Željko Kipke, → [112], Zagreb, Durieux, Nacionalni muzej moderne umjetnosti, 2021.
Kao što sam naslovno istaknula – autobiografska, memoarska knjiga, auto-leksikon → [112] pisan je u trećem licu o prvom, u formi leksikona u 112 pojmova s referencom na broj 112 (zovite ako je potrebna intervencija bilo koje hitne službe). Dakle, u 112 leksikonskih natuknica (pisane s međusobnim referencama na kraju), autor, transmedijalni umjetnik, autoleksikograf Željko Kipke sabire vlastite umjetničke trase od kasnih sedamdesetih do danas. Odnosno, ono što i nije moglo biti obuhvaćeno u 112 pojmova referentno je navedeno u „Kronologiji“ a onda i u produžetku u pozamašnoj bibliografiji, jer nije da se o umjetniku nije pisalo – pitanje je samo kako. Kao što je navedeno u opisu knjige-leksikona, 112 leksikonskih natuknica ilustrira oko 250 kolor i šezdesetak crno-bijelih ilustracija na 240 stranica. Ono što te leksikonske natuknice žanrovski odvaja od institucionalnih natuknica upravo je autorov angažiran, osoban pristup, a povod je isto osoban – retrospektiva Željka Kipkea Od Ritma do Palače uništenja u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti (2022.-2023.), na 70-u obljetnicu umjetnikova rođenja. Kao produžetak retrospektive 26. siječnja 2023. godine u Galeriji MH (Zagreb) otvorena je izložba Osma soba, s obzirom na to da je retrospektivnu izložbu Od Ritma do Palače uništenja bila prostorno smještena u sedam prostorija istočnoga krila Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. No, krenimo na uvodnik transmedijalnog leksikona. U „Uvodu u treće lice jednine“ Željko Kipke navodi kako pisati o sebi u trećem licu i nije „odveć razborita odluka“, no, dakako, opet memoarski dodaje da je sasvim logično „s obzirom na to da nitko ne poznaje sebe tako detaljno kao osoba koja piše o sebi“. Leksikon koji prati životni i umjetnički put Željka Kipkea strukturiran je naravno leksikonski abecedno, gdje se kreće od Anagrama i Antikoncepta i vlastitoga rada Antiprogetto turistico (serija od šest crno-bijelih fotomontaža). Tako su neke leksikonske natuknice u autobiografskom ključu posvećene teoretičarima umjetnosti, kustosima; navodim neke, npr. Vanja Babić, Ješa Denegri, Branko Franceschi, Feđa Gavrilović, Leonida Kovač, Ivan Paić, Nenad Popović, Radoslav Putar, Harald Szeemann, Igor Zidić. Neki su naravno posvećeni umjetnicima, npr. Crveni Peristil, Boris Demur, Miro Glavurtić, V. D. Trokut, Dragan Živadinov; opet navodim samo neke. Za V. D. Trokuta u leksikonskoj natuknici Željko Kipke ističe da nitko od njegovih poznanika i suradnika „nije shvaćao da prefiks anti u njegovu muzeju signalizira instituciju bez realnih temelja, daleko od birokratskih uzusa svojstvenih državnim muzejima“ te kako je za svoj Antimuzej koristio i društvene institucije poput MMSU-a. U razgovoru za Zarez 2012. godine uputila sam Željku Kipkeu, među ostalim, pitanje o tome kako su prolaznici ili kupci reagirali na njegovu aktivnost na štandu Antiknjižare na Cvjetnom trgu 1981. godine? Uslijedio je odgovor:
„Jako dobro; naime na dan ili dva preuzeo sam ulogu prodavača asortimana Antimuzeja Vladimira Dodiga Trokuta. Osim što sam napravio dobar posao za vlasnika, zaradio sam ponešto novca i za sebe. Čak sam na jedan dan na improviziranom zidu štanda postavio fotoseriju Glagoli za Abbieja Hoffmana. I to je prvi i jedini put da je ona bila izlagana sve do 2011. kada je pokazana najprije u sklopu jedne skupne izložbe u zagrebačkoj Gliptoteci (Branimir Donat i vizualna poezija) te je nekoliko mjeseci kasnije uključena u moju mini-retrospektivu u Novom Sadu, zaključno s Policijskim dvorištem u Umjetničkom paviljonu. Fotografiju koja me prikazuje u ulozi prodavača na štandu Antiknjižare na zagrebačkom Cvjetnom trgu često koristim kao zamjensku u vezi spomenute fotoserije. Na njoj se ona ne vidi, no to je jedini dokument koji u posrednom smislu potvrđuje da sam doista izložio taj rad na javnom mjestu. Fotoserija s mojim likom i osam glagola ispisanih na mom čelu našla se i na bilbordu ispred Muzeja savremene umetnosti Vojvodine, točno ispred ulaza u muzej. Vjerujem da je veliko zanimanje za nešto što sam napravio prije trideset godina rezultat nepotrošenosti tog rada u vrijeme njegova nastanka. Fotoserija je morala odraditi javni nastup bez obzira na to kada je nastala.“
Inače, tekst legende fotoserije Glagoli za Abbieja Hoffmana (1981.) glasi (kako možemo pročitati na internetskoj stranici Virtualnog muzeja avangarde): „Želim da mi se sudi ne zato što podržavam Narodni front oslobođenja – što činim – nego zato što imam dugu kosu… Ne zato što vjerujem u studentsku vlast, nego zato što smatram da škole treba razoriti. Ne zato što sam protiv udruženog liberalizma, već zato što mislim da bi ljudi trebali činiti sve što im se prohtije… Konačno, želim da mi se sudi zato što se dobro zabavljam a ne zato što sam ozbiljan. Ja nisam gnjevan zbog Vijetnama, rasizma i imperijalizma.“
