Veja je nesumnjivo jedna od najpoznatijih i voljenijih etno skupina u Hrvatskoj. Bavi se istarskom tradicijskom glazbom s modernim aranžmanima još od 2006., a trenutno ju čine Goran Farkaš (vokal, instrumenti), Sebastijan Demark (bas), Marijan Jelenić (gitara), Marko Pernić (harmonika) i Endi Oblak (perkusije). Povodom koncerta u Kući halubajskega zvončara na Viškovu, i netom prije koncerta na Pajolu s TradInEtno orkestrom, uhvatila sam Gorana i Endija i pitala ih o njihovim ljetnim svirkama, zadnjem albumu „Škura ura” čije se vinilno izdanje našlo među pet najprodavanijih albuma u Hrvatskoj, svirci u poznatom pariškom jazz klubu, a zanimalo me i kako su dospjeli do imena Veja koje znači obred bdjenja nad pokojnima. Ono u čemu bi se svi koji su slušali Veju uživo mogli složiti jest upravo suprotno, da njihova muzika oživljava – prije svega publiku, ali i prostor u kojem sviraju i onaj izvorni, neokaljani osjećaj za tradiciju kraja u kojem živimo.
Kada je i kako rođena Veja?
Goran: Od tada već ima neko vrijeme, od 2006., i sve je nastalo kao projekt Noela Šurana, Dragana Cvitana i mene. Veja je zapravo krenula s obradom tradicijskih pjesama na neinstrumentima – češalj, kante i sve druge stvari koje se mogu koristiti za proizvodnju zvuka, ritma ili tona. I nakon par godina kako je sve to raslo, uključio se i moj brat Saša, uletio je i Marko Pernić. Odlučili smo sve još više proširiti, zvali smo Ljubana za perkusije, a zajednički frend Franko je počeo svirati bas, i onda smo tu zapravo krenuli kao bend. Sastav se s vremenom izmijenio, došli smo kasnije i do Sebastijana – školarca koji smo uzeli s nama na sve moguće stvari. A 2012. je bio početak u smislu prvih većih nastupa.
Endi: Ja sam Veju prvi put vidio prije šest, sedam godina kad su svirali u Riveru, a godinu dana kasnije sam s basistom uletio u jedan drugi glazbeni projekt. To je trajalo dvije godine, a i družili smo se zbog milijun drugih projekata unutar benda i kad im je trebao netko na perkusijama prirodno sam uletio u bend.
A naziv?
Goran: U prvoj probi koju smo imali Noel, Dragan i ja, radili smo „Biži, biži maglina” i susjed je rekao da zvučimo kao veja. To nam je bilo simpa, a nakon nekog vremena smo saznali da to znači bdjenje. Zapravo je vjerojatno stari mislio reći da zvučimo očajno haha. Ali ostalo je to ime, zvučalo je i zvuči i dalje dosta dobro.
Vaš debitantski album „Dolina mlinova” sadrži osam tradicijskih i dvije autorske skladbe. Kako pronalazite i birate istarske tradicijske skladbe?
Goran: Dosta tih pjesama znam, dosta ih je snimljeno i na raznim smotrama, a neke su i folklorna društva izbacivala van. Zapravo su to pjesme koje u nekom momentu ulove određeni smisao i ritam, par stvari se poklopi, pa nastane ideja po kojoj ugrubo napravim skicu i kasnije s bendom to ispeglam.
Kako nastaju autorske pjesme i bi li ih netko tko vas sluša prvi put mogao razlikovati od tradicijskih? Koliko ima suvremenog u vašem zvuku?
Goran: Zasad smo uzimali tekstove od naših lokalnih Pazinjana, Gorane Družete i Alena Pavlova. Imamo i pjesme za koje je glazbu napisao Dario Marušić, jedna je izašla na prvom a jedna na drugom albumu. Ovo ča Goga piše su pjesme koje se oslanjaju na tradiciju iako su autorske, makar su i te tradicijske u nekom momentu bile autorske. Sve se onda ispremiješa i posloži, i kad dobije neki smisao, to je onda to. Tradicijske skladbe su većinom uz mih, dvoglasno pjevanje i tako dalje, i držimo se toga, ali i prilagođavamo se suvremenom s modernim aranžmanima. To je nastavak življenja tradicije u nekim modernim okvirima.
