U srijedu, 20. ožujka, u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku održala se predstava „The Six Sisters – 10 godina kasnije“. Uloge su igrali riječki srednjoškolci i studenti, odnosno polaznici glumačke škole „Rijeka Youth Theatre“, prve hrvatske škole glume na engleskom jeziku za djecu i mlade. Scenarij predstave potpisuje Ivan Verunica te je ona premijerno prikazana u Rijeci 2014. godine, a ovo su izdanje predstave režirali su Enea Dessardo i Lisa Mihelec iz TRY Theatrea. Predstava je izvedena na engleskom jeziku s hrvatskim titlovima, a nastala je u sklopu međunarodnog projekta ELPIS uz sufinanciranje sredstvima Erasmus+ programa Europske unije.

S početkom u 19.30 sati, predstava je privukla brojnu publiku – sjedala prostrane dvorane HKD-a na Sušaku bila su gotovo do zadnjeg mjesta popunjena, i to mahom uzvanicima mlađeg uzrasta. Što kolege i članovi obitelji koji su došli podržati glumački ansambl, što studenti na Erasmus razmjeni, brojnom je odazivu publike doprinijela i činjenica da je ulaz na program bio besplatan – hvalevrijedna instanca pristupačnosti kulturnog sadržaja namijenjenog mladima.

Scenarij predstave „The Six Sisters“ inspiriran je Čehovljevom dramom Tri sestre. Dok Čehov piše o sestrama Prozorov koje u svojoj provincijskoj sredini maštaju o boljem životu u Moskvi da bi na kraju doživjele razočarenje, Verunica preuzima tematski okvir, no sestara je u ovom slučaju šest, a svaka od njih alegorijsko je utjelovljenje jedne od država bivše Jugoslavije. Premještanje narativnog okvira iz Ruskog Carstva kasnog 19. stoljeća u 90-e godine i na prostor Jugoslavije pokazalo se zanimljivim odabirom, naročito po pitanju prikaza žene. Naime, smjestiti rodnu dinamiku upisanu u djelo nastalo pred više od čitavog stoljeća u današnji ideološki kontekst bilo bi po mnogo čemu izazovno, no instrumentalizacija takvog narativnog obrasca u svrhu inscenacije političkih dinamika na prostoru Jugoslavije 90-ih spretan je i kreativan scenaristički pothvat.

Osim šest sestara, dijelom predstave bili su i likovi stranaca, odnosno potencijalnih supruga, uz nekolicinu sporednih likova, a glumački postav su u kompletu činili Emanuel Ćehić, Lena Jakšić, Hana Klapan, Marul Lerga, Matea Madunić, Luciano Marchesi, Luka Matošević, Lisa Mihelec, Dora Neznanović, Lara Neznanović, Bruna Pleše, Mihovil Poropat, Vedrana Sabljić i Luka Šoškić.

Predstava prati dinamike između šest sestara nakon očeve smrti, a osim što svaka sestra reprezentira jednu od država bivše Jugoslavije, njihovo prezime također aludira na ime predsjednika nekadašnje SFRJ. Među sestrama dolazi do razmirica po pitanju daljnjih životnih odluka, a glavni je prijepor fokusiran na želju za novim životom u vidu braka s jedne strane te želju za očuvanjem obiteljske zajednice s druge strane.

Radnja je predstave strukturirana u tri čina. Prvi čin prikazuje nezadovoljstvo statusom quo i upoznaje nas s općenitim dinamikama među sestrama, drugi čin prati dolazak četvorice udvarača, pri čemu svaki od njih predstavlja jednu od razvijenijih zemalja Europe – Italiju, Njemačku, Rusiju i Grčku, a u trećem činu dolazi do gorkog narativnog razrješenja – raspada obiteljske zajednice.

Uz to što su sama imena sestara ukazivala na države koje u predstavi alegoriziraju, identificirati ih se moglo i putem momenata nacionalnih stereotipova upisanih u likove sestara, ali i međusobnim dinamikama među sestrama. Neža je tako citirala Hamleta i udala se za Nijemca, Tina je glavu izgubila za Talijanom, Svetlana je pak s Radom bila pristranija Rusu Maksimu, Grozda je ušla u nesretnu vezu s Grkom, a Amila, koja je jedina bila na oprezu prema udvaračima smatrajući boljim da sestre ostanu zajedno, ostala je sama.

