Amazônia, izložba fotografija Sebastiãa Salgada u Trstu, Salone degli Incanti, 29. veljače 2024. – 13. listopada 2024. Nevjerojatno duboko emotivna, moćna izložba s preko 200 fotografija koje prikazuju vegetaciju, rijeke, planine i ljude koji nastanjuju amazonsku prašumu.
Rijetko koji živući fotograf svojim izložbama privlači toliku pažnju, kao što je to slučaj sa Salgadom. Dijelom je to zbog toga što je način na koji pristupa temi i način prezentacije radova do posljednjeg detalja, gotovo pa savršen i jedinstven. Kustosica ove izložbe je Lélia Wanick Salgado, fotografova radna i životna partnerica.
Trst i Rijeka imaju dosta toga zajedničkog. Burna povijest povezivala nas je na više načina i te su poveznice i danas jasno vidljive, kako u arhitekturi, tako i u onom specifičnom šarmu preostalom iz K.u.K. monarhije koji je u Trstu vidljiviji nego u Rijeci. Tu za sada prestaje svaka druga sličnost. Možemo se samo zapitati zašto Trst može, a Rijeka ne? Što je tajna uspjeha? Kako je moguće da se u Trstu danas održavaju dvije respektabilne izložbe poput Amazônia, Sebastiãa Salgada i Van Gogh – remek-djela iz muzeja Kröller Müller, u Muzeju Revoltella, samo stotinu metara udaljene jedna od druge?
Izložbu Vincenta van Gogha, u prestižnom prostoru Muzeja Revoltella, povijesne rezidencije i galerije moderne umjetnosti, koji je dizajnirao venecijanski arhitekt Carlo Scarpa, u nekoliko je mjeseci posjetilo 600.000 posjetitelja u Rimu. Izložba Amazônia gostovala je već u Rimu i Milanu. Za vrijeme mog posjeta, osim hrvatskog i talijanskog, na svakom se koraku čuo mađarski, njemački jezik (s austrijskim naglaskom). Mnoštvo mladih ljudi koji su došli zbog istog interesa u Trst.
Mene je tješilo to što sam odmah uz obližnji popularni i turizmu orijentirani Eataly, parkirao za cijenu od 0.80 centi po satu, kao na Školjiću u Rijeci i što sam u kafiću Antica Tostatura Triestina, smještenom točno između ove dvije kulturne institucije popio izvanredan macchiato za 1.60 eura.
Vratimo se na izložbu. Lelia Wanick Salgado, u uvodu izložbe kaže „Željela sam stvoriti okruženje u kojem se posjetitelj može osjećati obavijenim šumom, uronjen u njezinu bujnu vegetacije i svakodnevni život njegovih domorodačkih naroda. Uz slike u različitim formatima, obješene na različitim visinama, izložba uključuje prostore nalik autohtonim kućama poznatim kao „ocas“ koji živo dočaravaju otočiće ljudskog života u srcu džungle“.
Izložbu prati zvučni zapis koji je skladao Jean-Michel Jarre inspiriran autentičnim zvukovima šume, poput šuštanja drveća, glasanja životinja, pjeva ptica i huka vode koja se slijeva s planinskih vrhova, tako da hodajući izložbom, uz fotografije koje prikazuju ovaj raj na zemlji, ponosne i divne ljude koji ju nastanjuju osjetite bol u srcu, svojevrsno intimno iskustvo koje ostaje u vama dugo nakon što napustite izložbu. Rasvjeta i postav izložbe su priča za sebe.
U dvije odvojene prostorije prikazuju se projekcije. Jedna prikazuje prizore šumskih krajolika povezanih zvukom simfonijske pjesme Erozija — Porijeklo rijeke Amazone brazilskog skladatelja Heitora Villa-Lobosa (1887.-1959.). Druga prikazuje portrete starosjedilačkih stanovnika, posebno popraćene glazbom koju je za ovo djelo skladao brazilski glazbenik Rodolfo Stroeter.
Stoljećima nakon što je Portugal kolonizirao Brazil, Amazonu su nazivali ‘Zelenim paklom’, neprobojnom džunglom natopljenom kišom koja je strancima nudila samo opasnost. Amazonija se danas smatra zelenim rajem, izvanrednom prirodnom baštinom, s jednom od najvećih koncentracija botaničkih vrsta na planetu, uključujući oko 16 000 vrsta drveća i bezbroj biljaka s izvanrednim ljekovitim svojstvima. Svojom neusporedivom gustoćom vegetacije upija stakleničke plinove i izdiše kisik i dom je stotinama domorodačkih plemena, od kojih neka nikada nisu imala kontakt s vanjskim svijetom.
Premda je izložba koncentrirana na dvije glavne teme: krajolike i autohtone narode, zanimljivim postavom te teme su odabirom pozadina i načinom postava jasno odijeljene. Tema krajolika, popraćena prigodnim tekstovima koji pojašnjavaju viđeno, počinje pogledom iz zraka – panoramske fotografije golemih vodopada i olujnog neba snimanih iz helikoptera. Izložba se nastavlja temom Letećih rijeka – jer je Amazonska prašuma jedino mjesto na svijetu gdje sustav vlažnosti zraka ne ovisi o isparavanju iz oceana: svako stablo raspršuje stotine litara vode dnevno, stvarajući zračne rijeke veće čak i od rijeke Amazone. Obilne kiše, oblaci, dramatično snimljeni, nude spektakl koji se neprestano mijenja. Temu krajolika zaokružuju planinski lanci s vrhovima obavijenim maglom i padinama prekrivenim prašumom te šuma – nekada zvana ‘Zeleni pakao’, jedinstveno prirodno blago svijeta, kao i Anavilhanas – otoci u potoku, koje čini arhipelag s oko 350 do 450 otoka nezamislivih oblika i veličina koji izranjaju iz tamnih voda Rio Negra.
