Udar sreće 2023., svoj pedeseti film, Woody Allen je prvobitno koncipirao o paru američkih expata u Parizu. No zato što se, po njegovim riječima, želio na neki način pridružiti velikim francuskim autorima Truffautu, Godardu, Resnaisu i Renoiru, odlučio je snimiti film o Francuzima u Parizu, na francuskom jeziku.
Teško je zamisliti kako je Allen to zamislio, osim što je jasno da je to zamislio vrlo površno, kao što je površno misliti da će sama upotreba francuskog jezika rezultirati francuskim filmom. Udar sreće nedvojbeno je film njujorškog režisera Woody Allena, američki film na francuskom jeziku. Pitamo se što bi pariška visoka buržoazija, u čiji je milieu Allen smjestio ovaj (kućanski) triler s elementima komedije, imala reći o uvjerljivosti likova, njihovih problema i dijaloga. Zbog žanra filma, ne možemo reći da je ovakva suptilna odcijepljenost realnosti jezika od realnosti kulture i likova od realnosti, za film nužno loše zrno graška ispod svih madraca.
Fanny (Lou de Laage) trofejna žena nesvjesna vlastite samo-zarobljenosti u zlatnom kavezu svojeg braka i okruženja, na ulici slučajno sreće Alaina (Niels Schneider) s kojim je išla u gimnaziju. Alain je pomalo uspješan u pisanju i živi u potkrovlju iz slikovnice o Parizu. Vanjštinom podsjeća na mix Michelangelovog Umirućeg roba i Disneyjevog Herculesa s nekim efektom mokrog tepiha. Sve bi to uspjelo i izgledati privlačno, uz poneki idiot savant trenutak, samo da Alain ne ponavlja ad nauseam kako je Fanny ljubav njegovog života (što bi možda i funkcioniralo da ga je glumio Woody Allen od prije 30 godina).
Fanny radi u aukcijskoj kući i u naizgled je sretnom i idealnom braku s rigidno-komično-psihopatskim Jeanom (Melvil Poupaud), kontroverznim poslovnim čovjekom signifikantnih sredstava čija je osnovna preokupacija pripadati krugovima pariške visoke buržoazije (opsesivni odlasci na selo, lov, razgovori o hrani i top restoranima, o putovanjima, o tome kako je teško danas naći dobru poslugu, itd.). Jean se bavi i razmazivanjem svoje žene i savršenim setom vlakića kojim se ne propušta hvalisati.
Usprkos svemu, Fanny se dosađuje i nakon nekoliko zajedničkih ručkova, Fanny i Alain najzad padaju u ljubav i aferu. Nakon prve trećine filma investirane u set-up, a tijekom koje se pitamo zašto gledamo ovaj dosadan film o dosadnim ljudima koji u svojim dosadnim životima vode dosadne razgovore – film napokon počinje. Od ove točke, Udar sreće nastavlja teći posloženo, dinamično, intrigantno i neočekivano do svog efektnog kraja.
Iako ne govori francuski, Allen navodno nije imao problema sa snimanjem ovog filma jer su “svi glumci jako dobri glumci i igraju istinito, a istinitost se raspoznaje i osjeća i bez poznavanja jezika”. Pa ipak, u Udaru sreće najistinitije likove ostvaruju Schneider kao Alain i Valerie Lemercier kao Camille, Jeanova punica sklona čitanju kriminalističkih romana i lovu. I Poupaud svoj lik ostvaruje uvjerljivo, dok adekvatno prelijepa Lou de Laage Fanny igra pomalo isprazno, što je možda i primjereno njezinom liku u filmu, ali gledatelj će se u takav lik teže investirati. Posebno neuvjerljivi i preglumljeni djeluju navrati u kojima Fanny pada u ‘tipično francusku histeriju’. Van mehanizama kojima nas Allen vješto uvlači u film, istina je da nas je za sudbinu ovih likova samo relativno briga, u filmu nas drži brižljivo i efikasno posložena jednadžba.
A film drže izvanredni suradnici koje, u svojoj 88. godini, Allen svakako zna i odabrati. Vittorio Storaro koncept za kinematografsku fotografiju (Storarova terminologija) bazirao je na dualitetu likova Fanny i Jeana te je svjetlo podijelio na prirodno svjetlo toplih jesenjih tonova koji odražavaju Fannynu emotivnu prirodu u opoziciji s umjetnim, hladnim, često plavim svjetlom interijera koje pak označava Fannyno primarno intelektualno postojanje. Vizualna podrška razvoju Fannynog lika signalizirana je i kostimografski (Sonia Grande), npr. postepenim prelaskom Fanny u nošenje crne dolčevite. Soundtrack je, po običaju, jazzerski, dok posebno mjesto zauzima Cantaloup Island Herbie Hancocka. Korištenje ovog klasika (čak 5 puta) čini nažao filmu jer jasno razotkriva sraz kalibara – Udar sreće Hancockov klasik ne može ispuniti.
Zadnje dvije trećine filma dovoljno su dobre da zanemarimo uvodno razvlačenje, a, uz nezaboravan kraj, i osvježavajuće normalno trajanje filma (93 minute) osiguralo je ipak zabavan filmski doživljaj.
#Herbie Hancock #Niels Schneider #Udar sreće #Vittorio Storaro #Woody Allen
