenule nakon našeg školovanja u Amsterdamse Hogeschool voor de Kunsten (AHK), akademiji za kazalište i ples u Amsterdamu. Sve tri smo tamo studirale, Ljiljana i ja na SNDO- School for new dance development, a Ira je studirala na Mime School. Kako smo se već družile, bilo je prirodno da zajedno i radimo. Već od 2005. ili 2006. godine smo bile dosta aktivne na nizozemskoj sceni i radile sa različitim vanjskim suradnicima. Život nas je poslije raspršio na različite strane, ja sam se vratila u Hrvatsku, a njih dvije su ostale u Nizozemskoj.

Onda se pojavljuje EPK Rijeka i Ljiljana i Ira predlažu projekt, koji je na kraju i prošao na natječaju. To je bila jedna velika motivacija da se skoro nakon dvadeset godina opet vratimo u zajednički rad. Bile smo mi svakako u kontaktu, ali se nismo spojile u dvoranu dok nas nije spojio EPK. Pridružila nam se je i Dijana Subić Trošelj, naša stara kolegica iz riječkih dana i krenule smo raditi na predstavi Prova.

Tema predstave Prova je migracija. To je vrlo široka tema, na koje elemente migracije ste se fokusirale?

Ira Prica:
Važno je istaći, da Prova nije priča o migrantima ili izbjeglicama u klasičnom smislu tj. kako ih se obično percipira i predstavlja nego primarno o, kako ih mi nazivamo, „kulturnim migrantima”. Pričamo o migrantima koji su otišli ne zato sto ih je nužno netko tjerao puškom. Željeli smo izbjeći tu slika tuge, čemera, jada i njih svih s klasičnim vrećicama. Jer migracija i kroz povijest ima svojih različitih oblika. Naravno tu je i odlazak trbuhom za kruhom, ali i znatiželja, i ljubav i želja za novim iskustvima…Nas je nekako više to interesiralo. Posebno smo se koncentrirali na evropsku migraciju. Što se dešava kad jedan Hrvat ode u Evropu? Koliko smo bliski, kulturnim nasljeđem i slično, a opet smo različiti. Tako da se u predstavi jako lako može prepoznati i čovjek koji je došao iz Bribira živjeti u Rijeku ili u Zagreb. I on je jedna vrsta migranta. S druge strane, naše članice Austrijanka Annika Luschin i Kolumbijka Djahan Manuela Mazari imaju opet drugačiju perspektivu na ovu problematiku što stvar čini još zanimljivijom.

Gordana Svetopetrić:
Originalno smo Provu željele na lokaciji, u lučici na Kantridi. Malo brodići, pa publika na brodićima i tako. Da dio publike transportiramo, a ostali nas mogu pratiti uz more do Prasca. Da publiku doslovno premjestimo s jedne lokaciju na drugu, da osjete migraciju. I velika nam je želja bila uključiti osjetljive skupine, konkretno penzionere.

Ljiljana Musić:
Ideja je bila da oni budu kao neki zbor, kao kor iz klasične grčke tragedije, koji nas komentira. Da smo mi ustvari ti koji putujemo i mijenjamo se, a oni svjedoče našoj migraciji.

Ira Prica:
Bilo je interesantno razmotriti i što se dešava s dijelom publike koji ostaje. I oni se mijenjaju, njihove priče su drugačije. Svatko doživi svoje, a Rijeka je grad pun migracije sam po sebi, temelji razvoja Rijeke počivaju na migracijama…Svako poznaje element migracije u svom životu.

Gordana Svetopetrić:
Kad smo došle u Rijeku, shvatile smo da je originalna ideja tehnički vrlo izazovna. Projekt je prošao natječaj koji nije bio za financiranje, nego za promociju, za sudjelovanje. Bile smo dosta realne i, budući da smo predstavu htjele napraviti dobro, a ne ambiciozno loše, odlučile smo je izvesti na sceni.

Kako ste pripremale predstave s obzirom na to da se nalazite na različitim lokacijama?

Ljiljana Musić:
Zanimljivo. Kao prvo, za vrijeme kovida, kako se nismo mogle nalaziti, čak ni mi u Holandiji, počele smo raditi preko zooma. Improvizaciju preko zooma, samo da se osjetimo. Reagirale smo jedna na drugu, na ono što vidimo na ekranu, svaka u svojoj sobi. I onda smo počele razvijati ideju.

Ira Prica:

Kako zbog kovida nismo mogle u predstavu uvesti osjetljive skupine, u prvom redu penzionere, a što nam je bila želja, odlučile smo snimiti neke starije ljude ili ljude koji migriraju, pa smo počele smišljati teme i pitanja za intervjue. Odvojili smo ih u Chapters, kao poglavlja mijenjanja identiteta kroz cijeli proces. Gdje su putovali, kako je prošlo, što su prepoznali kao prilagodbu, što su prepoznali, a što nisu prepoznali u određenoj kulturi, jesu li se osjećali kao autsajderi. Jedno od pitanja je bilo postoji li europski identitet, a na kraju su govorili o tome što je to osjećaj doma i gdje se osjećaju kod kuće.

