Rijeka je na glasu kao slobodna, liberalna, grad koji teče i kojim teče ljubav. Kozmopolitska je to, progresivna sredina, za koju makar mi Riječani volimo vjerovati da je, za razliku od nekih drugih sredina u Hrvatskoj, sklona prihvaćanju – da se u njoj svi mogu osjećati ugodno. Nažalost, isti standardi ne vrijede za sve, a ako je netko osjetio marginalizaciju i diskriminaciju na svojoj koži, osjetili su ih pripadnici LGBTQ populacije, transrodne osobe i žene. Lezbijska organizacija Rijeka (LORI), svim se silama trudi Rijeku učiniti sigurnom sredinom, u kojoj rodno uvjetovano nasilje neće biti dio svakodnevice. Kako se spomenute marginalizirane skupine ne bi osjećale poput slona u staklarni, pružaju im razne oblike edukacije, savjetovanja i podrške, a dio društva koji teško prihvaća činjenicu da smo davno izašli iz pećina, nastoje lišiti predrasuda, proširiti im vidike, razumjeti njihovo nerazumijevanje i dati im do znanja da smo u 21. stoljeću, a dinosauri su davno izumrli.

Ovogodišnje je, sedmo izdanje festivala queer i feminističke kulture „Smoqua“, održanog u Rijeci od 12. do 14. listopada 2023. godine, pod svjetla reflektora postavilo problematiku (ne)sigurnosti u prostoru za LGBTQ, trans osobe i žene – ali što je s ostala 362 dana u godini? Tko se o tome brine kada u blizini nema kamera? Uz nekolicinu riječkih organizacija, poput udruge PaRiter ili S.O.S. Rijeka, o tome se brinu žene iz Udruge LORI, jedna od kojih je i Antonija Stojanović Almesberger.

Rijeka ima Smoqu, naizgled je grad u kojem sve skupine mogu slobodno i normalno živjeti, za razliku od nekih drugih sredina u Hrvatskoj. Mislite li da je to zaista tako?

– U dva pravca mi ide i srce i razmišljanje. Ja sam osoba kojoj se Rijeka nije samo dogodila, ja sam je za život birala, prvi put kad sam se prošetala Korzom ja sam se u Rijeku zaista zaljubila, a izabrala sam je zbog slobode i opuštenosti ljudi koji ovdje žive. Moje iskustvo je takvo da Rijeka je liberalnija od ostatka Hrvatske, Rijeka je također grad koji od samih početaka Smoque, od 2017. godine, svaki puta objesi zastavu duginih boja na gradsku vijećnicu i na Korzo. Istina je da se u Hrvatskoj LGBTQ osobe i žene susreću s kršenjem prava, diskriminacijom i nasiljem – Zagreb Pride napravio je istraživanje „Brutalna stvarnost“ prije nekoliko godina, a ono govori o tome da je preko 60% LGBTQ osoba u Hrvatskoj doživjelo nasilje ili diskriminaciju zbog ne prihvaćanja okoline. U tom smislu, Rijeka nije izolirani otok, dio je Hrvatske, pravac kojim ide naša država događa se i u Rijeci, samo što kod nas možda nije toliko vidljiv. Čini mi se da su ljudi ovdje osvješteniji o društvenim pitanjima. Puno radim s queer mladima, jako puno mladih mi je reklo da su mogli studirati u Zagrebu, ili negdje drugdje, ali su birali Rijeku jer su znali da će tu moći biti slobodniji.

Kako ste zadovoljni ovogodišnjom Smoquom?

– Iznimno sam zadovoljna, to mi je predivan osjećaj stvarno, pomalo mi je i nevjerojatno, pogotovo jer je taj party bio toliko posjećen, toliko ljudi je došlo. Bojale smo se da će biti neki stampedo, morali smo malo regulirati koliko ljudi ulazi, a koliko izlazi, ali to su sve slatke muke, divno je da postoji toliki interes. Na drugim je događajima također bila velika posjećenost, sretna sam zbog toga, samo kao organizatorica, volim reći da je Smoqua moja bebica, bila mi je u mislima još od 2013. godine, dok se nije konačno ostvarila 2017. Nakon festivala osjećaš zahvalnost, sreću, zajedništvo, ona organski raste te je iz godine u godinu sve posjećenija, što je divno, iako je to pomalo i zastrašujuće, uvijek razmišljati o tome što ćemo iduće godine, kako ćemo ju dići na još višu razinu.

