Treći kamen od sunca

Između solarne i lunarne strane Svemira

Slavni američki gitarista Jaco Pastorius je rekao da je tehnika sviranja samo sredstvo da se dođe do emocije. Ukoliko u nama postoji emocija, a ne vladamo tehnikom sviranja određenog instrumenta, onda se ta emocija može ispoljiti na druge načine. Ako vladamo jezikom, može se ispoljiti kroz poeziju ili neku drugu književnu formu. U slučaju da nismo skloni niti jeziku, onda postoje neki treći načini da muzička emocija dođe do izražaja. Preko načina na koji slušamo ili opažamo stvari. U krajnjoj liniji taj osjećaj može dati ritam našim snovima. Carl Gustav Jung je lijepo rekao – “kad gledamo vani, sanjamo, a kad gledamo unutra, budimo se”. Muzika i snovi su kontrapunkti, koje povezuje ritam. Slijedeći ovu misao Junga, nikada ne možemo jasno utvrditi gdje počinje i završava granica unutrašnjeg i vanjskog, dok i snovi i muzika imaju sposobnost da postoje u obje te stvarnosti. Kad naučimo jezik prevođenja, pretakanja i destilacije između unutrašnjeg i vanjskog, umjetnička tehnika dobija sasvim nove dimenzije, koje slijedeći zakone ritma, trasiraju naš život, skupa sa svim njegovim elementima. Nijedna umjetnička tehnika nema kapacitet da svojim “jezikom” i zakonima obuhvati sve elemente života. Stoga uvijek poseže za umijećem koje su iznjedrile druge umjetničke tehnike. Lav Tolstoj je napisao da je muzika “ljubav koja traži glas”. Riječi imaju ulogu da izvedu muziku iz podzemnog svijeta nesvjesnog, baš onako kako je Orfej pokušao da izvede Euridiku iz Hada. Bez riječi koje su koridori prema vanjskom, fenomeni koji izviru iz dubina podsvjesnog nikada ne bi dobili milost uobličenja. Stoga je svaka tehnika važna, jer putem nje unutarnji procesi podsvijesti dobijaju “milost uobličenja” i kao takvi ostvaruju komunikacijsku ulogu u Eteru, kojim kruže “glasovi” koji ljude na planeti povezuju. “Jednom proizveden ton (zvuk) traje vječno a njegova najveća snaga je tišina”, govorio je Tesla. Da bi muzika proizvela taj glas, odnosno melodiju bezvremenosti, potrebno je ubrizgati jednu dozu alkemijske supstance koja se zove ljubav, preko koje se može doći do “milosti uobličenja”. Naravno, tu su i “glasnici smrti”. U svome kultnom romanu „1984.“ Džordž Orvel piše: „Jedino što će biti važno“, kaže Winston, „to je da ne izdamo jedno drugo. Priznati ne znači izdati. Šta se kaže i uradi nije važno: važno je samo šta se osjeća. Ako bi me natjerali da te prestanem voljeti – to bi bila prava izdaja“ . Ako ne volimo, ako to ne umijemo, onda ne umijemo biti ni slobodni, a tada je ionako svejedno. I nema tih muka, vjerujemo, koje nećemo podnijeti zarad bića koje volimo, sve dok je ono tu, s nama, u nama. Smrt je tek mogućnost pred kojom nećemo ustuknuti. Zato Julia i kaže da Veliki brat, njegova partija i njegova policija, ne mogu da uzmu dušu, „to je jedino što ne mogu. Mogu te natjerati da kažeš bilo šta – bilo šta – ali ne mogu te natjerati da u to vjeruješ. U dušu ne mogu da uđu“. Winston odobravajući klimnu glavom: „U dušu ne mogu da uđu. Ako možeš i dalje osjećati da vrijedi ostati čovek, makar to ne dalo nikakvih rezultata, onda si pobjedio njih. Dušu ne može da izgubi sve dok je u toj duši ona koju voliš“, govori tihim glasom. Dakle, Veliki brat Orwellov „sve vidi, sve čuje i sve zna“. Cilj mu je ne samo slomiti tijelo, već uzeti i dušu. Nije teško slomiti tijelo, već slomiti dušu. Nikakve muke neće pokolebati Winstona Smitha sve dok ima „nju“…

