Od 30. ožujka do 6. travnja u zagrebačkom Kaptol Boutique Cinema održano je 21. izdanje ZagrebDoxa, najvećeg domaćeg festivala dokumentarnog filma. Novo izdanje festivala donijelo je čak 107 domaćih i međunarodnih dokumentaraca koje je publika imala priliku za pogledati tijekom osam dana festivala.
Festival su otvorili kratkometražni dokumentarci – „Crveni tobogan“ hrvatskog filmaša Nebojše Slijepčevića, koji je na Dox došao nakon recentnog uspjeha i oskarovske nominacije za film Čovjek koji nije mogao šutjeti te „Najglasnija tišina“, film srbijanskog autora Aleksandra Reljića. „Tišina“ se bavi temom studentskih prosvjeda u Srbiji, točnije smještena je na Novu godinu 2025. u Srbiji, kada su studenti i ostali prosvjednici šutili 15 minuta na početku nove godine u Beogradu, Nišu i Novom Sadu. Film je pritom koncentriran i prati inicijativu upravo u Novom Sadu, gdje su aktualni prosvjedi i započeli nakon tragičnog događaja pada nadstrešnice i pogibije više osoba na gradskom autobusnom kolodvoru. Tijekom filma pratimo organizatore prosvjeda tijekom jedne večeri i kako se nose s aktualnom situacijom u Srbiji, kao i njihovim nastojanjima da promijene istu.
Recentnost, odnosno aktualnost teme Reljićeva dokumentarca, kao i opsežnost i kompleksnost teme možda filmski i najviše šteti njegovu filmu, no upravo suprotni faktori pomažu Slijepčevićevu filmu. Njegov najnoviji dokumentarac bavi se temom pretvorbe namjene zemljišta u zagrebačkim kvartovima iz zelenih površina u javnu namjenu ili preciznije, prostor gdje su dječji parkovi trebali su postati crkve. Iako tema zvuči vrlo politička, što i je, Slijepčević je prikazuje iz perspektive građana i stanovnika kvarta. Nakon što je prikazan insert s prosvjeda protiv crkve u Travnom, selimo se u 2015., kada su slični prosvjedi zatekli Savicu, gdje se također ponovila ista priča. No za razliku od Travnog, gdje se sagradila crkva Sv. Luke Evanđelskog, inicijativa u Savici ima bolji uspjeh… Ono što je bitno, Slijepčevićev dokumentarac u kratko vrijeme donosi zanimljivu perspektivu na ono što je na prvi pogled rubna teme građanske egzistencije.
Nastavak festivala donio je filmove koji imaju značajnu političku angažiranost i aktualne svjetske teme – ratni sukobi između Ukrajine i Rusije kao i Izraela i Palestine već neko vrijeme donose aktualna dokumentarna djela na ZagrebDox pa tako iznimka nije bilo ni ovogodišnje izdanje. Uostalom, i sam laureat za najbolji dokumentarac u Međunarodnoj konkurenciji „Gospodin Nitko protiv Putina“ bavi se širim aspektima te tematike. Uz to, već je godinama tema okoliš i klimatske promjene unutar zasebne tematske kategorije Green Dox.
Kad smo kod laureata, tema obitelji i očeva bila je također istaknuta, pogotovo kod domaćih autora. Tako je autorica Dalija Dozet uzela Veliki pečat za najbolji dokumentarac u regionalnoj konkurenciji za svoje djelo Lekcije mog tate, a kroz koji je Dozet probala upoznati svog oca putem njegove osobne kolekcije video uradaka kojima je bilježio vlastiti život godinama, a nakon što je preuzela istu poslije njegove smrti. Čak četiri filma iz natjecateljske konkurencije (“Godina prođe, dan nikako” Renate Lučić, “Kupam se, voli vas tata” Izidora Bistrovića, “Tatina uspavanka” Lesije Dijak i “Lekcije mog tate” Dalije Dozet) bavilo se odnosom autorice s njihovim očevima, a tematski im se pridružuje i Naći ću te Justine Matov koja je bila u nenatjecateljskoj konkurenciji Factumentaraca.
