U ovoj drevnoj kineskoj poslovici zamijenio sam jednu riječ, riječ riba s riječju ljudi da bi započeo tekst o vodi, preciznije o sustavu koji vodi to najbolje piće do svakog čovjeka, vodovodu. Vodovod je sustav koji je poznat od pamtivijeka. Rimljani, vrhunski graditelji složenih graditeljskih konstrukcija ostavili su nam slavne akvadukte po čitavom mediteranskom bazenu čije sekcije su u mnogim zemljama vidljive i danas. U nas u Primorju izgradnji vodovodne mreže pristupilo se još u 19. stoljeću pa je tako grad Sušak imao stari vodovod s vrela u nekadašnjoj Tvorničkoj ulici, a danas Vodovodnoj, blizu Hartere. Opskrbljivao je vodom Sušak s Brajdicom i Pećinama te Trsat i predio oko bulevara. Ubrzo je primijećeno, a potom istragom ondašnje zdravstvene službe utvrđeno kako su se na Sušaku sve više umnažali slučajevi tifusa čiji je uzročnik bio zaraženo vodovodno vrelo. Vrelo se moralo napustiti pa je općina do daljnjeg uzimala vodu iz riječkog vodovoda. Takvo stanje zbog visoke cijene građanima Sušaka postalo je opterećenje da bi se oni s Rijekom 1908. godine nagodili oko niže cijene. Nju su od tada plaćali oko 9 filira za kubik. Kako se povećavalo stanovništvo na desnoj obali Rječine te se Sušak sve više izgrađivao osjetila se potreba za gradnjom novog, suvremenijeg vodovoda.
Novi vodovod bio je kombinacija gravitacijskog i vodovoda za dizanje vode. Izgrađen je 1913./1914. godine. Voda je uzeta s vrela Rječine s udaljenosti od 18 kilometara od Sušaka. Trasa vodovoda prolazila je selima Kukuljani, Zoretići. Lubarsko, Ratulje, Gospodarsko selo, Valići, Drastin, Pašac, Orehovica pa na Sveti Križ. Brzina vode kojom je kroz vodovod tekla iznosila je 110 litara u sekundi u gornjem dijelu, a u donjem dijelu oko 105 litara. Opskrbno područje dijelilo se na dva dijela. Prvi dio obuhvatio je centar grada s Trsatom, dok je drugi manje naseljeni dio Sušaka (Pećine, Podvežica, Krimeja) dobivao 1/3 vode. Izgrađena vodovodna mreža u gradu iznosila je oko 20 kilometara. Izgrađeno je i 113 hidranata za polijevanje ulica i vatrogasnu svrhu. Cijena svih izvedenih radova izgradnje infrastrukture vodovoda koštala je vrtoglavih milijun i četiri stotine šezdeset pet tisuća kruna koje grad Sušak naravno nije imao, nego se pristupilo uobičajenoj praksi kao i danas, zajmu i državnoj pomoći. Projekt je potpisao i izveo inženjer Franjo Bouša, a gradnju poduzeće Sonnenberg, Eisenbart & Batušić iz Zagreba te Flegel, Karl i Stark iz Beča.
Gravitacijski vodovod zasnovan je na vrelu Rječine. Vrelo je bogato vodom, no u ljetnim mjesecima njena količina potrebna za opskrbu grada pada te se moralo pronaći nove vodene žile. 1921. godina, pokazala se godinom velike suše u kojoj je prosječna izdašnost vrela bila tek 4,5 litre u sekundi, a u kolovozu je izvor Rječine sasvim presušio. Hidrotehnički odjel na Sušaku s generalnom inspekcijom voda iz Zagreba krenuo je tražiti nova vrela po cijelom Primorju, posebno na Sušaku. Stručna potražnja za vodenom žilom dala je najviše rezultata u dolini Martinšćice. Ondje je pronađena bogata vodena žila vrlo kvalitetne pitke vode čija je temperatura iznosila 8 stupnjeva Celzijusa. Odlučeno je da se dotadašnji gravitacijski vodovod ljeti kombinira s tlačnim kao dopuna postojećem gravitacijskom vodovodu. Predviđeno je za ovaj vodovod iz Martinšćice potpuno opskrbljivanje Sušaka te mjesta poput Drage i Kostrene. Ipak zbog visokih troškova izveden je samo glavni dio za Sušak, ostala predviđena mjesta u okolici Sušaka trebala su još počekati. 1922./23. izgrađen je dio vodovoda iz vrela Martinšćica u vodospremu na Svetom Križu.
Sistematska izgradnja vodovoda imala je izuzetno značenje za napredak Sušaka jer je pitanje opskrbe vodom jedno od najvažnijih i uvjet za ekonomski i industrijski prosperitet grada Sušaka koji se našao kao pogranični grad između dva svjetska rata u ondašnjoj Kraljevini. Vodovodne ogranke prema Gornjoj i Donjoj Dragi, Kostreni, Urinju i Žurkovu tek je trebalo izvesti.
#Rijeka #Sušak #voda #vodovod
