Sa Šalamunom se vidi kako je umjetnost provokacije prije svega umijeće. Ta dva pojma stoje jedno uz bok drugoga, ali se ne stapaju. Provokativna umjetnost nije provokativna, ona je i dalje umjetnost, pobuđuje estetički užitak. Imperativ provokacije leži u nužnosti reakcije, a to se događa i u estetičkom užitku. To može biti “sviđa mi se”, “ne sviđa mi se” ili štogod artikuliranije. S jednim nezaobilaznim momentom. Šalamun je naslovio pjesmu “Zašto sam fašist” (1966). Ako bi to bilo doživljeno jedino estetički, ne bi bilo doživljeno ni kao estetički, već kao kulturni, moralni i društveni promašaj. Moral i etika nisu isto. Jedno govori o ispravnom i neispravnom, drugo problematizira i jedno i drugo ne dovodeći ih u pitanje. “Blaženi rat. Samo majka kojoj/ čizmom gaziš sinčićevu lubanju/ zaista zaurla istinskim bolom i ne treba da se/ bojiš da blefira”. Ovdje se vidi ograničenje klasične retoričke koncepcije ironije kod koje je dovoljno učiniti obrat pa da se dođe do pravog i umirujućeg značenja, a ono je pravo jer umiruje.
U bivšoj državi izlazio je satirički list Jež koji je bio satiričan samo do mjere ispušnog ventila. I svoju je ulogu savršeno obavljao. Provokaciji nije do takvog savršenstva. Provokacija je “Zašto sam fašist”. No u tome je dvosjekli mač. Ne zbog nemoralnosti, opijenost provokacijom s obje strane, i kod izvođača/autora i kod publike, takva je da ponestaje provokativnog učinka, postaje stvar zabave i biznisa. Zabava nije ni po čemu provokativna.
I zato provokacija provocira nove i originalne načine svojega djelovanja. U protivnom postaje običan kič, dio svakodnevice.
Milivoj Solar s pravom tvrdi da umjetnost koja je samo lijepa nije ništa drugo doli kič. Lijepi dodatak čiji je psihološki učinak uzdah neuznemirenosti. A ako provokacija uspijeva zadržati svoj umjetnički status, onda to ovisi o iznalaženju novih načina i područja djelovanja. Prepoznati i stvoriti. I provokacija ima svoj rok trajanja.
Bilo je za Šalamunovu pjesmu rečeno da se u njoj nalaze metafore, ali nikakav primjer pri tome nije bio dan za provjeru. Poznato je da ta figura u jeziku funkcionira kao preneseno značenje i ostvaruje se samo jednom riječi, ali jedino po načelu sličnosti dviju riječi ili stvari jer postoje i drukčija načela prijenosa značenja, npr. metonimija (po načelu bliskosti) i sinegdoha (po načelu dio za cjelinu). Te navodne metafore govore o nekadašnjim društvenim prilikama (Šalamunova je poezija bila zabranjivana nekoliko puta) poput blaženstva rata i ubijanja stranaca ili potrebi prikrivanja oštro nepoželjnih stavova u bivšoj državi. Drugim riječima, autor svojim glasom i javno na sebe preuzima uloge koje su pravno kažnjive i moralno osuđujuće. Ne skrivajući ih predstavlja repertoar provokacija. U tome činu zabrinjava i one kojima je stalo da ga pred licem javnosti poštede i zaštite od pritisaka pojedinaca i institucija. Takva estetika šoka ima povijest dugu od npr. antičkog Seneke i njegove Pretvorbe božanskog Klaudija u tikvu.
Sama pak provokacija postaje gotovo iznuđena modernom sekularizacijom društva. Dovoljno je iznova čitati Cvjetove zla. U situaciji bez dobročinstva društvenih i crkvenih institucija, pjesnik i umjetnik, ako sami ne posjeduju obilne resurse, moraju se obratiti svojoj publici. Potaknuti je da reagira na tržištu ako želi zadržati samostalnost. Pri tome se ona služi ironijom, kulturno i društveno jedva prihvatljivim ukusom i izrazom koji nije odobravan. Čest je prigovor da je umjetnost samo maska iza koje se kriju opasne namjere i štetna društvena djelovanja. Druge Šalamunove pjesme pokazuju da on ipak nije provokator po svojim sklonostima. Pjesnik piše pjesme čak i onda kada ima potrebu za provokacijom. Pjesnička je provokacija pjesnička, a ne pjesnikova.
Šalamunova pjesma “Zašto sam fašist” objavljena je u njegovoj prvoj pjesničkoj zbirci Poker iz 1966. godine.
[…] Jedino mati, kojoj
čizmom staneš na sinčićevu lubanju
stvarno zatuli u iskrenoj boli i ne
trebaš se bojati da blefira.
Najveća istina pak je najveći izvor estetskog užitka.
Najveća informacija je ubiti i izmu-
čiti čovjeka koga najviše ljubiš.
Nisam goreći pristaša ubijanja stranaca,
neznanca je
vrijedno ubiti tek radi novca, ne
radi umjetnosti. Ako vojnik ubije vojnika
to je nešto osrednje. Ako pak
lijep, elegantan i simpatičan mladić s
nastupom otkine vilicu svojoj materi
ili palcem probije otvor u luba-
nji svojega brace dok ležerno
razgovara i njegov religiozni, mirni
otvoreni i mirni pogled ništa ne izgubi
od svoje nedužnosti … O svjetlosti!
Fino je također, kad se dva gola vojnika
ljube. […]
#Ivan Molek #poezija #Tomaž Šalamun #umjetnost provokacije