Ljubav kao vrelo inspiracije presušuje na samome kraju, kao i nada ili vjera. Tada na mjesto ljubavi dolazi smrt. Od smrti bježimo iako nas stihija svijeta uvijek tjera prema njoj, dok ljubavi hrlimo, ali nas okolnosti na svijetu uvijek od nje odbijaju. Zakone privlačenja i odbijanja ne treba zanemariti, jer ukoliko ih ne uzmemo ozbiljno, postoji mogućnost da nas mimoiđe sve ono što je u životu vrijedno življenja. Tada dođemo u situaciju da se borimo i otimamo oko kutlače, a ne primjećujemo da je kazan prazan. Gdje pronaći pogonsku snagu, vrelo inspiracije koja će nam darivati životnu radost kroz ritam i smisao, onda kada stvarnost postane brisani prostor omeđen bodljikavom žicom, po kojem trabaju tenkovske gusjenice, a čovjek postaje hrana za topove, jer njegova biologija nema veću tržišnu cijenu. Kada ljudski život ne vrijedi niti stotinu maraka, što se danas događa vojnicima na ukrajinskom frontu, nema puno manevarskog prostora za traganje za vrelom inspiracije. Ali često bivamo iznenađeni kako se niti umjetnosti upletu u stratište – ratni front, logor ili sličan kazamat. Kako u takvim beznadežnim okolnostima buja umjetnost, poezija i muzika, u potisnutoj nevidljivoj formi. Postoji jako mnogo načina da umjetnost živi, nastaje i dobija upotrebnu vrijednost u svakodnevnici, premda je uspostavljeni režim guši i nastoji iskorijeniti. Poznat je primjer Dostojevskog koji je u zatvoru u Sibiru u mislima pisao svoj roman i pritome je pamtio svaki intepunkcijski znak. Roman je nastajao u njegovim mislima, na način na koji velemajstori šaha mogu odigrati partiju usmeno, bez šahovske table. Ako ne postoji tehnička mogućnost da se roman napiše na papiru, on može nastajati u mislima, u kojima može doseći svoju punu formu. Čehov je u svoje vrijeme napisao jedan dokumentarni izvještaj iz sibirske kažnjeničke kolonije na otoku Sahalinu, koji se nalazi daleko na istoku u zemlje “izlazećeg sunca”. Nakon što je objavio taj književni izvještaj, putem kojeg se javnost upoznala za uvjetima života u toj udaljenoj kažnjeničkoj koloniji, privukao je pažnju i samog vrha tadašnje vlasti u Rusiji. Samo to književno svjedočanstvo je po sebi susret umjetnosti i stratišta. Međutim, književni zanat u kazamatu ima jako široku primjenu, što potvrđuje i sljedeći fragment iz Čehovljevog spisa “Otok Sahalin”: “Pričaju, da su na putu do svjetionika nekad bile postavljene klupe, no da su ih morali ukloniti, jer su robijaši i naseljenici za vrijeme šetnja pisali na njima i u njih urezivali noževima prostačke paskvile i razne prljavštine. Ljubitelja takozvane književnosti sa plotova ima mnogo i na slobodi, no na katorgi cinizam prevršuje svaku mjeru i ne da se usporediti ni sa čime. Ovdje su ogavni ne samo klupe i zidovi stražnjih dvorišta, već čak i ljubavna pisma. Karakteristično je, da čovjek piše i urezuje u klupe razne gadosti, iako se u isto vrijeme osjeća izgubljenim, odbačenim, duboko nesretnim. Poneki je od njih već starac, koji mudruje, kako mu je omrznuo život i kako je došlo vrijeme da umre, ima jak reumatizam i oči ga ostavljaju, no s kakvim on užitkom bez predaha kočijaški psuje, a njegove se psovke razvlače u dugo pletivo raznovrsnih prostačkih pogrda i kićeno kao riječi zakletve, kojima se istjeruje groznica. A ako je pismen, to mu je na kakvu osamljenome mjestu teško da u sebi priguši strast i da odoli iskušenju da na zidu makar i noktom ne ugrebe kakvu nedopuštenu riječ.” Na ovom primjeru vidimo da književnost nastaje čak i u najgorim, nemogućim životnim okolnostima. Tehnička mogućnost, kao i posjedovanje muzičkih instrumenata ili hartije i olovke, nisu nikada presudni kada je umjetnost u pitanju. Ukoliko nešto u sebi posjedujemo, to prije ili kasnije dođe do izražaja i bez pomoći određene tehnike ili materijala. Lesing je u “Laokonu” rekao da antičkog heroja ruke klesara mogu izvajati jedino ako taj klesar u sebi posjeduje osobine antičkog heroja. Ako ne vladamo klesarskom tehnikom, postoji jako mnogo drugih načina da obrisi i konture antičkog heroja dođu do izražaja. Klesar kad vidi planinsku stijenu u svojoj šetnji, odmah na njoj razvije određene umjetničke