Prošlog tjedna, točnije 27. veljače, u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, otvorena je izložba „GDJE JE ŽENI MJESTO?“ – Žene u modernoj umjetnosti: izložba iz zbirke MMSU-a. U kustoskoj koncepciji Ive Kelentrić, Muzej nastavlja ciklus fenomenoloških izložbi koje predstavljaju djela iz fundusa, ali uvijek u različitim/novi modelima shvaćanja
U ovome slučaju, prikazani radovi datiraju iz perioda od 1900. do 1970.. Počevši od radova Miroslava Kraljevića i Tomislava Krizmana, preko socijalnih prikaza Grupe Zemlja, pa sve do skulptura Ksenije Kantoci i fotografije Marije Braut, svi izloženi radovi imaju istu zajedničku temu – prikaz žena unutar društvenog kalupa 20. stoljeća.
Unutar glavne teme, izložba je podijeljena u zasebne pod skupine: Žensko mjesto, Rad u kući i izvan nje, Majčinstvo, One, Ženski akt, Uz njega i Njena priča, pri čemu svaka skupina radova dodatno analizira te kontekstualizira svoje polje interesa. Imajući to na umu, treba naglasiti da izložba nije koncipirana kronološki, niti stilski, već tematski, što pridonosi zanimljivosti iščitavanja predstavljenog konteksta. Kako se navodi u popratnom tekstu izložbe: „Važno je promatrati ova umjetnička djela u povijesnom kontekstu ako želimo razumjeti vrijednosti i uvjete tog doba te načine na koje su oni ugrađeni u sadašnju društvenu stvarnost.“ Laički rečeno, treba uzeti u obzir vremenski odmak od 100 i više godina, od pojedinih radova, kao i promjenu narativa unutar muško ženskih odnosa – njihova umjetnička vrijednost može biti velika, ali način na koji je žena predstavljena, danas izaziva negodovanje kod pripadnika woke kulture. Uzmimo za primjer rad Milivoja Uzelca U prirodi, koji je predstavljen pod temom Uz Njega. Neupitno je da li ovo djelo spada pod etiketu „sam vrh hrvatskog modernog slikarstva“, ali ako posvetimo više pažnje prikazu dviju žena, onda iz današnjeg društvenog konteksta možemo naići na probleme pri ikonografskom čitanju: dvije žene, jedna polugola, druga ne – ali bi mogla uskoro biti, u vidljivo pohotnom stanju leže/sjede s muškarcem u prirodi na podu. Kao što vrijedi poslovica „Svakom vremenu njegova umjetnost“ tako ovdje možemo reći „svakom povijesnom periodu, njegovi društveni odnosi“, što ne služi kao opravdanje, već kao impresija.
Zbog veličine izložbenog prostora, nije bilo problema s „odvajanjem“ tematskih cjelina jedne od druge, ali se ipak pazilo da ostanu dovoljno blizu kako se ne bi izgubila homogenost izložbe. Svaka cjelina postava ima svoj zasebni postav, što, iz muzeološkog pogleda, rezultira s više manjih izložbi unutar početnog/glavnog koncepta. Naravno da na izložbi ima nekoliko praznih zidova, ali potreba za horror vacui u ovom konceptu nije igrala ulogu, što je i dobro, da ne dođe do međusobnog „gušenja“ radova. Uz svaku skupinu radova postavljen je popratni tekst, kao i legenda s prikazom rasporeda djela te njihovi faktografski podaci. Popratni tekstovi pisani su pitkim i razumljivim jezikom, paralelno pružajući dovoljnu količinu informacija, koja je potrebna za razumijevanje izložbe, svakom profilu posjetitelja.
Ako ćemo tražiti dlaku u jajetu, onda treba spomenuti da su određene skulpture postavljene previše blizu zida, čime se pogled na njih sa svih strana onemogućuje. To se može donekle opravdati samim konceptom postava, kako se i navodi u popratnom tekstu: „Izložbeni postav nalikuje zgusnutim salonskim izložbama kao prethodnicama današnje izložbene prakse.“ Drugi dio citata nam je ovdje bitan „…kao prethodnicama današnje izložbene prakse.“
Rodni i klasni aspekti, podjela tradicionalnih uloga, podjela prostora (posla), odnos muškarca prema ženi, prema njenom tijelu i njenoj inteligenciji, umjetničkom i općenito ženskom stavu – sve su to teme i pitanja koja su predstavljena kroz primjere slikarstva i kiparstva, ali i kroz novinske članke i ulomke iz tadašnjih rasprava o ženskom položaju, s naglaskom na javna djelovanja žena i ravnopravni status – kako na poslu, tako i u emotivnim ili partnerskim odnosima. Dio popratnog teksta, koji treba istaknuti jest istraživanje „…odnosa nacionalne povijesti umjetnosti prema ženskoj likovnoj baštini putem analize njene zastupljenosti u općem pregledu uglednog povjesničara umjetnosti starije generacije Grge Gamulina, Hrvatsko slikarstvo 20. stoljeća…“. Analiza dovodi do zaključka da je u svesku od 523 stranice, ženama posvećeno svega 30 stranica ili 5.7% prostora. Poražavajući podatak za knjigu od dva sveska, koja je objavljena 1988.
Činjenica da je ovo 11. izložba iz ciklusa „iz zbirke MMSU-a“, uključujući izložbu „David Maljković: S kolekcijom“, koje su organizirane od 2018. do danas, dovoljan su indikator o potrebi Muzeja za dodatnim izložbenim prostorom. Svjedoci smo kako Muzej moderne i suvremene umjetnosti ima nezaobilazan i vrijedan fundus hrvatske moderne i suvremene umjetnosti, koji zaslužuje dostojno predstavljanje i svoj osobni izložbeni prostor.
Taj prokleti drugi kat je tako blizu (otprilike 3 i pol metara visine nas dijeli), a opet tako daleko. Također, svjedoci smo i promjenama na bolje, što se tiče pitanja muško-ženskih odnosa, ali one se razvijaju polaganim tempom. Izložba nas potiče da promislimo o različitim ulogama žena kroz povijest, ali i on njihovom statusu danas, koje su, ruku na srce, jednostrano nametnute općom količinom testosterona.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
