Što se kina tiče, Rijeka je nekoć bila pravi Eldorado. To ne dokazuju samo kvantiteta i kvaliteta kino dvorana, već i broj posjetitelja koji su hrlili u mrak istih. U današnjoj Rijeci, koja se u posljednjih desetak godina nadasve brine o problemima svoje prošlosti, identiteta, statusa više je nego igdje drugdje vidljiv nedostatak kina. Čak toliko, da su neki prolaznici, dakako dobronamjernici, postavili pitanje koliko je Rijeka uopće grad. Podsjetimo se, grad Rijeka je imao prema popisu stanovništva iz 1991. godine 167.964 stanovnika i tri kino dvorane sa 2004 sjedala. Usporedimo li to s podacima iz 1910. godine, kada je Rijeka imala 49.608 i Sušak 5.508 stanovnika i 8 stalnih kino dvorana i brojne putujuće kinematografe, svaki je komentar suvišan.
Ovaj je članak nastao u želji da se makar i fragmentarno prikaže dio prilično nepoznate građe. Riječani i Sušačani, odlazili su u zamračene kino dvorane ne bi li tamo vidjeli iluzorni svijet revolveraša i šerifa, detektiva i gangstera, ljubavnika i ljubavnica, bogatih i mondenih krugova. Film je bilo nešto drugo od sumorne svakodnevice Rijeke i Sušaka, gradova koji su se primjerice 1918. – ’24. nalazili u središtu svjetske pozornosti, uvjetovane burnim političkim prilikama.
NEMA KINA!
U jesen 1918., dana 7. listopada, u Rijeci je stupila na snagu uredba Ministarstva unutarnjih poslova kojom se zatvaraju svi kinematografi i plesne dvorane. Dva dana kasnije, vlasnici kina uputili su jednu svoju delegaciju guverneru Zoltanu Jekelfaluszy izražavajući mu svoj prosvjed protiv ministarske uredbe, koja im nanosi veliku štetu. Štoviše, bilo im je neshavatljivo zašto su riječki kinematografi zatvoreni, dok onaj sušački nesmetano posluje. Guverner je diplomatski izjavio da će razmotriti to pitanje.
Međutim, guverner je imao daleko većih problema. U gradu je 23. listopada izbila pobuna. Pripadnici hrvatske pješačke pukovnije br. 79. razoružali su mađarske domobrane (Honvede) i na svojoj vojarni na Školjiću istaknuli hrvatski barjak, a 29. listopada 1918., oko četiri i pol popodne izvješena hrvatska zastava na jarbol guvernerove palače. To je značilo da je izvršena smjena vlasti. Posljednji guverner Rijeke, barun Jekelfalussy, predao je vlast Narodnom vijeću SHS, koje će vlast nad gradom držati do 17. studenoga iste godine. Filmske projekcije tih povjesnih dana jednostavno nije bilo. A da baš sve ne zamre tih dana, pobrinuo se neuništivi Teatro Fenice, koji je unatoč padu Carstva, njegovom vojnom rasulu i sveopćoj neizvjesnosti redovito davao svoj kazališni program.
Prva projekcija nakon raspada Austro-Ugarske bila je 15. studenoga i to u dvorani “Teatro cinema Centrale”, koji se nalazio na mjestu ugaslog kina Kvarner u Ulici Ante Starčevića. Prvi prikazani film bio je “Vita per vita” sa Ledom Gys. Možemo slobodno reći da je to prvi i jedini prikazani film tih kobnih dana hrvatske uprave nad Rijekom (koja traje samo do 17. studenoga). Slijedeći prikazani film bio je “Povera Eva Maria” sa Mijom May. Tada je Rijekom vladala nova, međusaveznička uprava, a zapravo talijanska vlast, sastavljena od autonomista i iredentista.
D’ANNUNZIO, MACISTE I ZANELLA
Ravnateljstvo “Teatro cinema Centrale” reagira na smjenu vlasti i 20. studenoga 1918. daje film “Cabiria” (G. Pastrone, 1914.) Taj je film, naime bio snimljen prema scenariju Gabrielea D’Annunzija, čovjeka koji će na poziv nekolicine riječkih iredentista, već slijedeće godine okupirati Rijeku i zadržati se tu neko vrijeme. Zanimljivo je da je jednu kopiju filma “Cabiria” pronašla policija 1916. godine prigodom pljenidbe pokretne imovine Riccarda Zanelle. U sudskom spisu stoji da plijene “film “Cabirija”, Gabrielea D’Annunzija, torinske filmske kuće “Itala” , što su ga kupili za 50.000 lira Riccardo Zanella i njegova dva druga, stekavši time i pravo na prikazivanje u vremenskom periodu od godine i pol dana.” Nadalje sudski spis spominje i “dva filma, vlasništvo Riccarda Zanelle koji su pronađeni u uredništvu dnevnog lista “La Voce del Popolo””.
Premda je sudski spis datiran 1916., Zanella je kopiju “Cabirije” nabavio 1914. godine. Naime, dana 30. srpnja 1914. bio je mobiliziran u austro-ugarsku vojsku; 7. lipnja 1915. poslan je na sjeverno ratište, a 17. rujna iste godine dezertirao je i predao se Rusima koji su ga kao iredentista poslali u Italiju, gdje je ostao do kraja rata. Dakle Zanella je film nabavio prije 30. srpnja 1914. no, ne znamo je li film prije 1918. godine ikada javno prikazan. “Cabiria” je bila remek-djelo svoga doba, snimljeno za rekordnih milijun dolara i predstavljala je tehničku i estetsku inovaciju. No, kod ovih riječkih projekcija bilo je bitno da se “jasno prikaže borba Rimljana za dominaciju nad svijetom”. Glavni junak toga spektakla bio je glumac Bartolomeo Pagano, odnosno div Maciste, “Tarzan Rimskog carstva”. Prema tom liku kasnije je snimljen film “Maciste alpinac”, gdje je transformirani antički heroj postao neustrašivi talijanski ratnik iz I. svjetskog rata koji nemilice razbija austrougarske vojnike u borbama na Soči.
Prikazana verzija filma trajala je “sat i kvarat”, što je bitno kraće od izvorne verzije koja je traje 4 sata. Prema pisanju lokalnog dnevnog tiska, film je oduševio građanstvo. Neposredno prije projekcije posjetitelji su mogli dobiti besplatno plakat i knjižicu o filmu.
“Senzacionalan uspjeh filma bio je i uspjeh lika koji je simbolizirao snagu, hrabrost, plemenitost i zaštitničku odanost slabima i ugroženima”. Na dan riječke premijere “Cabirije” u Sušak su umarširale međusavezničke postrojbe, većinom Talijani, i tako izvršile okupaciju grada.
SJENE U RAJU
Za vrijeme svoje riječke avanture Gabriele D’Annunzio je izradio scenarij, zapravo didaskalije, za dokumentarni film nepoznata autora pod nazivom “Raj u sjeni sablji” / “Il paradiso nell’ombra delle spade (Fiume d’Italia durante l’ocupazione dei legionari)”. Iz toga vremena datira i njegov kinematografski tekst objavljen u francuskom tjedniku Excelsior. Radilo se o jednom projektu koji je predviđao i D’Annunzijevo pojavljivanje na ekranu.
Među brojnim stranim poslanstvima koja su “hodočastila” “Comandanteu” bila su i dvojica Amerikanaca, koji su mu ponudili gotovo 800 tisuća lira, za dramski tekst kojem bi pozadina bila grad Rijeka i život u njoj. No, “poeta-soldato” nije imao inspiracije, pa zamišljeni film nije ugledao svjetlo dana. U svojim pjesničkim zanosima D’Annunzio je Rijeku zvao “Citta Olocausta” (mučenički, žrtvovani grad), a “Fiume olocausta” je bio naslov filma koji na uskrsni ponedjeljak 1923. godine prikazan u “Teatro Fenice”. Svečana projekcija u čast gradskim vlastima bila je u 10 i pol ujutro, a ostalo građanstvo moglo je pogledati od 3 sata poslije podne pa nadalje.