Zamjetno je da je niz leksikonskih natuknica posvećen Situacionističkoj internacionali, npr. Wilman, Gil J (bez točke), dérive, détournement, psihogeografija, SI, Odjek SI u Hrvatskoj, gdje navodi Gorgonu kao i naravno antigrupu Crveni Peristil, a ističe kako su Pavle Dulčić i Slaven Dulmić u dva navrata prije 1968. (prije akcije Crveni Peristil) „psihografirali“ francusku metropolu na splitski način. Pod natuknicom psihogeografija podsjeća nas na svoju kazališnu instalaciju Pozivamo vas na ugodno optičko putovanje na Eurokazu 1994. godine te navodi da su na tragu psihogeografije napravljene antiturističke fotomontaže iz 2019. godine, kao i spomenuta predstava iz 1994. godine te filmska potraga za Bulevarom devet života. No, pritom iskreno navodi da u vrijeme Eurokazu 1994. godine nije znao za SI pojam psihogeografije kao ni za pojmove dérive i détournement. Iskreno zapisuje (dakako u trećem licu te leksikonske natuknice): „Spomenuti je kompleks do njega stigao znatno kasnije, na stotu (op. a. vjerojatno – 60. obljetnicu) obljetnicu osnutka Situacionističke internacionale.“
Pored Trokuta značajno mjesto Kipke daje i Petru Brajnoviću o kojemu je snimio film Petar od Kule (2014., režija Željko Kipke) gdje je zanimljivo povezao na koji način prostor oblikuje čovjeka, individuu te ističe – „Netko će reći da takav ambijent u značajnoj mjeri određuje Petrovo ponašanje kao umjetnika – njegovu nepredvidljivost, divlju ćud, nepoštivanje temeljnih pravila za solidnu umjetničku karijeru i tome slično.“ Podsjeća i kako je film bio predstavljen na improviziranom ekranu Studija Golo Brdo prigodom Petrova jednodnevnoga nastupa na domaćem terenu 2014. godine, a drugi put u Muzeju suvremene umjetnosti Istre 2018. godine u povodu predstavljanja istarskog performansa domaćoj publici te kako su posjetitelji Muzeja imali prigodu gledati dvadesetak Petrovih više privatnih nego javnih nastupa.
Naravno, jedna je leksikonska natuknica posvećena i časopisu 15 dana koji je u dva navrata svoje sadržaje posvetio Kipkeovu radu (broj 6, 2004; dvobroj 1-2, 2019), gdje Kipke, među ostalim, podsjeća da je prvi broj biltena ili tada „petnaestodnevnog informatora“ o kulturnim priredbama u Centru za kulturu Radničkog sveučilišta Moša Pijade izašao u godini kada je osnovana Situacionistička internacionala (1957. godine). U oba je profila časopisa, s intervalom od 15 godina, uvodni intervju obavila Leila Topić, ujedno i kustosica njegove izložbe Magnetic Sounds u Muzeju suvremene umjetnosti krajem 2020. godine, oblikovanu u kontekstu autorova pozivanja na iskustva situacionista. Što se pak tiče Kipkeove omiljene mačke, navedenoj životinji, za koju Marcel Mauss navodi da je jedina životinja koja je uspjela u pripitomljavanju ljudi, posvećuje dvije ključne natuknice – Bulevar devete života i Mačke. Tako je zapadno krilo Umjetničkoga paviljona Kipkeove izložbe Policijsko dvorište (Umjetnički paviljon, 12. rujna – 14. listopada 2012.) bilo posvećeno mačkama – Bulevar devet života (2010 – 2012). Povodom toga Vanja Babić zapisuje kako Željko Kipke “nedvojbeno voli mačke. Donosi im hranu u dvorište, a otvoreno simpatizira i opasku jednog fiktivnog privatnog detektiva: ‘Više volim mace od pasa jer ne postoje policijske mace.’“ Sve navedeno autor/transmedijalni umjetnik naziva mačjim rakursom. U fiktivnom Bulevaru devet života sve je posvećeno mačjem rakursu, pa i dvostruka špijunka kodnog imena La Chatte.
U leksikonskoj natuknici Mačke navodi kako je metaforu o žutom mačku koji ga čuva od opasnih zvijeri poput lava i lavice primio u snu i pretočio u kratki film Mali mačak i lav 2008. godine. Dvije godine kasnije realizirao je sliku manjeg formata I Prefer Cats to Dogs (2006-2009) na kojoj je parafrazirao sintagmu Jeana Cocteaua o tome kako „više voli mace od pasa jer ne postoje policijske mace“. Riječ je o slici koja je odabrana za skupnu izložbu 15 DANA – 20 godina u HDLU-u (Zagreb, 2023., kustosi: Vanja Babić i Leila Topić). Završno mogu samo reći da je riječ o iznimnoj leksikonskoj knjizi koja omogućuje putovanje njegovim transmedijalnim mundusom subterraneusom. Dovoljno je samo okrenuti bilo koju stranicu ove „112 knjige-leksikona“ i započeti interpretativno putovanje kroz sliku, izvedbu i riječ Željka Kipkea. Ja sam krenula od „Mačke.“ Knjiga je okončana leksikonskom posvetom Draganu Živadinovu, možda i ne slučajno osim nametnutoga posljednjega slova abecede. Naime u „Uvodu u treće lice jednine“ Kipke navodi Mangelosovu teoriju o 9 i pol života, koja je bila „precizna i potvrđena (…) umjetnikovom smrću 1987.“, a Dragan Živadinov navodi da na njegovu kozmokinetičku završnicu moramo čekati do 2045. godine „Priređivač leksikona ne upušta se u slične prognoze“.
#112 #Suzana Marjanić #Željko Kipke
