“On preuzima njezin život i sjeda na vozačko sjedalo — u tihoj, snažnoj priči o emocionalnom nasilju”, logline je dokumentarno-igranog filma “Za tvoje dobro” koji istražuje mehanizme psihičkog nasilja i progovara o nevidljivosti prisilne kontrole u partnerskim odnosima. Inkluzivna premijera filma održat će se u Art-kinu u utorak, 24. ožujka u 20:30 sati, uz gostovanje autorske ekipe filma i popratni razgovor s gostima nakon projekcije.
Nastao u zajedničkoj produkciji udruga SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava i Filmaktiva, film je zapravo započeo projektom Ambasadori nenasilja u sklopu kojeg su autorice intervjuirale tri žene, korisnice SOS-a, koje su uspješno izašle iz nasilnog odnosa. Njihove priče u filmu interpretiraju Ana Marija Brđanović, Vanda Velagić i Anja Sabol, glumice iz Kolektiva Igralke, režiju potpisuju Mirela Džafić, Ana Trobec i Mirna Unuk, a producentice su Valentina Botica i Tina Kovačić; autorski tim iza filma “Ja dišem”. Na intervjuima s korisnicama bila je prisutna i Lorena Zec iz SOS-a, što je omogućilo da čitavi proces napreduje sigurno i profesionalno. Rezultat je pomno osmišljeni, veoma potrebni film o različitim fazama emocionalnog zlostavljanja koji će, kako se nada autorski tim, široj javnosti pokazati koliko je takvo nasilje kompleksno, ali i suptilno, i kako je i zašto obrasce takvog ponašanja teško prepoznati – čak i samim žrtvama.
Valentina Botica, producentica filma, ispričala nam je kako je projekt nastao i kako težinu stvarnosti pretočiti u filmsku formu.
Film „Za tvoje dobro” izrastao je i iz dokumentarnog filma „Ja dišem” – kako je iskustvo rada na prethodnom filmu oblikovalo novi projekt?
Na svaki mogući način. Upravo tako, film “Za tvoje dobro” je izrastao iz našeg dokumentarnog prvijenca te drugog ne bi bilo da nije bilo prvog. Priča je počela suradnjom istih dviju udruga (SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava i Filmaktiv) na projektu Ambasadori nenasilja. Jedna od aktivnosti bila je radionica dokumentarnog filma i prikazivanje nastalog uratka na festivalu Liburnia Film Festival. Međutim, ta dva filma ne mogu se usporediti – uz prvi smo učile, a uz drugi stvarale s iskusnom i vrlo talentiranom ekipom, kao što su glumice iz Kolektiva Igralke i dugogodišnja suradnica Filmaktiva, dokumentarna redateljica Bela Bračko-Milešević, koja nam je svojom vizijom i organizacijom neizmjerno pomogla da naša ideja dobije oblik.
Kada smo vidjele da prvijenac “Ja dišem” izaziva suze, nevjericu, ali i vrlo učestalo prepoznavanje obrazaca ponašanja o kojima govori, shvatile smo da ne želimo da to ostane samo jedan ‘radionički uradak’, nego da želimo da što veći broj ljudi, posebno žena, čuje što im mi, kao i žene čija svjedočanstva slušamo, imamo reći. Tako smo odlučile da idemo dalje, bolje, profesionalnije. Nadamo se da će vam se rezultat svidjeti, ali i još važnije, da će doprijeti do onih do kojih treba.
Što se iz autorske perspektive čini zahtjevnijim – prenositi stvarne doživljaje ili ih pretočiti ih u kulturno-umjetnički format?
Mislim da smo pronašle dobar omjer između dokumentarnog i igranog. Odnosno, težinu stvarnosti nastojale smo naglasiti vizualnim elementima. Jednu priču nasilnog odnosa koja se bezbroj puta ponavlja oko nas, prikazale smo triput kroz tri različite žene. Mogle smo se igrati i istraživati, potresne trenutke učiniti potresnijima, a nježne trenutke opravdati pogledima punima ljubavi. Imale smo prostora za kreativnost. Ali to zaista ne bi bilo moguće bez glumica koje su svaku emociju izvele vrhunski, kao ni bez Bele koja je i u snimanje i montažu unijela svoje specifične note neposrednosti, nježnosti, melankolije i ustvari je vrlo vješto hvatala najbolje trenutke.