Već spomenut momenat korištenja rodnih dinamika iz Čehovljevog djela u svrhu prikazivanja političkih odnosa na sceni se pokazao vještim pogotovo uvođenjem likova Boyanke i Agnieszke. Prikazivanje moćnih europskih zemalja putem likova muškaraca samo je po sebi spretan narativni i scenski alat, a korak dalje nas vodi uvođenje likova Francesca i Jurgena na scenu u pratnji Boyanke i Agnieszke. Odjevene u crne haljine i stojeći ukopane u mjestu, one o sebi ispred svojih muževa govore u 3. licu, indicirajući ne samo svoju pasivnu i podređenu ulogu, već i kompletni gubitak vlastite osobnosti. Upečatljivi su i njihovi monolozi u trenutku kad na sceni ostanu same sa sestrama, iskreno se pritom otvorivši o svojim odnosima s Francescom i Jurgenom, ovoga puta govoreći iz 1. lica.

Valja istaknuti i humoristični aspekt predstave, pri čemu je najviše smijeha iz publike zaradio prikaz lika Grka, kao i težaka Keke i Sese. Bez odlaska u dublje analize niti psihoanalize zašto su baš ti prikazi izazvali najviše smijeha, valja primijetiti da su ti likovi oblikovani ne samo nacionalnim mitemima, već i određenim klasnim konotacijama u susretu s kojima se lako osjećati iznad ili bolje od. U tom smislu zanimljiva je i indikativna anegdota to što su momci iza mene dobar dio predstave debatirali koja bi sestra mogla biti Hrvatska, odnosno biti „mi“. Iako momenti inkorporacije stereotipova u predstavi rijetko prelaze granicu dobrog ukusa i ostaju unutar domene simpatičnog, svaka je od sestara prikazana s određenim manama. Unutar ideološkog okvira u kojem živimo, ne čudi nemogućnost, odnosno poteškoća pri prepoznavanju vlastite države.

Muškarci kao utjelovljenja vrebateljski nastrojenih stranih „investitora“, prikazi kompletno pasiviziranih Boyanke i Agniezske, obespravljeni težaci, a na kraju krajeva i možda najbitnije- nezadovoljne sestre po završetku trećeg čina, predstavi nije manjkalo kritičke nastrojenosti prema političkim dinamikama za vrijeme i nakon raspada Jugoslavije. Kako je bilo navedeno i u samom uvodnom govoru održanom prije predstave, iako je ona sufinancirana sredstvima iz Europske unije, ona nipošto ne odražava dominantne stavove europskih političkih velesila. S obzirom na zasićenost dominantnog diskursa hvalospjevima zapadnim politikama, predstava „The Six Sisters“ predstavlja dobrodošao odmak. Kroz humor i satiru, scenarij ne strahuje od zadiranja u dublje društveno političke probleme, kao što je primjerice proces privatizacije. Ukazujući na političke problematike, predstava je uspjela držati se podalje od jugonostalgičnih tendencija i pukog stereotipiziranja, a sve je to učinila na način koji je pristupačan, razumljiv, ali i zanimljiv mlađoj generaciji.

Vrijednost ove vrste kulturnog sadržaja namijenjenog mladima leži u tome što otvara vrata za perspektivističkim pluralizmom, odnosno za prikazom kompleksnog povijesnog razdoblja na šarolikiji i polifoniji način od onog klasičnog udžbeničkog narativa. U idealnom slučaju, kultura u tom smislu pruža kontrahegemonijski momenat i potiče publiku na kritičko razmišljanje, predstavlja bitan aspekt disonantnosti dominantnim društvenim narativima, pritom ih izazivajući i na taj način omogućavajući proces dijalektike na široj društvenoj razini. No, to je u uloga kulture u idealnom slučaju. Pitam se jesu li momci uspjeli dokučiti tko je bio Hrvatska.