Ljiljana Musić:
Ira i ja stvaramo materijal prvo s curama u Amsterdamu, mi sve stvaramo kroz improvizaciju i eksploraciju teme i onda dolazimo do funkcionalnih rješenja. Izazovno je bilo uklopiti i video sa svjedočanstvima u cijelu priču i integrirati to s pokretom. Dramaturški – zabavno. I to smo sve radile bez dvije osobe.

Gordana Svetopetrić:
Ira i Ljiljana naprave si još par probi u Amsterdamu, pretumbaju cijelu strukturu i dodaju, nadodaju, kreiraju, onda dođu u Rijeku i kažu: „Evo ovako”. I onda nas dvije, onako turbo, zadnjih pet dana pokušavamo sve uhvatiti. Super je da predstava stalno raste, da se stalno razvija. Danas je drugi dan intenzivnih proba od 6 sati dnevno, a premijera je u subotu. Sve se konstantno mijenja, ali nastaju dobre stvari.

Ira Prica:
Sad smo odlučili uključiti i prostor kazališta, malo šire od same scene. Malo smo se dali u prostor.

PRILAGODBA

Ljiljana Musić:
Prilagodba je zapravo izašla iz Prove. To je jedan od chapter-a. Naime, zaključile smo da svaki chapter za sebe ima potencijala za odvojenu izvedbu jer su to duboke teme. Što više uranjamo, više otkrivamo.

Ira Prica:
Prilagodba je ponašanje nakon neke promjene, šoka, traume, to može biti bilo što – ulazak u školu, početak prvog razreda osnovne škole, a može biti i bolest ili bilo kakav neprijatan događaj – da si izbačen iz društva jer nisi mogao prijeći ulicu zbog nepostojećih rampi za invalidska kolica. Kako se mi kao ljudi prilagođavamo da bi opstali?

Gordana Svetopetrić:
To je bila šira tema, ali smo zbog geografske udaljenosti razdijelile tu temu. Ja sam radila s dvije moje bivše učenice – Matildom Hrastić i Marinom Brajdić, one su trenutno studentice na prvoj godini plesnog odsjeka ADU u Zagrebu. Odabrala sam ih jer su vrlo sklone improvizacijama i malo dubljim promišljanjima. Kroz tijelo i glas smo propitkivale, kao mlade žene koji se nalaze u nekakvom limbu između završetka školovanja i nalaženja svojeg mjesta u društvu, čemu se i kako one prilagođavaju? Što ih podržava?

Što je glazbena podloga Prilagodbe? Kako je odabirete i usklađujete s potrebama plesa i pokreta?

Gordana Svetopetrić:
U petak imamo prvu probu sa Zorkom Opačićem. Vidjet ćemo kako to funkcionira s njegovim odabirom glazbe. Cijeli materijal je napravljen bez glazbene podloge, one same vode ritam i same vode svoju priču. Sada ubacujemo glazbenu podlogu koja će podržavati pokret. Cure znaju svoj materijal, one imaju određene taskove kojima se bave, imaju score, temu za svaki dio. Ali dobar dio je i improvizacija, pa i prilagodba na glazbu. Prvo se prilagođavaju publici, pa prostoru, pa jedna drugoj, i onda se tu razvije plesni duet.

Ljiljana Musić:
Mi najčešće prvo napravimo plesni dio, a onda tražimo odgovarajuću muziku, kao podršku plesu i dramaturškoj cjelini. Zorko ima široki spektar znanja u glazbi tako da zna otprilike kako pristupiti plesačicama, a one su isto dovoljno otvorene temi i interakciji.

Gordana Svetopetrić:
Publika u Hrvatskoj navikla je na muzičke improvizacije, ali ne i na plesne. Ta kategorija plesne improvizacije je različita od predstave, drugačijim očima se gleda, jer sve se dešava tog trenutka, nije predodređeno.

Ira Prica:
Interesantno je i što smo svi ne samo različitih background-a već i različitih kretanja. Recimo, Djahan Manuela Mazari je godinama radila s indijskim plesovima i borilačkim vještinama, njen način kretanja je različit od njihovog načina kretanja, dok je moje kretanje čisti fizički teatar. To sve nosi jedno bogatstvo pokreta na sceni.

Ljiljana Musić:
I forme su nam različite, tijela – netko je visok, netko nizak, a ekstra dobivamo na patini i zbog naših godina. U našoj predstavi nemaš priliku vidjeti „svi lepi, krasni, sve mogu”. Ne mogu. Ali i dalje to tijelo, takvo kakvo jest, ima svoju ljepotu, način na koji se ono kreće. To nam je isto važno istaći, posebno jer puno plesača u jednom trenutku odustane, baš zbog te nemogućnosti da zadovolje određeni imidž.

Kakva je bila posjećenost prve Prove?

Ira Prica:
Imamo mi prijatelje, znaš. Mame i tate, svi su došli.

Ljiljana Musić:
Meni je bio najveći kompliment kad žena, koja nema veze s kazalištem, nakon predstave u suzama nije mogla doći k sebi. Poslije je mojoj šogorici rekla: „Ali vi to ne razumijete, to nije samo ples, to je puno više od toga, to je priča”.

Ira Prica:
Zapravo nam je želja doprijeti do ljudi koji nisu klasična kazališna publika. Ljudi koji su posakrivani po svojim kućama i koji misle da nema ništa za njih. A ima.

Fotografije Aleš Suk