PoeTris: Tri pjesme po izboru autora.
Prvo selo Uvuklo se zlo u selo. Rođenje nikad nije bilo konačno, uvijek se ponavljalo. Sada, stvari se odvijaju malo drugačije. Svijet postaje ono što je oduvijek trebao postati. Borba za opstanak. Kako mogu spasiti selo bez zla. Na tavanu je puška, pradjedova puška iz Drugog svjetskog rata. Selo se rađa, a zemlja još uvijek mumlja, udaram po zemlji, selo pokušava pojesti vlastitog sina. Ja bježim, u šumi sastavljam riječi molitve. Stvorila se spolnost. Svi smo pali. Započelo je zlo. (iz zbirke "Ektoplazma")
Sveti Ilija Ja trebam tako malo, zato pogledom više ne vladam. Sveti Ilija vozi kola po oblacima, ja vozim svakog utorka bicikl po poluoblacima. Zapinjem za predmete, spotičem se, padam i podižem lanac, ne kočim i brzoplet sam, ne nosim kacigu, često se pitam treba li kaciga onima koji voze po oblacima. Zabijam se u automobile i govorim kako oni ne paze, ne razlikujem lijevo i desno i nemam zvono na biciklu. Noću lutam selom tražeći tvoju rodnu kuću, dok u daljini sijeva, čavao sreće upao mi je u oko, probušen sam. (iz zbirke "Ektoplazma")
Susjeda Imam svaki zalazak. Zalasci su samo ljudi, iskusio sam. Bubanj od mašine u vešeraju stvara dojam da ima sve naše i ako poželi može nas ogoliti. I kapi za nos koje stoje kraj kreveta barataju ucjenama. Ponekad se pitam — hoću li disati dok spavam? Trebao bih raditi vježbe za izgovor prije spavanja, jer glavna uloga u snovima brblja sebi u bradu. Njezin pas više voli mene. Nju veš-mašina ne voli, ofarba joj krpe, proguta čarape, skupi majice. Travnjak u dvorištu dovoljno je prostran da nešto posadim. Svjetlo na terasi je upaljeno i danju i noću, tako da provalnici pomisle kako smo stalno doma. I jesmo, i opet se može provaliti. Mi njih nećemo ometati, neka uzmu sve što im je potrebno. Jučer mi je susjeda rekla da joj netko svaku večer dolazi na vrata i pomiče kvaku. Pitala je što hoće usred noći, a uljez je vrlo glasno rekao: “Želim kupiti vašu kuću”. Počeo je kružiti dvorištem i čini to svaku večer. Jučer je otvorio vodu i jutros je dvorište postalo more. Bole je noge i sve se u njoj pomiče dok pliva. Nazvao sam je i pitao zašto nije zvala policiju, kaže kako bi oni samo upalili rotirke i sve bi vidjela cijela ulica. Još uvijek ima hrabrosti čekati. Vjerovao sam da je nestrpljiva. (iz zbirke "Ektoplazma")
Vid Bešlić rođen je 2000. u Sisku. Osnovnu školu završio je u Petrinji, a jezičnu gimnaziju u Sisku. Uz pjesništvo bavi se i glazbom; završio je osnovnu Glazbenu školu Frana Lhotke te solo pjevanje u klasi Marice Pernar. Tijekom školovanja sudjelovao je u dramskoj, plesnoj i novinarskoj sekciji.
Aktivno surađuje s Kino klubom Sisak te Interpretacijskim centrom baštine Banovine. Godine 2021. upisuje studij glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
