Danas je nekima počeo godišnji odmor, netko će kada sunce zađe na nekoj plaži možda imati prvo ljubavno iskustvo, netko danas nema klimu na poslu i neće na godišnji. Negdje, baš danas, neki dječak uživa jer je prošao osnovnu školu s peticama. Tamo negdje neka djevojčica gleda svojeg oca kao u Boga. Baš tamo negdje neka djevojka bira vjenčanicu i zamišlja s ocem ples. U Srebrenici je danas muk. U Srebrenici je danas mučno i bolno, kao i u srcima sviju nas koji suosjećamo i koji nećemo zaboraviti današnji datum iako je prošlo 29 godina. Kobnog 11. srpnja 1995. godine u Srebrenici je počinjen genocid i nema tog suda niti, štajaznam, bezosjećajnog predsjednika RH Zorana Milanovića koji može tvrditi da se radilo o pukom zločinu. Zločin se, naime, lako zaboravlja. U samo nekoliko dana na današnji dan zaklano je preko osam tisuća Bošnjaka, dječaka i muškaraca, između 12 i 77 godina. OSAM TISUĆA! A šatro se radilo o sigurnoj zoni UN-a. Njihov jedini krimen, povod za masakr, oduzetu mladost i roditeljstvo, pa jebemu oduzeti život na koncu, bila je muslimanska nacionalnost i vjeroispovijest. Nakon Drugog svjetskog rata smatra se da je genocid u Srebrenici najstrašnije što smo doživjeli i čemu smo svjedočili.
Godinama sam zamišljala kada bih stala pred srebreničke majke i kćeri što bih im rekla. I dan danas bogami ne znam ništa iskrenije i toplije, ništa što može pokazati potrebnu vrstu empatije i sućuti osim pjesme našeg najistaknutijeg antiratnog pisca Zorana Žmirića. I ne znam, srebreničke majke i kćeri kako da vam se drugačije poklonim nego da svake godine, iznova u internetska prostranstva puštam pjesmu „Šutjeli smo dok je Munib pričao“. Pa evo stihova, evo naklona – evo zahvalnosti što je Zoran Žmirić uspio napisati ono o čemu mnogi od nas nemaju snage ni pomisliti.
ŠUTJELI SMO DOK JE MUNIB PRIČAO kad bi ljudi vidjeli kako munib muminović glavinja po srebrenici i razgovara sam sa sobom upitali bi ga: brko, je l’ se ti to moliš razgovaraš li s nekim? ili te nešto boli? na to bi se munib zaustavio pa se osvrnuo oko sebe tražeći riječi koje je više puta progutao negoli izgovorio briznuo bi u plač i prokašljao: bole me nedžad, mensur, mustafa i redžep. i tu bi svaki razgovor završio jer ljudi nisu znali što bi više rekli jednom su ga na godišnjicu srebreničkog genocida za tv upitali otkud on jedini muškarac među srebreničkim majkama rekao je: zar oca ne boli isto kao i majku? svi su odšutjeli munibovo pitanje jer među svima koji su ga čuli nije bilo čovjeka koji je odjednom sahranio četiri sina možda bi munibu bilo lakše da ih je i on mogao sahraniti no kosti njegove djece ostale su rasute po bosanskim gudurama a njemu je ostalo samo da gaca po ulicama kao pokisao golub i da se moli ili da razgovara sa sobom ili s mrtvim sinovima praveći se da ga ništa ne boli na koncu je munib muminović izdržao sve što čovjek može izdržati izrazgovarao je sa sobom sve što je mislio da si je imao za reći potom je otišao u kladanj u džamiju i tamo se objesio kad čovjek odluči skončati u božjoj kući znaš da je tu nešto jako pogrešno kao što je pogrešno to što čovjek u jednom danu mora ostati bez četvero djece kao što je pogrešno to što nitko u srebrenici ne zna s kim je munib razgovarao šepesajući ulicama pogrešno kao što je pogrešno to što nitko u srebrenici ne zna o čemu rahmetli munib danas razgovara s rahmetli mu sinovima pogrešnije od toga da si čovjek oduzme život odustajući od boga koji kaže da nema pogrešnije stvari od oduzimanja vlastitog života nad time čovjek može smo zašutjeti
Istaknuta fotografija: Spomenik „Cvijet Srebrenice”, Medžlis Islamske zajednice Rijeka
#genocid #Obilježavanje #Srebrenica #Šutjeli smo dok je Munib pričao #Zoran Žmirić