KINA I DVORANE, SJEDALA I FOTELJE
FENICE
Kinematograf “Teatro Fenice”, “Cine Teatro Fenice”, možemo postaviti na prvo mjesto i nazvati ga legendarnim. Naime, ovo je kino među ostalim riječkim kinima bilo ono što je Rolls-Royce među automobilima. Brojna konkurencija mnoštva malih kina u gradu redovito je prisiljavala “Cine Teatro Fenice” da neprestano ulaže u vlastitu kino opremu i filmski repertoar. Tako su, primjerice, u ljeto 1926. godine svi prozori, vrata i zidovi restaurirani i svježe oličeni, a stare sive fotelje zamijenjene su novima, obučenima u pliš “lijepe boje”.
“Za proizvodjenje filmskih produkcija uprava je nabavila jedan aparat najnovijeg i najmodernijeg sistema, kojim se aparatom prikazuju slike tako, da se čovjek zanese kao da bi gledao žive slike i ljude, bez i najmanjeg titranja i umaranja.” Pored toga, uprava se potrudila da za sljedeću sezonu sastavi dobar repertoar koji je sadržavao “najmonumentalnije, najzabavnije i najluksuznije filmove”, čime je pružena prilika Riječanima da vidi filmove “koji će se prikazivati po svim velikim gradovima u čitavoj Europi i Americi, pa je time pružena prilika građanstvu da pogleda filmove izrađene od prvih kuća svijeta”. Ekskluzivnosti “Kazališta-kina Fenice” svjedoči činjenica da je prvi zvučni film prikazan upravo u dvorani toga kina. Dana 16. veljače 1930. godine premijerno je prikazan film “Pjevač jazza” (A.Crosland, 1927.). Konačno se i u Rijeci čula riječ. Točnije, prvo se čula pjesma popularnog pjevača Ala Jolsona. Ono što je premijerno prikazano dana 6. listopada 1927. na Broadwayu, konačno su mogli vidjeti i Riječani. I, dakako, Sušačani. Glavni razlog za pomalo zakašnjelu riječku premijeru zvučnog filma zasigurno je skupa ton-aparatura. Mnogovrijednost ove dvorane, podsjetimo se to je ipak “Kazlište-kino”, omogućila je gostovanje različitim kazališnim predstavama, političkim zborovima, znanstvenim predavanjima i humanitarnim koncertima, te boks mečevima.
CENTRALE
Na drugom mjestu ljestvice atraktivnosti je kino “Centrale”. Kino je rekonstruirano 1928. prema nacrtu riječkog arhitekta Luigija Luppisa i svečano otvoreno 2. ožujka 1929. godine filmom “herojskog stila” “Kif Tebbi” (M.Camerini 1927.), snimljenom prema romanu Luciana Zuccolia. “Kako piše u tadašnjem tisku, namještaj, oprema, te projektori bili su posve novi izumi ekskluzivne talijanske proizvodnje, a prostrani i elegantni lokali novog kina takvi da zadovolje zahtjevnu publiku.” Kao dobar poznavatelj povijesti riječkih kinematografa, Nana Palinić o projektu rekonstrukcije kina Centrale zapisala je:”Projektom rekonstrukcije kino je znatno povećano, na račun pozornice produžen je parter, a ostavljena manja pozornica za orkestar. Izgrađen je balkon i stepenice do balkona, a cijeli prostor povišen te podignuta nova rešetkasta stropna konstrukcija.”
Važan dio rekonstrukcije bio je vezan uz uređenje ulaznog prostora, koji je bitno povećan priključenjem dvaju prizemnih prostorija kuće Cussar. Dotadašnji skučeni ulazni prostor, zajednički s ulazom za stanove, prenamijenjen je izlazu publike nakon predstava. Iz prostranog ulaza u kojem je smještena blagajna za prodaju ulaznica, ulazilo se u predvorje i čekaonicu balkona. Uređena je sanitarna grupa, uvedeno centralno grijanje, a osigurani i sigurnosni izlazi iz dvorane. Projektom predviđena projekcijska kabina iznad balkona nije realizirana, nego je za tu svrhu uređen prostor iza zadnjih redova partera. Broj sjedišta u kinu povećao se na više od 360 mjesta.”