Kakva vas još glazba inspirira u stvaranju?
Goran: Meni su tu u početku bili hrvatski bendovi i ljudi – Krijes, Dario Marušić, Tamara Obrovac, Afion… Oni su sigurno utjecali na mene. Izvana to uključuje sve što je izašlo iz folk revivala u Europi, to me isto usmjerilo kao glazbenika u tom žanru. Paralelno su tu i bendovi koji rade world music, danas ga zovu global sound, i žanr je jako širok i nije jednoličan.
Endi: U etno sam ušao relativno nedavno, prije pet, šest godina kad sam se krenuo družiti s cijelim tim krugom ljudi. Više sam odrastao na drugim stvarima, od Sinatre do Pantere i Balaševića, punka, jazza i zapravo apsolutno svega.
Dosta smo danas pričali o vašem zvuku, ali mene zanimaju i tekstovi – o čemu Veja govori, i koliko vam je tematika pjesama uopće bitna?
Goran: Tradicijski tekstovi su dosta škakljivi. Staromodni su, i treba ih gledati u takvom kontekstu. Većina tih tekstova danas ne bi prošla, ne živimo više u tom duhu vremena. Tradicijske pjesme su zapravo najčešće priče, ima puno tekstova, i tu napravimo selekciju – nekad možda nešto promijenimo, a nešto dodamo. Ali sve je pitanje selekcije. Ima tekstova koji su recimo romantični, a s druge strane nešto krene u drugom smjeru pa budu zadirkujući, a uglavnom su i dvosmisleni. Mislim, dvije jabuke nikada nisu dvije jabuke. Što se tiče autorskih, to je na autorima. Goranini tekstovi su vezani za mitologiju, iako smisao bude nešto sasvim drugo. Na kraju to ispadne jedna lijepa, dirljiva priča, ali nakon što prođe kroz filter.
Endi: U mom slučaju tekstovi ovise od projekta do projekta. Veja je ozbiljan projekt, pa je i ozbiljnija situacija s tekstovima. U Gackom Galebu, drugom bendu u kojem sviramo Sebastijan i ja, tekstovi su puno jednostavniji, šaljiviji i često besmisleni, naglasak je na samoj glazbi. U TradInEtno orkestru su tekstovi opet tradicijski, tako da su dosta slični Vejinim. I osim što su, kako je Gogo rekao, dvosmisleni i zadirkujući, sviđa mi se što su jako iskreni i surovi, za razliku od mnogih današnjih tekstova. Danas se tekstovi drugačije odnose prema ozbiljnim temama, prije je život valjda bio suroviji pa nisu puno maskirali te stvari u glazbi.
Zadnji album se zove „Škura ura” – interesantan i zvučan naziv, ali i mračan – što stoji iza toga i samog koncepta albuma? Živimo li sada u škuroj uri?
Goran: To je album koji je nastajao punih osam godina. Zadnje dvije godine smo u koroni više manje peglali i pokušavali vidjeti ča se sve može napraviti s tim materijalom koji smo snimili, pa su se tu desile neke stvari koje su se morale desiti. „Škura ura” kao takva nije imala koncept. Godine 2014. sam napravio prvu skicu i pjesmu, i materijal se sam gradio. Teško je govoriti o konceptu, makar kad smo na kraju složili i odabrali pjesme, gledali smo da kroz aranžmane i zvuk to bude uniformirano. Sve je to više išlo kroz činjenicu da smo u tih šest godina – od 2014. do kad nismo izbacili prvi singl i spot za „Teško majki”, što je zapravo zadnje napravljena pjesma na albumu – kao bend glazbeno narasli.
Album ima i vinilno izdanje, na koliki ste interes naišli?