konture. U svakom kamenu on vidi određenu formu. Ali ako nije u mogućnosti da klesarskom tehnikom oslobodi formu iz kamena, onda te imaginarne kamene forme iz kamenog krajolika naseljavaju njegove misli, formirajući simbole koji u tom novom ambijentu počinju svoj život. Kad njima postane previše opterećen, on ih se oslobađa na sasvim neočekivane načine. Tako i pjesnik u svakom novinarskom tekstu koji izveštava o temama iz političke svakodnevice pronalazi linkove za metafore i simbole koji vode iz političkih u neke sasvim druge dimenzije. Kad politika tako izrežira stvari da je nemoguće pisati književnost, što je karakeristično za ratne okolnosti na frontu, za logore i kažnjeničke kolonije, onda isplivavaju neki sasvim sporedni i neočekivani načini da se književnost ipak pojavi. Tako da je spomenuti gitarista Jaco Pastorius bio sasvim u pravu kada je konstatirao da tehnika sviranja nije presudna, jer je ona samo sredstvo da se dođe do emocije. Ako se muzička emocija ne izrazi određenom tehnikom sviranja, onda ona izađe na vidjelo na neke sasvim druge, neočekivane načine. Uzgred budi rečeno, Jaco Pastorius je slavni bas gitarista, koji je bio dio nekih od najznačajnijih američih jazz sastava prošlog stoljeća, a upamćen je po tome što je smatrao da bas gitara od pratećeg instrumenta može postati vodeći instrument u određenom sastavu. Umjetnost je ako ništa dokaz da je na svijetu sve moguće i da “udio čuda” u ljudskoj stvarnosti nipošto ne bismo trebali zanemariti. Između ostalog Jaco je poznat po kompoziciji “Third Stone From the Sun” – što bi u prevodu značilo “Treći kamen od sunca”. Vidimo da od kamena ne stvara samo klesar umjetnost, nego to može i muzičar. Baš onako kako na kamenom zidu na Otoku Sahalinu nastaje logorska poezija. A šta je uostalom osnovna karakteristika tog trećeg kamena od sunca, u odnosu na ostale planete, barem našeg sunčevog sistema. Treći kamen od sunca zvani Zemlja aktivno kreira, od pustinje izliva oblike duha, posjeduje stvaralačku snagu i prirodu koja obnavlja život. To je jedina razlika između trećeg kamena od sunca u odnosu na ostale. Ako po Tesli jednom proizveden ton traje vječno, životno poslanje Jaca Pastoriusa je bilo da pošalje u eter muzičku poruku s nazivom “Treći kamen od sunca”. Ploveći kroz eter, možda prodre u međuzvjezdani prostor i na kraju “pogodi” neku naseljivu planetu. Drugi kamen od sunca je Venera. Isaac Asimov u knjizi “Istraživanje zemlje i kosmosa” piše da je Venera stalno prekrivena oblacima pa se tako ništa od njene površine ne bi moglo vidjeti optičkim teleskopom, ali astonomi se ne služe samo običnom svjetlošću. Snopovi mikrovalova se mogu odaslati prema drugim svjetovima, pa je tako 1958 godine Venera pogođena mikrovalovima i ta refleksija je otkrivena. Zatim su i sonde fotografirale Venerinu površinu i to su bile prve fotografije koje su stigle sa tog planeta. One su, piše Asimov u spomenutoj knjizi, pokazale suhu, kamenitu površinu koja je bila iznenađujuće dobro osvijetljena: “Oblaci u Venerinoj atmosferi blokiraju do 97 posto sunčeve svjetlosti što dopire do planeta, no količina koja se probije dosta je da bi Venerina površina bila jednako svijetla kao Zemljina za oblačna dana.” Malo je za nas neobično spoznati da u našoj neposrednoj blizini postoji još jedna ovakva planeta kao zemlja, koja ima oblake kao naše i koju osvjetljava sunčeva svjetlost, pa ima i dan i noć. Bilo je potrebno “pogoditi” planetu Veneru mikro talasima ili sondama, što nimalo nije jednostavno na takvim udaljenostima, da bismo spoznali da postoji jedan drugi svijet jako sličan našem. Jaco Pastorius je u eter poslao kompoziciju “Treći kamen od sunca”. Možda nakon ko zna koliko svjetlosnih godina ona isto tako “pogodi” neku naseljenu planetu u drugoj galaksiji, i prenese poruku o jednom životu koji je postojao na zemlji jako kratko, ali koji je iščezao zbog klimatskih promjena. U tom smislu je jako važno ostaviti neko svjedočanstvo, jer će tolerancija, kao što negdje zapisa Dostojevski,  uskoro doći do takve razine da će inteligentnim ljudima biti zabranjeno njihovo mišljenje kako ne bi uvrijedili imbecile.