SALA ROMA
U legendarna kina zasigurno spada “Cinema della Borsa”, poznatije pod imenom “Roma”, a koje se nalazilo u Palači Baccich, danas zgrada Transadrije. “Kino-dvorana imade mjesta samo za 350 osoba i vrlo je ukusno uređena. Dvorana je majstorski dotjerana u raznim nijansama boja, sa bezbroj raznih električnih žarulja, sa ukusnim poltronama plišem pokrivenima, pa čitava dvorana ostavlja vrlo ugodan dojam. Otvorenje ove kino-dvorane imalo je svoju naročitu svrhu, pa će ona to i bez dvojbe potpunoma poslužiti, tim više, što će se u toj kino dvorani prikazivati najizabraniji, poučni i historički filmovi, koji će svakog puta privući veliki broj najotmjenije publike.”
“Sala Roma” s vremenom će dobiti image kina u koji odlaze “stare djevojke”, neudane žene od trideset tri do osamdeset tri godine, tamo su zatim zalazili oni nevjerni s ljubavnicom ili ljubavnikom. Svi su zajedno plakali u beskraj, bez obzira je li film bio sretna ili nesretna svršetka. Onamo se odlazilo s torbicama punim maramica. Tamo su najčešće igrale meleodrame poput filma “Bez obitelji”, koji pokazuje čitav “niz događaja čovječnosti”.
ODEON
Dvorana današnjeg Gradskog kazališta lutaka u međuraću je mjenjala sadržaje i imena. Najprije je tu bilo kazalište “Teatro Apolo” , potom kazalište-varijete “Dancing variete Bomboniera” i “Cinema Carnaro” i na koncu “Cinema Odeon”. Na Uskrs 1928. godine otvoreno je zaslugom dr. Ziegera, negdašnjeg vlasnika kina “Centrale”, na mjestu stare “Armonije” novo kino, “Carnaro”. Otvoren je projekcijom filmom “Sv. Franjo Asiški”. I dok je kasnih dvadesetih u “Carnaru” vlasnik odlučio prikazivati “samo najveće i najljepše velefilmove današnje napredne filmske umjetnosti”, u tridesetima je “Odeon” davao stare, već viđene filmove. Jeftine ulaznice, stari i provjereno dobri krimići, westerni i avanturistički filmovi donijeli su “Odeonu” veliku popularnost. U to je kino u popodnevnim terminima osobito dolazila riječka mularija veseliti se Tomu Mixu, Kenu Maynardu, Bucku Jonesu, Georgeu O’Branu i famoznom Johnu Wayneu. U večernjim satima u “Odeon” su navraćali mladi parovi ne bi li u osami kino dvorane napokon pobjegli od malograđanske i provincijalne sredine.
I OSTALI…
Ranih dvadesetih u ulici Manzoni djelovalo je kino “Urania”, pa “Grande Cine Parigi”, koje jednom iz političkih razloga odbacilo ime “Parigi”. Bilo je to u ljeto 1919., kada su Francuzi zbog svoje politike oko riječkog pitanja postali prilično nepopularni. Normalizacijom stanja u gradu vraćeno je “Cinema Parigi” koje će u slijedećem desetljeću postati “Impero”.