Goran: Tako je, ove je godine je izašao i vinil. Dosta je ljudi pitalo i pita na koncertima za ploče, sve je veći interes. Većina ljudi koji slušaju glazbu koristi digitalni format, i ekipa koja dolazi na koncerte često ne reagira dobro na CD-e, miču se od njih kao da imaju kugu, dok im je Bandcamp recimo okej. A u početku godine kad je krenula prodaja vinila, svi ljudi koji su to htjeli su ih brzo pokupovali pa smo u jednom momentu došli među pet najprodavanijih albuma u Hrvatskoj.
Prilično ste aktivni s promoviranjem albuma, gdje vas još možemo čuti ovo ljeto?
Endi: Sutra smo (petak) na Viškovu u Kući halubajskega zvončara u sklopu EtnoTon festivala, s početkom u 21:00 sat. Istu večer sviraju i Zoran Majstorović i Aleksander Ipavec.
Goran: Poslije smo i u Tinjanu, Solinu, Osijeku… A u 12. mjesecu sviramo i u Lisinskom.
Iza vas je pozamašan broj svirki, a nastupali ste i izvan regije. Kako ljudi vani doživljavaju istarsku tradicijsku muziku?
Goran: Ovo će zapravo biti prva godina da ne izlazimo iz naših granica. A kad smo sviramo vani, obično sviramo po festivalima folk glazbe. I vani je ipak veća publika. U Estoniji je recimo bilo fora doći kao mali hrvatski bend, a dočeka te pun šator ljudi koji te dođu čuti i s tobom su od početka do kraja. Prva turneja u Parizu nam je isto bila suluda. Svirali smo prvi gig na ulici, drugi gig u studentskom domu, a treći u najbitnijem jazz klubu u Europi, „New Morning”, i onda u nekoj krčmi na jugu Pariza. Fora, haha!
Endi: Meni je ispalo zabavno prošlo ljeto kad sam se priključio bendu. Trebali smo imati prvu svirku tu lokalno, ali svirka je bila otkazana. Na kraju sam imao vatreno krštenje u Münchenu i Belgiji. U Münchenu je otprilike pola kluba bilo puno, a u Belgiji smo svirali u kafiću u selu ispred sto penzionera, bez razglasa i bez ičeg, što je bilo na nekoj potpuno drugoj razini zabavno. Treća svirka je bila u Gentu na njihovom festivalu gdje smo svirali na trgu ispred dvije tisuće ljudi.
Kakvi su vam planovi za dalje?
Endi: Zasad nastaviti ovako, pola vremena sam posvećen glazbi, a pola crtanju. To je zadnjih par godina tako. Preživljavam u Hrvatskoj kao umjetnik, što je dosta zabavno, ali isplati se u svakom slučaju.
Goran: Plan je raditi na novom materijalu. Imamo taman neku rupu u osmom mjesecu kad bi se mogli naći i početi nešto slagati. Do kraja godine vjerujem da ćemo ići u studio. Svatko od nas u Veji doduše ima raznorazne projekte, ali kad treba biti tu smo svi 100% tu, i to je čar Veje kao benda.
Nakon ovog razgovora se pridružujete TradInEtno orkestru u svirci, o kakvom je sastavu zapravo riječ?
Goran: TradInEtno je zapravo i festival koji smo napravili davno u Pazinu, cijela Veja je od samog početka bila uključena u sve to skupa. Došlo je onda bilo vrijeme transformacije, festival se ugasio, počeli smo raditi radionice i edukacije, ali cijelo vrijeme nam je želja bila okupiti grupu ljudi koja bi voljela svirati. Nakon sto pokušaja smo rekli: okej, ajmo probati napraviti neki orkestar. Većinom je sve išlo na poziv, na kraju je puklo i imalo smo dvadeset ljudi, a sad nas ima petnaestak. Uglavnom, ideja je bila okupiti lokalne muzičare koji žele svirati tradicijsku glazbu.
Dakle, samo da se svira.
Goran: Samo da se svira.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
#etno #grupa #razgovor #tradicijska glazba #Veja
