„Ljetna priča u Benčiću” je u punom jeku, a jučer se u sklopu programa u Gradskoj knjižnici Rijeka održao susret s Ladom Žigo Španić. Ova ugledna književnica i kritičarka živi i radi u Zagrebu kao samostalna umjetnica, dobitnica je Nagrade Europske unije za književnost 2012. godine, a u raznim kulturnim novinskim prilozima i književnim časopisima objavljuje već trideset godina.
Razgovor s Ladom Žigo Španić vodio je Davor Grgurić, predsjednik riječkog ogranka Društva hrvatskih književnika. U prvom dijelu susreta, autorica je pričala o romanima kao što su „Ljudi i novinari”, „Babetine” i „Iscjelitelj”, pojašnjavajući kontekst njihova nastanka i tako dokazujući svoj književni afinitet za stvaranje romana relevantne društvene tematike. I sama je istaknula da voli pisati o svijetu u kojem živi, a njeno kritičko mišljenje prema tome kako su stvari kod nas postavljene istančano je i potkrijepljeno iskustvom. Njen je prvi roman inspiriralo upravo bavljenje novinarstvom, a govoreći o sadašnjim vremenima, autorica je bacila snažnu kritiku na senzacionalizam, površnost sadržaja i nedovoljno detaljno i kvalitetno pokrivanje kulture. Kultura je marginalizirana sekcija, ponekad bačena i u ‘Ostalo’. Autorica je nadalje govorila o svom romanu „Ovrha” na kojem trenutno radi, distopijskom romanu inspiriranom utjecajem digitalnog svijeta i nestankom humanistike, a pročitala nam je i uvodni ulomak.
Premda je susret bio naslovljen „Kako u Hrvatskoj preživljavaju samostalni umjetnici?”, fokus je bio na stvaralaštvu i angažmanima gđe. Žigo, barem u početku. No sve je to u neku ruku oprimjerilo njenu tvrdnju da se samostalni umjetnik/ca u Hrvatskoj mora baviti širokim spektrom poslova i projekata. Samostalni umjetnici rade i neradnim danima, ne dobivaju božićnice i žive isključivo od honorara. Jedan od njenih honorara za dvije knjige bio je 800 eura, ispričala je, a nerijetko se spisateljski honorari vrte i oko manje cifre. Ipak nismo komercijalno tržište, i broj prodanih primjeraka uspješnih pisaca često ne prelazi nekoliko tisuća, što je u usporedbi s nekim vanjskim brojkama zapravo smiješno.
Ovaj me razgovor sjetio i na moj nedavni susret s jednim britanskim piscem – koji od pisanja, naravno, živi – i koji se čudio činjenici da je to u Hrvatskoj rijetkost. ‘Rijetkost’ je čak bilo moje ublažavanje situacije, a u posebnom je čudu bio i kad je čuo da praktički nemamo agenata i da su kod nas pisci u tom smislu često one man band. Jučerašnji je susret stoga uprizorio svojevrsnu nadu, jer unatoč tome što su problemi očigledni, samostalnih književnika kod nas ipak ima. No kako sam ranije napisala, to podrazumijeva svakojake angažmane, a često i žongliranje nekoliko projekata istovremeno.
Žigo je naglasila kako je takav život težak, ali ga svejedno voli. Njena su dostignuća i angažmani zaista impresivni – objavila je stotine kritika i eseja u brojnim publikacijama, njen roman „Rulet” preveden je na španjolski, talijanski, slovenski, albanski i makedonski, a godinama vodi i tribine.
Na pitanje iz publike o tome je li spremna ovo raditi do mirovine, sa sigurnošću je odgovorila da jest. To je vjerojatno najveća potvrda da se trud u konačnici isplati. „Sve što možemo je izgraditi neki svoj mikrokozmos”, rekla je kasnije, a to se može primijeniti na bilo koji životni put i poziv.
Razgovor je pri kraju susreta krenuo u smjerovima politike (konkretno HDZ-a i katastrofe zadnjih izbora), pa tako i crkve. Svi smo se nasmijali kada je autorica zaključila da se većina pisaca ne priklanja HDZ-u, a oni koji to čine, ne pišu dobro.
Nepresušne su se teme o tretmanu kulture u našoj državi i društvu općenito neizbježno nizale, pa je jedino pitanje koje mi je preostalo upitati gospođu Žigo bilo: što biste savjetovali mladim samostalnim umjetnicima ili onima koji se nadaju krenuti u tom smjeru? „To je dosta kompleksno pitanje”, odgovorila mi je. „Ali mladom umjetniku bih prvo savjetovala da pronađe stalni radni odnos, a da se onda bavi literaturom. Jako je teško preživjeti kao samostalni umjetnik, to bih više savjetovala starijim ljudima – piscima koji su se već rasprostranili i pustili svoje korijenje – jer je teško živjeti od honorara za kulturu, oni su toliko srozani. Do nedavno su bili 300 kuna po nastupu, što je bilo jako malo. Sada ministarstvo radi na tome da se honorari podignu, ali onda treba dati i više sredstava. Tako da ako se netko želi baviti pisanjem, savjetujem svakako da se prvo zaposli, jer bi se inače mogao pogubiti. Ako vi pišete pjesme i nemate za kruh, a znam i takve ljude, onda to vodi do rezignacije i destrukcije. Jednostavno je ovo vrijeme takvo da je egzistencija na prvom mjestu. U socijalizmu smo odgajani da budemo dobri i moralni, i ljudi su imali siguran posao, a sada smo shvatili da je najveći problem kako preživjeti. I zato svim mladim umjetnicima savjetujem da egzistenciju stave na prvo mjesto.” Ako se netko želi baviti umjetničkim poslom, drukčije nažalost ne može ići, zaključila je autorica. Ovaj savjet ne sadrži sanjarsku notu kakvu bi mladi umjetnici možda htjeli čuti, ali je vrlo konkretan i praktičan, a u trenutačnom stanju stvari nedvojbeno i efikasan. S druge strane, teško je u izlaganju gospođe Žigo ne primijetiti tu sanjarsku crtu i ljubav prema umjetničkom životu – unatoč svemu – i meni je to bilo dovoljno da u jučerašnjem susretu ipak pronađem i malu dozu optimizma.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović
