Dokumentarni film Cinéma Laika redatelja Veljka Vidaka trenutno je na japanskoj turneji. Nakon 25 zemalja, film ovog proslavljenog hrvatskog slikara i novopečenog redatelja premijerno je 5. veljače prikazan i u Hrvatskoj, u Dokukinu KIC. Radnja prati pjesnika i pisca Miku Lättija i redatelja Akija Kaurismäkija, koji u finskom gradiću Karkkili grade kino smješteno u prostoru stare ljevaonice. O tome kako je biti ‘velik u Japanu’ razgovarali smo s redateljem Veljkom Vidakom.
Kako protječe japanska turneja filma Cinéma Laika?
Japanska kino distribucija filma protječe jako dobro. Cinéma Laika se prikazuje u više od 50 kina diljem zemlje, uz velik interes publike, kritike i medija.
Bio sam na premijeri u Tokiju – dvorana je bila rasprodana, a razgovori nakon projekcija bili su intenzivni i inspirativni. Osim toga, održao sam dva masterclass predavanja – jedno na Sveučilištu Waseda, drugo na Filmskoj školi Institute of Moving Images. Sva ta iskustva s publikom i studentima bila su izuzetno zanimljiva i potvrdila koliko japanska publika cijeni film i filmsku umjetnost.
Zanimljivo je kako si upoznao Akija Kaurismäkija, praktički na ulici…
Akija sam upoznao na filmskom festivalu u Berlinu, dan nakon što sam završio gledanje njegove kompletne filmografije. Sjedio je sam ispred jednog restorana, pa sam mu prišao i započeo razgovor o filmu. Tako smo se upoznali, a ubrzo me pozvao na Midnight Sun Film Festival u Sodankylä u Laponiji. Tamo smo proveli dane družeći se i razgovarajući o filmovima, i upravo su ti razgovori stvorili naše prijateljstvo. Kad sam čuo da gradi kino, nazvao sam ga i rekao da želim snimiti film, na što je on odmah pristao. Nedugo zatim, našao sam se u Karkkilu i započeo rad na filmu.
Kako je bilo živjeti i raditi u Finskoj? Jesi li doživio kulturološki šok?
U Karkkilu sam stigao s juga Francuske, gdje sam boravio tijekom pandemije. Iako su razlike u kulturama velike, a Karkkila je malo mjesto s manje od 9.000 stanovnika, boravak tamo bio je jako lijep i izazovan.
Je li to mjesto neka vrsta umjetničke komune?
Karkkila ima umjetničku priču, no to nije odmah vidljivo. Finci su vrlo diskretni, uključujući i Akija, pa je atmosfera više nalik radničkom mjestu nego umjetničkoj komuni.
Kako je bilo raditi s Akijem, kakav je kao osoba?
Raditi s Akijem bilo je profesionalno inspirativno i osobno obogaćujuće iskustvo. Radili smo na različitim projektima, počevši s mojim filmom, na kojem je bio i koproducent. Kada je otkrio moje slikarske radove, predložio je da zajedno osmislimo i uredimo njegov klub smješten u kinu. Također, bio sam prisutan na snimanju njegova posljednjeg filma Palo lišće, što je za mene, kao redatelja, bilo izuzetno važno iskustvo. Uz sve to, provodili smo nebrojene sate družeći se izvan posla, a mislim da smo u dugim razgovorima obuhvatili cijelu povijest filma. Na kraju sam mu poklonio jednu veliku sliku koja sada krasi zid nasuprot ulaza u Kino Laika, kao trajni podsjetnik na našu suradnju i prijateljstvo.
Sve to skupa bilo je jako bogato i dragocjeno iskustvo.
U filmu se pojavljuje i Jim Jarmusch. Kako je izgledao susret s njim?
Jarmuscha smo često spominjali dok smo radili na filmu – surađivao je s Akijem i pojavio se u Leningrad Cowboys Go America. Odlučio sam napraviti scenu nalik onima iz Coffee and Cigarettes, jer su naši razgovori često imali takav karakter. Kontaktirao sam njegovu producenticu i asistenticu te mu predložio sudjelovanje u filmu. Pristao je, a kada je sa svojim bendom bio na turneji po Europi, susreli smo se nakon koncerta u backstageu u Antverpenu i dogovorili sve. Mjesec dana kasnije bio sam u New Yorku, gdje smo snimali scenu u Anthology Film Archives.
Koliko tvoja slikarska estetika utječe na režijski pristup u tvojim filmovima?
Promišljam kadar kao sliku u kojoj svjetlo, boje i prostorni odnosi stvaraju atmosferu i značenje. Slikarstvo me naučilo važnosti detalja, ravnoteže i proporcija u svakom kadru, što direktno primjenjujem u filmu.
Možda nas slikarstvo najviše može naučiti kako gledati, a zatim se usmjeriti na esencijalno.
Zbog čega si se odlučio baviti filmom nakon uspješne slikarske karijere?
Kada sam došao u Pariz kao slikar, osjetio sam da taj grad sve pretvara u filmsko iskustvo. Postoji duga tradicija slikara koji su nastavili s filmom, poput Bressona, Wendersa i Lyncha, samo da nabrojim neke.
Za mene je film bio prirodan nastavak izražavanja – slika u pokretu, s vremenom i pričom.
Istaknuta fotografija: polaroid Veljko Vidak i Jim Jarmusch, fotografija: PARALLELEPRODUCTIONS
#Cinéma Laika #dokumentarni film #razgovor #slikarstvo #Veljko Vidak