Djevojke iz Kolektiva Igralke poznate su po tome da rade na društveno osjetljivim temama. Koliko su one doprinijele cijeloj priči?
Odmah smo znale da njih želimo i bile smo jako sretne kada su pristale. Voljele bismo da smo imale četiri ženska lika pa da smo ih sve četiri mogle uključiti, ali nažalost bilo je mjesta samo za tri. Osim što su odlične glumice i divne djevojke, znale smo da smo donijele pravu odluku jer im je ta tema bliska i jer se i inače bave težim, potresnim temama, pogotovo vezanim za žene. Osjećale su priču i iznijele ju perfektno.
Fali li nam takvih filmova i priča? Jeste li autorski bile inspirirane drugim djelima koja kvalitetno progovaraju o nasilju?
Apsolutno nema dovoljno takvih filmova i priča, ali jako nam je drago da društvene mreže ozbiljno preuzimaju na sebe taj zadatak. Sve je više profila kako profesionalaca koji nude ozbiljniji uvid u temu, tako i običnih ljudi koji dijele svoja iskustva. O emocionalnom nasilju se puno više počelo pričati – barem online, a mi se nadamo da će se nakon ovog filma više pričati i izvan ekrana.
Naša scenaristica Mirna Unuk duže se vrijeme bavi i proučava ovakve i slične teme, a jedna knjiga koja ju je posebno inspirirala bila je “Zašto on to radi” autora Lundyja Bancrofta, u kojoj se razotkrivaju i objašnjavaju obrasci ponašanja manipulativnih i nasilnih muškaraca. Preporučujemo je svima, a pogotovo onima koji sumnjaju na to da nešto u njihovom odnosu nije u redu.
Postoje li u filmu scene koje su uznemirujuće, ili je u tom smislu suptilniji i umjeren? Drugim riječima, kakav je ton filma? Ili to proizlazi iz same teme, ne nužno slikovitosti i dinamike scena.
Ne postoje scene koje su vizualno uznemirujuće – naprimjer, prikazi fizičkog nasilja, vike, zlostavljanja. Međutim, kod osoba koje su proživjele emocionalno zlostavljanje, mogao bi, odnosno sigurno hoće, potaknuti vrlo nelagodne osjećaje. A nažalost, mislim da će puno ljudi – uglavnom žene – prepoznati obrasce ponašanja s ekrana. Za one koje su to proživjele, nadam se da će se osjetiti manje usamljeno. Za one kojima se ono što vide čine nevjerojatnim, nadam se da će otvoriti oči i raširiti ruke prema onima kojima je potrebna podrška.
Što mislite – ili se nadate – da će biti dominantni dojam publike nakon što ga odgledaju?
Ne mogu procijeniti. Prvo, nadam se da će se film publici svidjeti i da će se ova trema koju osjećamo pretvoriti u veliku sreću i zadovoljstvo. Istovremeno, želimo da u publici probudi nezadovoljstvo, ljutnju, izdaju, ali i utjehu. Najvažnije, želimo da probudi razumijevanje i da svi koji pogledaju film nikad više ne pitaju zlostavljanu ženu jedno grozno i neosjetljivo pitanje – zašto nisi otišla. Jer je puno kompliciranije od toga, i nadamo se da film to uspješno prikazuje.
Postoji li zamišljeni nastavak projekta?
Zasad ne, aplicirat ćemo na festivale i nadati se najboljem 🙂
Na realizaciji filma je značajnu ulogu imala Lorena Zec, voditeljica Savjetovališta za žrtve partnerskog i seksualnog nasilja i psihologinja iz centra SOS, stvarajući korisnicama na čijim je iskustvima baziran film sigurno ozračje. Ispričala nam je koliko je prisutnost stručnjaka u pristupu ovakvim temama važna, te što zapravo znače prisilna kontrola i gaslighting kojima se film “Za tvoje dobro” bavi.
Tema psihičkog nasilja – onog nevidljivijeg – važna je, prisutna, ali i osjetljiva. Mogu li odnosno trebaju li filmski timovi raditi na tako nečemu bez suradnje s upućenim organizacijama i stručnjacima? Susrećemo li u pop kulturi često površno obrađenu temu nasilja, i koliko je to uopće opasno?
Bilo bi fantastično da filmski timovi koji se bave bilo kojom temom, konzultiraju i u svoj rad uključe ljude koji imaju iskustva u tom području – kao stručnjaci/kinje, ali još i važnije – uključiti osobe koje dijele životnu priču ili izazove s glavnim likovima. U našem slučaju, u kreiranju ovog filma o partnerskom nasilju, u stvaranje su od početka bile uključene stručnjakinje, ali i žene koje su preživjele nasilje te su njihove priče i okosnica samog filma. Pristupiti temi partnerskog nasija kroz prizmu umjetnosti uvijek je zahtjevno i ponekad zaista može biti površno, patetično, patronizirajuće ili zaista – opasno. S druge strane, ako se svi dovoljno angažiraju, ako filmska ekipa ima stvarni interes i volju i motivaciju – mislim da je umjetnost fantastičan način da se čuje glas žena koje su preživjele nasilje, ali i da se šira javnost senzibilizira i educira.
O nasilju u partnerskim odnosima se danas puno priča, pogotovo na društvenim mrežama, u formatima koji su kratki i traže načina da vam brzo zarobe pažnju. Iako to nije uvijek najsretnije rješenje za otvaranje rasprave o ovoj temi, mislim da su ti formati omogućili da žene pričaju svoje priče, da se izbore da se i njihov glas čuje i ne bi nikada sudila o tome na koji se način neka žene odlučuje ispričati svoju priču.
Jedan od fokusa je prisilna kontrola u partnerskim odnosima, ali i gaslighting. Koja je najčešća zamka ili prepreka u njihovom prepoznavanju?
U samom početku kreiranja ideje za film bila je prisilna kontrola, odnosno, htjele smo pokazati kako nam lako promakne činjenica da neke žene godinama žive u groznom strahu, pritisku i nasilju, a da ih možda njihov partner nikada nije udario. Cilj nam je bio educirati o pogubnosti psihičkog nasilja i o nevidljivosti prisilne kontrole za koju znamo da nam je najvažniji prediktor za potencijalnu eskalaciju nasilja u partnerskom odnosu, čak i za femicid. Prisilnu kontrolu teško prepoznajemo jer ona nije vidljiva golim okom kao modrice na tijelu, i ponekad je teško opisujemo jer nije nužno upakirana u jednostavne riječi ili uvrede ili prijetnje.
Prisilna kontrola je zapravo obrazac ponašanja, obrazac ponavljajućih manipulativnih strategija kojima neki muškarci nastoje uspostaviti svoju moć i kontrolu u vezi. To su nekad emocionalne ucjene i manipulacije, “tretmani šutnjom”, omalovažavanje, kontrola ponašanja, izolacija od bliskih ljudi, uskraćivanje pristupa resursima ili uskraćivanje zadovoljavanja osnovnih potreba kao što je npr. san. Prisilna kontrola je splet ponašanja, a ne jedan trenutak. Najveća prepreka u njenom prepoznavanju u RH je to što ju nemamo opisano u zakonima, kao što imaju neke druge države, i što slijedom toga nemamo dovoljno educirane i informirane stručnjake koji rade sa žrtvama. Nadamo se da će ovaj film barem široj javnosti približiti ideju da nasilje u partnerskim odnosima najčešće nije stereotipni prikaz muža koji tuče ženu već nešto puno kompleksnije i vrlo maliciozno.
Je li takav oblik nasilja češći nego što mislimo? Budući da je riječ o obliku nasilja čije je posljedice teže prepoznati, fizički vidjeti, a kamoli prijaviti…
Da, naravno, i često je neprepoznat i od strane samih žrtava. Nama često žene dođu u Savjetovalište pa kažu: došla sam da mi kažete je li lud on ili ja. Ili nam kažu da znaju da nešto nije u redu, da se ne osjećaju dobro, da se boje, ali da ne mogu točno reći što se događa. Tada često čujemo rečenicu – “da me bar tuče” – jer onda bi imala dokaz i za sebe, ali i za okolinu, a da ne kažem institucije. Jedan od ključnih elemenata oporavka od traume nanesene rodno uvjetovanim nasiljem je podrška okoline, a u slučajevima partnerskog nasilja koje je obilježeno prisilnom kontrolom – često ona izostaje. Zapravo, prečesto se dešava upravo suprotno – on je drag i simpatičan na van, svi ga vole, cijenjen je u zajednici, uvijek pomaže… I zato je teško prijaviti – jer se bojiš njega, ali bojiš se i da ti nitko neće vjerovati.
Koliko su svjedočanstva pretočena u film „Za tvoje dobro” autentična u smislu vrlo specifičnih iskustava (koja su za žrtvu jasno uvijek vrlo individualna), a koliko se u njima prepoznaju obrasci?
Svjedočanstva, odnosno priče koje se pojavljuju u filmu ne mogu biti više autentična jer su ispričane od strane žena koje su godinama preživljavale i na kraju preživjele nasilje u partnerskom odnosu. Njihova iskustva su vrlo individualna i za njih same je to važno, ali kad radite sa stotinama žena na godišnjoj razini – shvatite da postoji obrazac. Ne želim zvučati kao neka teoretičarka zavjere, ali ja često kažem da ti nasilnici kao da svi čitaju iz iste knjige i onda su njihova ponašanja ponekad vrlo slična. Iako znaju biti i vrlo kreativni u svom postavljanju dominacije, ipak cilj im je svima isti – moć i kontrola. A iz moje pozicije, ta “knjiga” iz koje čitaju zove se – Patrijarhat.
Zašto „Za tvoje dobro?”
Jedan od načina kontrole partnera je i opravdavanje nasilnog ponašanja s tom rečenicom – ja to sve radim za tebe, za tvoje dobro. U suludom izvrtanju pozicija, nasilnik se postavlja kao psihički stabilniji i moralno uzvišeni autoritet koji najbolje zna “što je dobro” za njegovu partnericu, iako je pritom potpuno svjestan da zapravo sve što čini, čini zato da ju kontrolira. Evo neki dan je na Netflixu izašao dokumentarac “Louis Theroux: Inside the Manosphere” i tamo jedan od influencera kaže, parafraziram, ja ne mrzim žene, ja ih zapravo volim i razumijem i zato znam što je najbolje za njih, a kao muškarac koji vodi i dominira, jasno je da znam bolje od njih samih. Prisilna kontrola se jako lijepo da zamaskirati i upakirati u brigu, ljubav i posvećenost, i to sve sa velikom mašnom na vrhu.
Koliko kao društvo još trebamo napredovati u osvještavanju, prevenciji i pravilnom postupanju prema žrtvama i nasilnicima? Ili su se stvari u posljednje vrijeme ipak promijenile na bolje?
Sigurno da se mijenja na bolje, i što se tiče zakona, politika, ali i javnog mijenja. S druge strane, imamo još puno toga za promijeniti i popraviti ako želimo biti društvo koje zaista podržava žrtve i jasno proziva nasilnike. Naravno, svijet oko nas se brzo vrti pa se tako brzo mijenja i kontekst u kojem živimo te se stalno javljaju novi izazovi, kao npr. nasilje koje je facilitirano tehnologijom ili konzervativni pushback od strane različitih društvenih struja koje se bore protiv doprinosa feminizma u borbi za ljudska prava.
