Iako se često u opisu njezina rada koriste riječi kontroverza, seksualnost i provokacija, umjetničko stvaralaštvo Vlaste Delimar je ispod površine mnogo šire i raznovrsnije. Daleko od toga da njeni performansi ne ubodu u žicu, a njene fotografije ne komuniciraju slobodu prema percepciji seksualnosti i tijela, no odnos prema društvu, čovjeku i umjetnosti puno je kompleksniji od svođenja na ono što vidimo na prvu – umjetnica samo to radi na sebi svojstven način. A koliko je to u našoj okolini (još uvijek) provokativno ili nije, govori samo o njezinoj otvorenosti ili zatvorenosti.
Jučer je u Kortilu otvorena anti-retrospektivna izložba “Riječani, provjerite jeste li živi” koja je dio većeg putujućeg projekta posvećenog opusu Vlaste Delimar povodom njezina 70. rođendana. Delimar mu pristupa opušteno ali entuzijastično, i s istim žarom i samouvjerenošću, pokazujući vlastitim prisustvom zašto ovo nije retrospektiva već anti-retrospektiva: njenom umjetničkom putu još se ne nazire kraj.
Radovi iz različitih perioda njezina života daju publici priliku da ih pogledaju s odmakom i smjeste u sadašnji kontekst, a pitanje je može li to učiniti i sama autorica.
– Što se tiče pogleda na svoj rad, teško mi je na to odgovoriti, pogotovo kad izložbu netko drugi postavlja, dosad sam to uvijek činila sama. U Kortilu su kustosice Katerina Jovanović i Sabina Oroshi napravile lavovski posao, bez njih ovoga ne bi bilo, preuzele su cijelu odgovornost na sebe, ja sam napravila samo sitne korekcije. Treba mi možda malo odmaka, sada je sve previše euforično, puno ljudi i tehnike, malo i nervoze, ali u globalu mislim da su napravile remek-djelo što se tiče postava.
Uvijek je teško gledati svoje radove, to je jedno vraćanje unazad, većinom su ovdje stariji radovi, pa naviru asocijacije i sjećanja na neka prošla vremena. Nešto je ugodno, nešto nije. No trebat ću opet pogledati sve kad se energija malo smiri.
Gledajući unatrag, što mislite da se kroz godine najviše promijenilo? Što se tiče odnosa društva prema temama kojima se bavite ili vašeg osobnog odnosa prema radu.
– U odnosu na mene, nije se puno toga promijenilo. Živimo u provincijalnoj sredini gdje ovaj način rada nije adekvatno valoriziran, nakon 47 godina što sam na sceni ja sam i dalje marginalizirana umjetnica, jer se nisam nikad obazirala na trendove, zato što sam ničija, nisam nikada bila dio nekog klana, i to je “moj problem”. Uvijek sam bila svoja, i nadalje sam beskompromisna kao i na samom početku, i kad bih se ponovno rodila i trebala birati što ću u životu raditi, odabrala bih isto, i na isti način. Ne bih ništa mijenjala, u smislu načina na koji sam krenula u umjetnost.
Što se tiče društva, ono je takvo kakvo je. Svako vrijeme nosi svoje. Mlađe generacije su tu, ali one kopiraju starije generacije, samo što je tu nova tehnologija, to je ono što nisu imali naši roditelji, a ni mi. No ta promjena nije nešto što se dogodilo na duhovnom planu. To je samo tehnologija. Nije se dogodila neka duhovna razina koja je napredovala. Ljudi su ostali na civilizacijskom nivou isti, nismo otišli dalje, a to vidimo po ratovima. Što je ova civilizacija napravila? Ništa. I dalje se ubijamo, i dalje se u vijestima prikazuju brojke stradalih i ranjenih, i nitko ništa.
Na neki sam način žalosna i razočarana, jer umjetnost može postojati samo kao gesta. Naravno, moramo se buniti i pružiti otpor, ali da li je neki umjetnik ikada uspio zaustaviti rat? To je za mene kao umjetnicu poražavajuće.
Možeš se ubiti, možeš se zapaliti kao Jan Palach, možeš si žile režati, ali nećeš napraviti gotovo ništa, sve ostaje na gesti i našem kriku, taj se krik odbije i ništa od toga. Čak i ako bilježimo sadašnji trenutak, što s time? Kažem, drago mi je da imam sedamdeset godina i da neću vidjeti kamo ide ovaj svijet.
A na lokalnoj razini? Riječani, jesmo li živi? Ovdje ste imali izložbe, ali primjerice ne i performans Lady Godiva.
– Lady Godiva je problematična iz više razloga, prije svega jer za rad u javnom prostoru ne možeš dobiti dozvolu. U Zagrebu sam to odradila bez dozvole, a ovdje se to nisu usudili. Radila sam u Slavonskom Brodu također bez dozvole, išla sam s rizikom, pa što bude. Zagrebačka udruga koja je krenula raditi sa mnom rekla je da se ograđuju i da ne žele snositi odgovornost. Rekla sam u redu, ali onda nemojte bilježiti da sam bila u vašem programu, zato jer nisam. Niste mi nabavili dozvolu, i to radim apsolutno samostalno. A kasnije su se hvalili da sam u njihovoj organizaciji izvela Lady Godivu. Što se Rijeke tiče, 2018. sam ovdje imala performans Pravo na orgazam, i pet, šest lokala nas je odbilo, nisu to htjeli. Taj performans izvodim na frekventnom mjestu gdje ima puno slučajne publike, ali evo, skoro niti to nisam uspjela ostvariti. Što se to s Rijekom događa?