U nastavku jedan moj prevod:

Posljednji dani čovječanstva

ŠETAJUĆI ULICOM MLADE BOSNE U ANDRIĆ GRADU

„Bioskopska vrata su zatvorena, zavjese su navučene, iznenađena i pomalo uplašena mrakom, publika se utišala i sa nadom očekuje da filmska slika pobjedi tamu i zaigra na platnu. Mrak je, kao što znamo, najgušći pred svitanje“. To su bile završne rečenice nove knjige Emira Kusturice „Kad mrtve duše marširaju“. Kada je Borges svojevremeno postavljen za ravnatelja Nacionalne biblioteke, ironijom je sudbine bio već potpuno slijep. Pablo Neruda je tada rekao: „Bog mu je istovremeno darovao 800.000 knjiga i tamu“. Ta borba svjetlosti i tame je postojala od praiskona.

A šta će biti sa bosanskim „tamnim vilajetom“ u eri velike praznine i mrke guste tame? Jedan što mudar bijaše, ovako kaza: “lako je za nas, ako Sarajevo i propadne, preživjet će „Željo“.” Nakon svršetka jedne predstave (igre), počinje nova predstava (Nach dem spiel ist vor dem spiel). Globalno potonuće je šansa za novi početak…

Za ovu prigodu sam preveo sa njemačkog jezika Uvodni dio Krausovog djela:

„POSLJEDNJI DANI ČOVJEČANSTVA“

Karl Kraus (1974 – 1936)