Tijekom tridesetih godina povremeno djeluje kino kod Salezijanaca na Podmurvicama. Pored brojnih priredbi, predavanja, igara, putovanja i masovnih zabava, što ih je za Riječane organizirala Opera Nazionale del Dopolavoro (OND), fašistički sindikat slobodnog vremena, film je gotovo uvijek bio na prvom mjestu. Prepoznajući u filmu “najsnažnije oružje” Opera Nazionale del Dopolavoro imala je u svakom mjestu Italije kinosalu, a tamo gdje dvorane nije bilo kinoprojektor je bio montiran na kamion, pa su i udaljena seoska domaćinstva imala prilike uživati u filsmkim predstavama. Za članove “Dopolavora” postojao je popust u svim riječkim kinima, a u dvoranama sindikata filmovi su prikazivani besplatno. Svako veće podužeće, služba, zanimanje, imala je svoj “Dopolavoro”, a prema teritorijalnoj podjeli grada na rajone, ustrojeni su i domovi “Dopolavora”. Tako u Rijeci djeluje čak 35 ogranaka “Dopolavora”! Važan segment filmskog života Rijeke bio je uvrštenje kratkometražnih dokumentarnih i obrazovnih filmova Filmskog instituta “Luce”. Pored prikazivanja aktivnosti i radnih pobjeda članova fašističke stranke diljem domovine, snimani su i prilozi o modi, o književnim nagradama i o životu mondenih krugova. Propagandistički karakter ovih filmova može se usporediti s njemačkom produkcijom “Wochenschau” filmova i sovjetskim filmskim žurnalom. Snimljeno je i desetak filmova koji prikazuju događaje u Rijeci.
Tijekom ratova koje je Italija vodila u Africi i Europi prikazani su svi uspjesi nepobjedive talijanske vojske i niti jedan poraz. U reklamnim oglasima riječkih kinematografa redovito se objavljuje napis: “Izvan programa najnoviji LUCE!”. Nakon kapitulacije Kraljevine Italije, u rujnu 1943., u Rijeku dolaze Nijemci, a s njima i filmovi njemačke produkcije. Od tada se prije filma prikazuje aktualni filmski žurnal, “Wochenschau”, sa novostima sa ratišta. Sadržaj ovih filmova najbolje svjedoče naslovi tih filmova ” Ruski front Smolensk-Bielgorod” i “Veličanstveni vojni uspjesi Nijemaca protiv partizana na području Istre i Sušaka”. Tada je prikazan film “Katin” čiji je sadržaj bio, kako netko reče, “jedina Goebellsova istina”, tragedija poljskih časnika i vojnika koje su u Katinskoj šumi likvidirali Rusi.
Zanimljivo je pripomenuti da je vidljivo brojnija prisutnost njemačkih filmova s bečkim i K. und K. temama. Naime, smatralo su da prisjećanje na stare povijesne veze iz austro-ugarskog perioda i nostalgija za propalom podunavskom monarhijom može osigurati podršku lokalnog stanovništva.
Mondeni život filmskih zvijezda ponekad bi se preselio i na Kvarner, točnije na Opatijsku rivijeru, gdje su ljetovali i zimovali “starovi”, poput njemačke glumice Claire Rommer koja je odsjedala u Palace hotelu i Dite Parlo, jedne od najpopularnijih glumica s kraja dvadesetih i početka tridesetih godina.
Na desetu obljetnicu priključenja Rijeke Kraljevini Italiji, 1934. godine, održane su razne manifestacije kulturnog, zabavnog i sportskog karaktera: izložba knjiga, izložba slika, izložba fotografija, nastup simfonijskog orkestra u Opatiji te sportska natjecanja u tenisu, jedrenju, plivanju, veslanju, motociklizmu, nogometu i golfu. Za tu prigodu izašla je i serija od 15 maraka. Svima koji su posjetili Rijeku i Opatijsku rivijeru od 1. srpnja do 20. rujna putovanje željeznicom bilo je jeftinije za 70%. Velika obljetnica bila je prigoda da nastupe i riječki filmski snimatelji. Dana 29. lipnja otvorena je fotografska izložba u čast obljetnice priključenja Rijeke Italiji (Mostra fotografica del decenale). Priređivač izložbe, kao i ostalih događanja, bila je agilna organizacija Opera Nazionale Dopolavoro. Pored dokumentarne i umjetničke, sudjelovala je filmska sekcija (cinematografia a passo ridotto) i tom prigodom su se predstavili Feruccio Costa, Mario Pasquotti, Rodolfo Permutti, Germano Petranich, Raffaello Smojver, Lucio Susmel, Gino Zuliani i Mario Zustovich.