Koji su sada problemi queer i ženske populacije, jeste li se možda pri organizaciji Smoque i vi susretali s nekakvim neugodnim situacijama?

– Neugodnih iskustava, kao žene i LGBTQ osobe, uvijek na neki način imamo. Događa se, živimo u Hrvatskoj, ali nije samo ni Hrvatska u tom smislu jedinstven slučaj, da se samo kod nas galopira prema srednjem vijeku, to je neki trend koji je nažalost već više godina u čitavoj Europi, tako da i mi tu samo idemo za tim stadom. Kada je udruga LORI slavila 20. godišnjicu, 2020. godine, na gradskoj vijećnici je bila zastava duginih boja, koja je sutradan bila pomalo spaljena, no bila je omotana oko svjetiljke zbog vjetra, i zaista je izgledalo kao da se malo od topline svjetiljke upalila. Međutim, 6 mjeseci kasnije, kada je ustavni sud dao preporuku da bi istospolni parovi morali moći imati priliku aplicirati za udomiteljstvo, onda je skupina navijača iz Rijeke na svom Instagram profilu pustila snimku na kojoj su oni, 6 mjeseci ranije, te večeri, zapalili zastavu, i time se pohvalili na društvenim mrežama. To je bio klasični zločin iz mržnje, poanta svakog zločina iz mržnje, prema jednoj osobi ili skupini, je da određeni čin šalje poruku „to će se dogoditi i vama“. Mi smo prijavile to policiji, no dvije i pol godine kasnije mi nemamo pojma što je s istragom. Dakle ne govorimo o pravosuđu, govorimo o tome da nemamo informaciju što je s istragom. Kada se dogodi, a dogodi se, svako toliko neki zločin iz mržnje, pa i u Rijeci, ljudi moraju dobro razmisliti jesu li u mogućnosti i žele li se eksponirati, imaju li snage to prijaviti policiji, ali u konačnici, imaju li povjerenja da će se nešto promijeniti, a vrlo često kažu da povjerenja nemaju.

Zašto mislite da je tome tako?

Ja nisam uvijek sigurna je li u pitanju trulost ili tromost sustava, jer kad je neki organizam ogroman, poput hobotnice, zaista je teško raditi nekakve promjene. Više smo puta imale edukacije policijskih djelatnika i djelatnica, i to je zaista bilo dobro. Ti policajci su u više navrata rekli, kada su shvatili da ne znaju prepoznati zločin iz mržnje, što je jako bitno, jer oni dolaze prvi u kontakt s osobom koja želi taj zločin prijaviti, „Ali vi nam recite što trebamo napraviti, dajte nam protokol i mi ćemo ga slijediti!“. Na državi je da educira, a ne na udrugama. Da educira suce, koji moraju znati zakone, i sukladno tome donose presude. Da educiraju policijske službenike, djelatnike i djelatnice. I za ovu smo Smoquu događaj prijavile policiji, i imale smo zbilja ugodnu suradnju s njima.

U istraživanju koje ste nedavno proveli, „O politikama plesnog podija“, nekolicina je ispitanika odgovorila da su doživjeli neku vrstu diskriminacije i nasilja od strane policajaca, je li se to kada i vama dogodilo?

– Nisam sigurna je li ovo što ću sada reći dobro, ali recimo, jedna se osoba javila u LORI, s namjerom da podijeli iskustvo koje joj se dogodilo, onda je osnažena, nakon razgovora s kolegicom, odlučila to prijaviti policiji. Dakle iskusna aktivistica iz udruge dolazi s osobom koja je doživjela zločin iz mržnje i govori policajcu da isti želi prijaviti. U pitanju je pravni termin, termin iz njihovog područja djelovanja, oni moraju znati za taj termin. On njoj na to odgovara: „Pa nemojte tako gospođo, mržnja je tako teška riječ.“. U redu je da netko, čiji to nije posao, to ne zna, međutim oni to moraju znati prepoznati. Isto tako, imali smo više puta situacije, ne nužno iz netrpeljivosti, vjerujem da je u tom smislu i hrvatska policija dosta napredovala, barem u urbanim sredinama, da ako i imaju neko mišljenje da ga zadrže za sebe, i odnose se profesionalno. Imali smo također situaciju da je policija došla na mjesto zločina, osoba koja je doživjela fizički napad govori da želi prijaviti zločin iz mržnje, objašnjava kako su ju ti tipovi napali pretpostavljajući da je muško ili lezba, a policajac je gleda u čudu i kaže: „Zločin iz mržnje? Što nije to ono samo na nacionalnoj osnovi?“. To opet pokazuje da nisu educirani, bez obzira na to što oni misle, oni to moraju znati, ako oni ne znaju čemu da se onda od ostalih nadamo?