Izvedba drame, čije bi trajanje trebalo biti desetak večeri po zemaljskom vremenu, namijenjena je marsovskom teatru. Posjetioci teatra ovoga svijeta tome se nisu mogli suprotstaviti. Jer to je krv njihove krvi i sadržaj je od sadržaja nestvarnog, nezamislivog, nedostupnog svakom budnom osjetilu, nepristupačnog sjećanjima, sačuvanog samo u krvavim snovima, kada su operetni likovi igrali tragediju čovječanstva. Radnja koja vodi u stotinjak scena i paklenih rupa je nemoguća, traljava i bez heroja. Humor je tek samoprijekor nekoga ko nije poludio na pomisao da je cijelim umom svjedočio ovim suvremenim događajima. Osim njega, koji potomstvu okriva sramotu takve dionice, niko drugi nema pravo na ovaj humor. Suvremenici, koji su tolerirali ovo što je ovdje napisano, pravo na smijeh stavljaju iza dužnosti plača. Najnevjerovatnija djela o kojima se ovdje izvještava, uistinu su se dogodila; ja sam ih opisao onako kako su se odigrala. Najnevjerovatniji razgovori koji se ovdje vode izgovoreni su doslovno; nastrašniji izumi su citati. Rečenice čije se ludilo neizbrisivo upisuje u uho prerastaju u muziku života. Dokument je slika; izvještaji nastaju kao brojke, brojke umiru kao uvodnici; feljton je dobio usta koja govore monološki; fraze stoje na dvije noge – ljudi su zadržali samo jednu. Tonovi jure i zveckaju kroz vrijeme i nadimaju se do korala nesvete akcije. Ljudi koji su živjeli unutar čovječanstva i preživeli ga, su poput tvoraca i predstavnika jedne stvarnosti, koja nema meso nego krv, ne krv, nego tintu, uvučenu u sjene i lutke i svedenu na formulu svoje djelatne nematerijalnosti. Larve i lemuri, maske tragičnog karnevala, imaju živa imena, jer tako mora biti i jer ništa nije slučajno u ovoj slučajnoj prolaznosti, što nikome ne daje pravo da to tretira kao lokalnu stvar. Događaji koji se odvijaju u uglu Sirk ulice imaju kosmički karakter. Ko ima slabe živce, čak i ako je dovoljno jak da izdrži vrijeme, treba da se ukloni iz igre. Nije za očekivati, da sadašnjost, u kojoj bi mogli biti, razumijeva riječ užas nikako drugačije nego kao šalu, posebno tamo, gdje riječ opet odzvanja iz domaćih nizina najjezivijih dijalekata, a ono što je upravo doživljeno, preživjelo je za nešto drugo od izuma. Za ono na čiju se tkaninu mršti. Jer iznad svake sramote rata radi se o ljudima, koji o njemu više ništa ne žele znati, dok trpe da on jest, a ne da je bio. Nadživio je one koji su ga preživjeli, a iako maske prolaze kroz čistu srijedu, ne žele se podsjećati jedna na drugu. Kako je duboko shvatljivo razočarenje jedne epohe, koja nikada nije bila sposobna za iskustvo i spoznavanje onoga što je doživjela, ne može se pokolebati čak ni njenim slomom, a osjeća jednako malo kajanja zbog djela, ali ima dovoljno samoodržanja, da pokrije uši na fonografu herojskih pjesama, i dovoljno samopožrtvovanosti, da ponovo udari ako zatreba. Jer činjenica da će biti rata čini se najmanje neshvatljivom onima kojima je parola „Sad je rat“, koja je omogućila i prikrila svaku nečast, ali opomena „Sad je bio rat!“ remeti zasluženi odmor preživjelih. Imaju svjetsko tržište – cilj, u viteškom oklopu osvajaju taj cilj za koji su rođeni; moraju se zadovoljiti najgorim dogovorom da ih prodaju na buvljaku. U takvom raspoloženju, neka im neko priča o ratu! I mogu se bojati da će budućnosti koja je iznikla iz bedra tako puste sadašnjsti, unatoč većoj udaljenosti, nedostajati veća moć razumijevanja. Ipak, takvo potpuno priznanje krivice zbog pripadnosti ovom čovječanstvu negdje mora biti dobrodošlo, a u nekom trenutku i korisno. I „budući da su umovi još divlji“, Horacijeva poruka reformatoru je naručena za Visoki sud na ruševinama:

I da kažem svijetu koji još ne zna,
Kako se sve to dogodilo; tako ćete čuti
O djelima tjelesnim, krvavim, neprirodnim,
Slučajnim sudovima, slijepim ubistvima;
O smrti uzrokovanoj nasiljem i lukavstvom,
I planovima koji su propali u glavi pronalazača:
o svemu ovome mogu istinito izvijestiti…

Istaknutu fotografiju Trebevičke žičare snimio Marko Raguž