Uz odnos s roditeljima, tema mentalnog zdravlja je također sve više istaknutija, a ovakve dvije teme objedinio je i popularni naslov ovogodišnjeg izdanja, koji je rasprodao svoje projekcije, „Tihi muškarci“. Režirao ga je mladi engleski redatelj Duncan Knowles, koji je u potrebi da pronađe razloge svoje nemogućnosti slobodnog emotivnog izražavanja, krenuo u potragu za tim što onemogućava muškarce da izraze emocije u današnjem društvu, kao i u prošlim okolnostima.
Nicolas Phillibert, cijenjeni francuski dokumentarist, na festivalu je predstavio drugi dio svojeg triptiha o mentalnom zdravlju – nakon filma „Na brodu Adamant“, uslijedio je film U klinikama Averroes i Rosa Parks. Za razliku od prvog filma, koji je slobodniji, tematski lakši, s bržim tempom i smješten na brodu koji pruža utočište ljudima s mentalnim bolestima izvan bilo kakvih državnih institucija za zdravstvenu skrb, “U klinikama Averroes i Rosa Parks“ je „teži“ film na način na koji obrađuje temu mentalnog zdravlja. No, to ga ne čini manje vrijednim – samim time što se bavi institucionaliziranom perspektivom na mentalno zdravlje daje važan pogled na to kako osobe s raznim mentalnim problema funkcioniraju pod ovlastima određene klinike tj. institucije koja se skrbi za svoje pacijente.
Uz Slijepčevića, i neki drugi istaknuti domaći dokumentaristi su se svojim radovima također vratili na Dox ove godine. Ivan Ramljak imao je film „Mirotvorac“, koji je govorio o potresnom događaju iz 1991. kada je u osvit Domovinskog rata ubijen načelnik osječke policije Josip Riehl-Kir. Goran Dević predstavio je film „Paviljon 6“, koji govori o recentnijem događaju – cijepljenju protiv COVID-a 19 na Zagrebačkom velesajmu. Dević je kroz jedinstveni pristup praćenja različitih ljudi, parova i skupina koji se tijekom nekoliko dana cijepljenja na Velesajmu nalaze u paviljonu iz naslova, dao pozornost živopisnim razgovorima i opaskama o tadašnjoj pandemiji i stvorio humanu, ali i humorističnu sliku društva za vrijeme toga izazovnog razdoblja.
Nije nedostajalo ni istaknutih autora koji su ponajprije poznati po svojim igranim filmovima – Leos Carax, Alex Ross Perry i Oliver Stone su bili neki od autora čiji su se filmovi našli na programu Doxa. Američki nezavisni filmaš Ross Perry je pritom imao rad kojeg bih osobno najviše izdvojio – glazbeni dokumentarac „Pavements“. Radi se o portretu američke indie rock skupine Pavement, koja je većinu svog rada imala u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Godine 2022. su se vratili na povratničku turneju, a u isto vrijeme otvoren je i muzej u njihovu čast, kao što se rade i mjuzikl i veliki holivudski biografski film koji bi trebali ponovno vratiti ovaj bend u centar pozornosti. E sada, što je od toga istina, a što ne, vjerojatno će dok gledaju film znati samo najtvrdokorniji fanovi Pavementa, ali ono što je fascinantno je kako film navigira spomenutim narativnim dijelovima koji se temelje na kulturnim posvetama bendu, kao što i ocrtava u isto vrijeme njihovu povijest i značaj. Ponajprije je to ljubavno pismo svim glazbenim bendovima, pogotovo onima kojima nije toliko stalo do profita i velikog uspjeha. A takvih dokumentaraca, rekao bih i općenito filmova o glazbi i glazbenicima, danas nedostaje.
Dokumentarni filmovi su uvijek dobar pokazatelj trenutnih stanja i promjena u društvu i svijetu, bilo da se direktno bave njima ili ih promatraju iz druge perspektive. ZagrebDox ih je ove godine ponudio dosta, a vjerujem da će puno njih doći u distribuciju u hrvatska kina. Sudeći po početku dokumentarne festivalske sezone, a po onome što smo već i dobili u kinima („Fiume o morte“ kao prvi primjer) čeka nas zaista zanimljiva i kvalitetna godina što se tiče dokumentaraca.
Istaknuta fotografija: ZagrebDox
#21. ZagrebDox #dokumentarni film #Osvrt #Zagreb #ZagrebDox 2025