U spomenutom istraživanju stoji da je neki oblik neželjenog ponašanja, uznemiravanja i nasilja u noćnim klubovima ili na povratku kući iz izlaska jednom ili više puta doživjelo 75% cis muškaraca, 94% cis žena i 96% trans ili rodno varijantnih osoba, što je u najmanju ruku poražavajući podatak. Kako to komentirate?

– To jest poražavajuće, to istraživanje pokazuje iskustva lezbijki, gejeva, trans i ne binarnih osoba, i žena, dakle to jest glas svih nas. Kada idem u škole ili primjerice educiram mlade ili stručnjake i stručnjakinje iz nekog područja, meni je često jedno od prvih pitanja što misle, u kolikom postotku, LGBTQ osobe doživljavaju nasilje, i ljudi često misle mnogo manje, do 10%. Kada čuju realne brojke, svi se redom šokiraju. Ili imaju krivu predodžbu, ili spletom okolnosti to nasilje nije vidljivo – zna se samo za one slučajeve koji su prijavljeni ili završe u medijima, a ovih ne prijavljenih ima milijun. To je dakle i spoj nevidljivosti, zato se mi moramo konstantno vraćati na to da se priča o tim iskustvima, jer nema tužnijeg nego kad netko kaže „ma za što sad prosvjeduju, imaju sva prava, nitko ih ne dira“ – ne, nemaju sva prava i „diraju“ ih!

Trenutak s ovogodišnje Smoque, snimila Tanja Kanazir

Koji su zaključci istraživanja?

– Poanta tog istraživanja ali i kreiranja smjernica je ukazati na važnost sigurnosti u izlascima, ali i podizanje vidljivosti koliko nema osjećaja sigurnosti u nečemu u čemu bi trebali imati ista iskustva. Recimo, baš sam o tome pričala s jednim mladim dečkom koji se iznenadio kada sam mu rekla da ja nakon partija neću moći ići baš bilo kojom ulicom, kojim god putem hoću, ja moram razmišljati o svojoj sigurnosti – i on je zastao i rekao da je to istina, da on ne mora uopće o tome razmišljati. Ako tome pridodamo recimo i to da je netko trans osoba, mora paziti i na to kako će se obući, gdje će izaći… To jest naša realnost, zato je poanta ovog istraživanja bilo kako učiniti javna mjesta sigurnijima, a to se može. Klubovi mogu imati strategije i protokole, isto kao što imaju protokol u slučaju požara i poplave, pa tako isto mogu promišljati na koji način mogu spriječiti rodno uvjetovano i seksualno nasilje.

Što bi dakle trebalo učiniti kako bi taj prostor bio svima siguran?

– Prvi je korakda ljudi koji organiziraju velika događanja razmišljaju o tome. Sjajne žene iz organizacije „Kun“ iz Norveške održale su edukaciju za organizatore i organizatorice velikih evenata o sigurnosti na Smoqui, jer se ispostavilo da je svima najveći strah da se na takvim događajima ne dogodi silovanje ili seksualno nasilje, a da o tome nemaju nikakve protokole. Za početak treba promišljati, i dati zaštitarima dodatne upute o tome.

Trenutno radite na projektu „Zdrave veze“, koji za cilj ima u škole uvesti cjelovitu seksualnu edukaciju. Koliko zapravo predrasuda i problema proizlazi iz ne znanja i koliko je važno o svemu educirati mlade?