Fotografije posvećene autohtonim narodima, a riječ je o 12 domorodačkih skupina koje je Salgado ovjekovječio tijekom svojih brojnih putovanja: Awa-Guajá, Marubo, Korubo, Waurá, Kamayurá, Kuikuro, Suruwahá, Asháninka, Yawanawá, Yanomami, Macuxi i Zo’é, nalaze se u središtu ogromne galerije Salone degli Incanti. Postavljene su na panoima koji simboliziraju tri nastambe koje predstavljaju autohtone kuće zvane „ocas“, unutar kojih se nalazi stotinu fotografija naroda Amazonije, kao i nekoliko video intervjua s njihovim vođama.
Salgado je u svojim posjetama indigenim zajednicama nosio veliku vreću s komadom debelog platna 6 x 9 m koji mu je služio kao pozadina za izvanredne portretne sesije. S pomoćnicima bi postavio studio ispod drveća, tlo pokrio ceradom kako bi tkaninu zaštitio od vlage u tlu i na prvi znak pljuska, mogao smotati i sakriti. „U tim sam portretima, izdvajajući svoje domaće subjekte iz bujnosti prašume, mogao istaknuti njihovu ljepotu i jedinstvenu eleganciju. Ponekad su se odijevali za tu priliku, čak i ako je odijevanje značilo oslikavanje tijela, nošenje pokrivala za glavu s perjem, držanje majmuna ili nošenje oružja. Često se veći dio života domorodačke zajednice odvija oko ribarskih ili lovačkih kampova, daleko od njihovih rodnih sela. Kad su se vratili i opuštali, ja bih postavio svoj studio i čekao da vidim tko želi biti fotografiran na ovaj poseban način. Moja je želja, svim srcem, svom energijom, svom strašću koju posjedujem, da za 50 godina ova izložba ne bude svjedočanstvo izgubljenog svijeta. Amazona mora nastaviti živjeti – i uvijek držati u srcu svoje autohtone stanovnike”, pisao je Salgado.
Od 1990-ih Lélia i Sebastião zajedno rade na obnovi dijela Atlantske šume u Brazilu, u dolini Rio Doce u državi Minas Gerais. Godine 1998. to su zemljište pretvorili u prirodni rezervat i stvorili Instituto Terra posvećen misiji pošumljavanja, očuvanja i obrazovanja o okolišu. Do danas je Instituto Terra stvorio šumu koja je dom mnogim vrstama biljnih i životinjskih vrsta tipičnih za atlantsku šumu. Od 2010. razvijaju program pod nazivom Olhos d’Água, koji se bavi obnovom, zaštitom i očuvanjem vodnih resursa slivnog područja Rio Doce, obnavljajući desetke tisuća izvora. Ta je tema bila obrađena u dokumentarcu Wima Wendersa The Salt of the Earth (2015), a prikaz aktivnosti Instituta Terra nalazi se u zasebnoj prostoriji koja prati izložbu.
Sebastião Salgado brazilski je fotograf rođen 1944. u Minas Geraisu u Brazilu. Karijeru je započeo u Parizu 1973. godine, radeći kao profesionalni fotograf s foto agencijama do 1994. godine, kada je sa suprugom Léliom Wanick Salgado osnovao Amazonas images, agenciju koja se bavi isključivo njegovim radom.
Salgado je proputovao više od 100 zemalja radeći na svojim fotografskim projektima koji su objavljeni u brojnim časopisima i knjigama kao što su Other Americas, 1986.; Sahel: l’homme en détresse, 1986.; Sahel: el fin del camino, 1988.; Nesigurna milost, 1990.; Radnici, 1993.; Terra, 1997.; Seobe i portreti, 2000.; Afrika, 2007.; Postanak, 2013.; Miris sna, 2015.; Kuvajt, pustinja u plamenu, 2016., i Zlato, rudnik zlata Serra Pelada, 2019. Lélia Wanick Salgado osmislila je, dizajnirala i uredila svaku od njegovih knjiga, kao i kustos većine putujućih izložbi ovih djela, predstavljenih u muzejima i galerijama širom svijeta.
Salgado u svom radu inzistira na predstavljanju svojih slika u serijama, a ne pojedinačno prenoseći suptilno razumijevanje društvenih i ekonomskih situacija rijetko zastupljeno u prikazima sličnih tema drugih fotografa. Ključne teme i prekretnice tijekom posljednjih pet desetljeća njegove karijere su Zlato, (1986.) i Radnici (1993.), kao i novije serije poput Genesis (2011.) i Amazônia ( 2019). Salgado je 17. dobitnik Sony World Photography Awards 2024. godine za izniman doprinos fotografiji, nagrade kojom se odaje počast osobi ili grupi koja je izvršila značajan utjecaj na fotografski medij.
Izložba Amazônia gostovala je već u Rimu i Milanu, a uskoro se u Genovi otvara njegova izložba Aqua Mater s fotografijama velikog formata, koje čine AQUA MATER, izložbu koja će nakon predstavljanja u Parizu biti prvi put izložena u Italiji u Palazzo Ducale u Genovi, od 22. ožujka 2024., povodom Svjetskog dana voda koji promovira UNESCO.
Fotografije: Ivica Nikolac
#Amazônia #Jean-Michel Jarre #Lélia Wanick Salgado #Salone degli Incanti #Sebastião Salgado