Lady Godiva se često u tumačenjima povezuje sa seksualnošću i slobodom, no pogotovo ako u obzir uzmemo izvorni mit na kojem se temelji, rekla bih da je ovdje više riječ o simbolu hrabrosti, prkosa i vlastite volje.
– Da, i to je jedna glupost: svi iz godine u godinu vežu ime Vlaste Delimar uz seksualnost. To je možda tema s kojom sam krenula, ali to nije jedino čime se bavim. Lady Godiva je prije svega, u kontekstu nakon rata, nastala iz pozicije kulturne katastrofe, u Hrvatskoj i na području bivše Jugoslavije. Uzela sam mit o Lady Godivi koja je to učinila da bi oslobodila žitelje od poreza koje je htio nametnuti njezin muž. On je rekao: u redu, ako prođeš gola gradom, i nije vjerovao da će ona to zaista učiniti.
Zašto ljudi golo i obnaženo tijelo odmah povezuju sa seksom? Pa ne možemo na taj način gledati, samo primitivci to na taj način gledaju.
Kad smo kod promjena kroz godine, i tu mi se čini da smo kao društvo na istom mjestu.
– Crkvi to ne odgovara, takva im je dogma, pa usmjeravaju mlade djevojke u krivom smjeru. Da ljudi stavljaju maske na sebe. I to će biti uvijek tako, to su društvene konvencije koje se grade i pletu, nema tu slobode s obzirom na golo tijelo. Nema šanse.
Spomenule smo i hrabrost – što je danas hrabrost u suvremenoj umjetnosti? I poistovjećuje li se on često s radikalnošću?
– Ovisi o karakteru, neki ljudi imaju više smjelosti da se odupru građanskim normama i konvencijama, pa čekaju trenutak kad će se uspjeti osloboditi. A za sebe mi je to teško procijeniti, oduvijek sam bila takva da pokušavam izgurati ono što ja jesam, i ono što bih htjela, bez obzira na sve oko sebe.
Nikada se nisam obazirala, osvrtala niti bojala, što će mi netko reći, ili kakva će biti kritika.
Ne možemo se svi složiti oko svega, potreban je dijalog. Ako smo jako udaljeni, probajmo se barem onda približiti, a ne da smo potpuno odmaknuti i da se mrzimo zato što ne mislimo isto. Meni se događa da ljudi koji nisu informirani o mom radu i umjetnosti općenito, pljuju po tome. Kad im malo objasniš, onda kažu: vidiš, nismo uopće na taj način razmišljali. Jer nisu znali, nisu ljudi uvijek krivi zašto nešto ne znaju.
Što vas u kreativnosti gura naprijed, pokreće, puni? Osim potrebe za društvenim komentarom, dijalogom i propitivanjem, što je najčešće dio razgovora o vašem stvaranju.
– Uvijek sam išla iz pozicije svakodnevnog oko sebe, i naravno da sam učila od starijih kolega, iako nisam tip koji će direktno preuzimati i vezati se uz neke ideje. Ne. Ako je meni dobar nečiji rad, on će mi samo malo pomoći da mi potvrdi što sam započela. Primjer iz književnosti je Marina Cvetajeva, ta žena mi baš puno znači, ali nikada ju nisam kopirala. Znalo mi se dogoditi kada mi je teško u životu, uzmem knjigu i čitam Marinu Cvetajevu, i odmah mi je lakše. Kad vidim način na koji je ona živjela, a stvarala… Obožavam i njezina pisma, njenu korespodenciju s Pasternakom, pa sa Rilkeom, to su takve divne stvari. Ili iz filozofije, Bela Hamvas, ili nadrealisti koji su čuda radili… Puno je toga.
Ali i ljudi uz koje sam učila su tu jako važni, oni su mi pokazali kako se postaviti, ali su bili i tu da mi kažu da nešto valja. Znam kad sam nešto dobro napravila, ali uvijek je lijepo to čuti od kolega.
U posljednje vrijeme, osim anti-retrospektive, koje vas ideje okupiraju?
– Zadnje vrijeme se bavim ciklusom Prema dostojanstvu starenja. S obzirom da ipak nisam više mlada, a i mislim da naše društvo vodi premalo računa o starijim osobama, kamo god se okreneš naiđeš na veliku nepravdu i diskriminaciju, pogotovo prema ženama. Zato sam to počela raditi, jer vidim da ipak nešto u vezi toga reći.
Napravila sam i jednu fantastičnu predstavu sa slijepom glumicom Vesnom Stilinović. Sjećam se njezine rečenice, kad sam ju nazvala nakon zadnje operacije kad je potpuno oslijepila i pitala kako je, a ona kaže: nisam znala da će mi starost biti tako lijepa. Jedno dva mjeseca sam o tome razmišljala, što je ta žena izgovorila… I tako sam je nazvala s prijedlogom na nešto napravimo, i bila je oduševljena. Moj dio je bio više performerski, a ona je svoj dio napravila kao predstavu. Kao dvije starije ženske osobe i umjetnice, uopće nismo htjele kukati kako smo jadne, nego smo htjele pokazati da smo mi starije umjetnice itekako korisne za ovo društvo i da smo još vitalne, sposobne, da se treba ugledati na nas, i da starenje može biti itekako lijepo.
Istaknuta i ostale fotografije: Franka Blažić
#intervju #Jeste li živi #Riječani #Rijeka #Vlasta Delimar