– To je projekt koji provodimo s udrugom Delta, S.O.S. Rijeka i PaRiter te „Kun“ iz Norveške, jako smo sretne zbog toga. Edukacija je iznimno važna – znanje je moć, to često kažem. Dogodilo nam se u više situacija, kada držimo predavanja u srednjim školama, da netko pričeka da uđemo, pa onda revoltirano izleti iz prostorije, kako bi pokazao da ne želi slušati o „pederima i lezbama“, jer tome nije mjesto u školi. Baš u takvim situacijama im kažem da je u znanju moć, što mislite da oni dođu svi s Marsa nakon što napunite 18 godina? Ne, rastu u ovoj državi i školuju se i idu u vrtiće – tako da mlade stvarno o svemu treba dobro educirati. Primjećujem da jako puno ljudi vrlo jednostavno govori grozne stvari, „treba ih svih na Goli otok, treba ih protjerati“, dok nemaju ispred sebe konkretnu osobu, nego zamišljaju tamo neke ne znam ni ja kakve, rogate ljude, ali onoga trenutka kada shvate da je to možda njihova zubarica, žena iz autobusa, netko tko možda s njima ima dijete u vrtiću, svi oni mogu biti lezbijke ili gejevi. Nama nije cilj promijeniti nekome mišljenje, nego dotaknuti srca i pokrenuti kotačiće u glavi. Ja uvijek pozivam na promišljanje, ne moraju oni povjerovati meni sve što im govorim jer sam ja neka odrasla osoba koja je došla u njihovu školu i sad će ih kao educirati – ali ja želim da oni promišljaju, za početak o udžbenicima koje čitaju. Pa čekaj, ako u udžbeniku iz vjeronauka u istome odlomku stoji definicija za istospolnu orijentaciju, za silovanje i za zoofiliju, pa kakvo će oni izgraditi mišljenje o tome, naravno, mislit će da je gay iz njihovog razreda bolestan, zato što oni tako razmišljaju o tome. Zato želim da promišljaju, da prošire vidike.

Koliko crkva utječe na stvaranje predrasuda o LGBTQ osobama?

– Kada smo radile kroz razne projekte i istraživanje potreba i iskustava LGBTQ mladih u Hrvatskoj prije godinu i pol, često se provlačilo to što se učilo na vjeronauku, i općenito u školama, provlačilo se to koliko se puta čulo nešto, u najmanju ruku ne afirmativno o tim temama. Mi nudimo besplatno savjetovalište za LGBTQ osobe, ali i podršku roditeljima, pa se više puta dogodilo da nam se jave roditelji koji imaju dijete u teenagerskoj dobi, koje im se ili outalo ili se bojalo outati, pa su oni na neki drugi način saznali da im je dijete lezbijka, gay, ili trans, i oni su bili u tolikome očaju – kako pomoći svom djetetu, kako ga razumjeti, i dogodilo se da se opravdavaju, „pa znate, mi vam nismo neki zatucani, ne znam otkud mu/joj toliki strah, kako ne može sa mnom razgovarati o tome, mi smo dosta liberalna obitelj“. Ono što jest istina, ja sam njima više puta rekla, možda niste vi, ali sredina u kojoj vaše dijete odrasta, škola u koju ide, od malena govori da to nije dobro, da nije normalno, i to je nešto što to dijete svakako upija. Pozitivno je to što sad roditelji zovu i žele pružiti podršku svojoj djeci, ne sjećam se da je nekada bilo baš toliko slučajeva, to se može shvatiti kao napredak. Ono što nije pozitivno je da su homofobija i transfobija poprimile jedan organiziran oblik u Hrvatskoj. Kada je LORI osnovana, 2000. godine, homofobija i transfobija podrazumijevale su se jer ljudi nisu imali doticaja s queer osobama, nisu razumijevali, nisu imali znanja – a s time se može ući u dijalog, educirati osobu. Sada već određeni broj godina vrlo klerikalne, vrlo desne organizacije, imaju vrlo jasnu agendu smanjivanja prava LGBTQ osobama i ženama, s time nema dijaloga, plasiraju se razne dezinformacije. Primjerice, pravo na abortus – desne su struje počele postavljati pitanje o pravu na abortus u slučaju silovanja, bavimo se pričom o pravu na abortus u određenim situacijama. Ne! Pravo na abortus, točka. Javni diskurs postavlja se na taj teren, a ne bi se trebali baviti pričom o tome da netko ima pravo živjeti svoj život. Sve to utječe na osjećaj tjeskobe i nesigurnosti među osobama koje su u bilo kojem smislu u manjini, jer su svjesni da im je bolje da ne strše previše, zato im je potrebno dodatno osnaživanje, da bi mogli uživati u životu, zaključila je Antonija Stojanović Almesberger iz udruge LORI.