10. veljače 1947. Rijeka postala neotuđivim dijelom Hrvatske

Prije 77 godina, 10. veljače 1947., 21 država saveznica antihitlerovske koalicije je, na čelu s velikim silama Sjedinjenim Američkim Državama, Francuskom, Engleskom i Rusijom, na međunarodnoj mirovnoj konferenciji u Parizu potpisala Mirovni ugovor s Italijom. Tim ugovorom su, u međunarodnopolitičkom i međunarodnopravnom smislu, Zadar, Istra, Rijeka i Kvarnerski otoci postali neotuđivim dijelom Hrvatske, a tada u okviru Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Za Italiju je Mirovni ugovor predstavljao gubitak teritorija na istočnoj obali Jadrana.

U susjednoj Italiji se 10. veljače obilježava Dan sjećanja, koji je tamošnji parlament proglasio 2004. u znak žalovanja nad sudbinom svojih teritorija na istočnoj obali Jadrana i svojih sunarodnjaka koji su prošli kroz masovni egzodus. Italija komemorira gubitak svojih istočnih provincija, odnosno posljedice koje je taj gubitak ostavio na talijanski narod, a cilj Dana sjećanja je njegovati memoriju i iskazati poštovanje prema svim talijanskim građanima koji su živjeli na ovim prostorima.

U Hrvatskoj se ovaj datum ne obilježava kao značajan datum iz hrvatske političke povijesti pa ipak, talijanski Parlament odluku o obilježavanju 10. veljače donio je velikom većinom, odnosno uz podršku i ljevice koja je time pristala uz političku ocjenu da su odluke Pariške mirovne konferencije iz 1947., odnosno gubitak teritorija na istočnoj obali Jadrana, vid povijesne nepravde. Ugovorom o miru s Italijom, u sastav tadašnje Narodne Republike Hrvatske ušla sva spomenuta područja te su određene nove međunarodno priznate granice između Italije i FNR Jugoslavije, dok su se ostale granice talijanske države zadržale na onima važećim od 1. siječnja 1938.

U članku 11. Pariškog ugovora precizno su, navođenjem paralela i meridijana, utvrđena područja pod suverenitetom FNRJ, odnosno NR Hrvatske, a za otok Palagružu, koji je također pripao Hrvatskoj te je utvrđeno da, zajedno s obližnjim manjim otočjem, bude demilitariziran, uz to da u tom akvatoriju talijanski ribari mogu uživati ista ona prava koja su imali „jugoslavenski” ribari do 6. travnja 1941.

Političke klauzule toga povijesnog ugovora obvezale su Italiju da svim građanima graničnog područja, a koji su potpali pod njezinu jurisdikciju, jamči sva ljudska prava bez obzira na nacionalnu, vjersku i jezičnu pripadnost, uključujući i pravo svakoga na slobodno izražavanje političkog mišljenja kao i slobodu tiska.

U članku 19. Pariškog ugovora određeno je i pitanje državljanstva stanovnika tih prostora. Svi oni koji su dana 10. lipnja 1940. imali prebivalište na tim područjima koje je Italija morala prepustiti Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, kao i njihova djeca rođena nakon tog datuma, postaju državljanima zemlje čiji suverenitet vlada na tome području. Jugoslavenska se država obvezala donijeti zakone koji će pravno regulirati to pitanje najkasnije u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Ugovora o miru. Stanovništvo talijanske nacionalnosti, koje nije htjelo izgubiti svoje dotadašnje talijansko državljanstvo, imalo je pravo optirati u roku od godinu dana od stupanja na snagu Ugovora. Optiranje jednog supružnika nije značilo da to isto mora učiniti i drugi kao ni dijete starije od 18 godina. Kao što je obvezao Italiju, Pariški je mirovni ugovor tražio i od bivše Jugoslavije da svim Talijanima koji ne žele optirati nego ostati, jamči ista ljudska prava kao što ih moraju imati i svi oni pod talijanskom jurisdikcijom. Naposlijetku je Ugovorom, između ostalog, definiran i takozvani Slobodni teritorij Trsta (STT), koji je do njegova stupanja na snagu bio pod upravljanjem Vijeća sigurnosti UN-a, a utvrđena je i granica između FNRJ i STT-a.

U vrijeme Pariške konferencije fašizam u Italiji bio je politička prošlost pa ipak, demokratska talijanska vlada nije stoički dočekala odluku velikih sila u Parizu. Tadašnji premijer Alcide de Gasperi, koji je sudjelovao u radu glavne skupštine Pariške konferencije, uočio je da je na skupu, „usprkos ljubaznosti sviju, zapravo sve okrenuto protiv njega i da ga svi ipak doživljavaju kroz kvalifikaciju bivšeg neprijatelja”. „Gospodo, dužan sam u ime savjesti svoje zemlje i životnog opstanka svoga naroda, govoriti ovdje prije svega kao Talijan, ali i kao demokratski antifašist i predstavnik nove Talijanske Republike”, obratio se konferenciji De Gasperi te dodao da nikada dotad u modernoj povijesti vrata njegove zemlje nisu bila toliko zatvorena, a mogućnost obrane svojih interesa toliko ograničena. De Gasperi je mislio i na one „interese””koji se tiču Istre, Kvarnera i Zadra, kojih više nije bilo u sastavu njegove zemlje. Talijanski misnistar poslova Pietro Nenni 20. siječnja 1947. poslao je šefovima diplomacija Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a i Sovjetskog Saveza prosvjednu notu. Zahtjev Nennija da se revidira prijedlog Ugovora o miru u dijelu koji se odnosi na teritorijalne klauzule, Saveznici su odbili te niti jedan od zahtjeva talijanske strane za modifikacijom tog ugovora nije prihvaćen.

Dan nakon potpisivanja Ugovora o miru, 11. veljače 1947., Rim upućuje prosvjednu notu vladama svih zemalja potpisnica izražavajući bojazan da takav akt „neće doprinijeti uspostavi pravog i konstruktivnog mira u svijetu” te da će imati strašne posljedice za talijanski narod, posebice u demografskom, teritorijalnom i ekonomskom smislu.

Italija je ratificirala Ugovor o miru 15. rujna 1947. i time definitivno zapečatila svaku iluziju o povratku „istočnih provincija”. Zbog svega toga službena Italija danas obilježava Dan sjećanja. Dan sjećanja na veliki povijesni poraz i cijenu koju je platila zbog uloge u Drugom svjetskom ratu.

S druge strane, 10. veljače kod nas se ne obilježava, a trebao bi biti datum koji simbolizira jednu od najvećih političkih i diplomatskih pobjeda u prošlosti hrvatskoga naroda.

Istaknuta slika: panorama Rijeke

#antihitlerovska koalicija #Dan sjećanja #istočna obala Jadrana #Mirovni ugovor s Italijom #Rijeka