Sinoć je u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca svečano obilježeno 140 godina od njegova osnutka koncertnom izvedbom Verdijeva Nabucca. Iako je od tog trenutka prošlo gotovo stoljeće i pol, zgrada bečkih arhitekata Fellnera i Helmera i dalje stoji kao simbol grada, njegove kulture i trajne vjere u umjetnost. Svečano otvorenje obljetnice započelo je govorima u kojima se, kroz brojne osvrte, prizvala bogata povijest kazališta i njegovo neprekinuto djelovanje unatoč svim društvenim i političkim mijenama. Među istaknutim epizodama iz povijesti posebno se izdvojila priča o mladom Giacomu Pucciniju, koji je krajem 19. stoljeća boravio u Rijeci te ondje doživio iznimno srdačan prijem publike. Prema tadašnjim zapisima, nakon jedne od izvedbi publika ga je obasula cvijećem i pozivala pred zastor više od trideset puta, a dirnut takvim dočekom, Puccini je prije odlaska uputio pismo zahvale u kojem je zapisao kako „Rijeka nije štedjela pohvale ni počasti“.
Kazališna je zgrada svečano otvorena 3. listopada 1885. pod imenom Teatro Comunale, monumentalno ostvarenje bečkih arhitekata Ferdinanda Fellnera i Hermanna Helmera, koji su u istom razdoblju oblikovali i zagrebački HNK. Grad je tada doživljavao gospodarski i kulturni procvat, a novo kazalište zamišljeno je kao njegov najuzvišeniji simbol; hram umjetnosti, ali i tehničkih dostignuća svoga vremena. Rijeka je upravo zahvaljujući kazalištu dobila prvu električnu rasvjetu i telefonsku vezu, što je grad smjestilo među najmodernije europske sredine krajem 19. stoljeća. S Aidom Giuseppea Verdija i Giocondom Amilcarea Ponchiellija započela je povijest kazališta koje će u narednim desetljećima postati središte kulturnog života grada, okupljalište hrvatskih, talijanskih i europskih umjetnika, te svjedok burnih političkih promjena koje su se u Rijeci redale brže nego igdje drugdje. Tijekom burnog 20. stoljeća kazalište je, poput samog grada, mijenjalo identitete, ali nikada nije prestalo djelovati. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova na njegovim su se daskama izmjenjivali domaći i strani umjetnici, a 1943. u tadašnjem Općinskom kazalištu Verdi prvi je put u njegovoj šezdesetogodišnjoj povijesti odjeknula hrvatska riječ. U tom povijesnom trenutku, koji je simbolično najavio novo razdoblje, hrvatska je kazališna družina izvela recital i zborove domoljubnih pjesama, dok je orkestar pod ravnanjem Nina Sertića zasvirao hrvatsku himnu. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, 1945. osnovano je Narodno kazalište u Rijeci s hrvatskom i talijanskom dramom, operom i baletom, čime je grad postao jedno od rijetkih kulturnih središta u kojem su dvije nacionalne zajednice stvarale usporedno i ravnopravno. U listopadu 1946. godine izvedena je i prva predstava na hrvatskom jeziku; Gundulićeva Dubravka, dok je prva opera bila Zajčeva Nikola Šubić Zrinski pod ravnanjem Borisa Papandopula.1953. godine kazalište je dobilo ime po svom znamenitom sugrađaninu, skladatelju Ivanu pl. Zajcu, čije je stvaralaštvo duboko obilježilo hrvatsku glazbenu baštinu. Od 1994. godine nosi današnji naziv; Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca.
Etičnost Nabucca
Premijerno izveden u milanskoj Scali 1842. godine, Nabucco je bio Verdijev prvi veliki uspjeh i djelo koje je, u to doba, poslužilo kao metafora talijanskog Risorgimenta. Središnja zborska elegija Va, pensiero, sull’ali dorate, danas gotovo samostalna glazbena ikona postala je sinonim čežnje za slobodom i domovinom, univerzalni simbol progona i nade. No Nabucco pokazuje svoju složenost; on nije reportaža o aktualnom ratu, nego allegorijski aparat koji tematizira moć, idolopoklonstvo i obraćenje (Nabukodonosorov prijelom), ali prije svega dostojanstvo izgnanih. Čitamo li ga tako, zborska elegija iz trećeg čina ne „pripada“ jednoj naciji ni jednoj politici; ona je model empatije prema svakome tko je lišen doma i glasa i zato će uvijek biti politički obojena, ali i etički izazovna.
Unatoč toj univerzalnoj poruci, Nabucco danas ostavlja drukčiji dojam. Teško je promatrati scenski prikaz židovskog naroda kao pravednih prognanika dok istodobno, u stvarnom svijetu, tisuće ljudi diljem planeta marširaju ulicama tražeći pomoć za Gazu. Umjesto da kazalište, kao što je u sinoćnjim govorima nazvano „hramom umjetnosti“, stane uz potlačene, ono se večeras postavilo uz distancu. Uz neutralnost koja u trenucima moralnog sljepila, više nije neutralna. Možda je previše očekivati da bi kazalište otvoreno zauzelo stav, ali i to nešto govori; kazalište je institucija, produžetak države, a hrvatska vlada je ta koja, dok na pozornicama odjekuje Va, pensiero, okreće glavu od genocida.
Koncertna izvedba Nabucca sinoć je bila pravi trijumf ansambla predvođena sjajnim orkestrom i zborom, ali i izuzenim solistima Kristinom Kolar, Robertom Kolarom i Lukom Ortarom. Kristina Kolar u ulozi Abigaille bila je impozantna, ali nenametljiva što je danas rijetka vrlina. S nevjerojatnom je lakoćom spojila vokalnu preciznost i dramsku vjerodostojnost, oblikujući svaku frazu u živom dijalogu s orkestrom. Uloga Abigaille jedna od najzahtjevnijih Verdijevih sopranskih partitura – traži ekstreman raspon, besprijekornu tehniku i sposobnost trenutnog prijelaza iz lirične nježnosti u bijes i očaj. Kolar je u tome briljirala; njezini su dinamički lukovi pratili svaki impuls orkestra, a izražajna snaga nije proizlazila iz volumena, već iz unutarnje kontrole i istinske dramske prisutnosti.
Robert Kolar u naslovnoj ulozi ponudio je baritonsku puninu i autoritet, s pažljivo građenim kontrastima između tiranije i očovječenja, dok je Luka Ortar kao Zaccaria nosio predstavu tamnim, smirenim basom, dostojanstvenim poput same figure svećenika. U trenucima kada su se solisti, zbor i orkestar stopili u zajednički zvuk, dvoranom je prošla rijetka snaga zajedništva, ona ista koja čini da Nabucco i danas zvuči kao kolektivna ispovijed. Ipak, povremeno se stjecao dojam da se neki među solistima pretežito bore za prevlast u zvuku, što je ponešto narušilo cjelinu. No i u tim trenucima orkestar i zbor ostajali su čvrsto uporište izvedbe, noseći glazbenu ideju jedinstva koja je od Verdijeva vremena do danas ostala njezina najdublja poruka.
Sinoćnja je izvedba Nabucca u Rijeci, u svojoj glazbenoj snazi i tehničkoj preciznosti, bila dostojna velike obljetnice. No, u tom savršenstvu odjeka i sjaja krije se i pitanje koje nije ugodno: što znači izvoditi ovo djelo danas? Opera koja je nekoć simbolizirala otpor i vjeru u oslobođenje, sinoć je izvedena u svijetu u kojem su slike razorenih domova i kolone izbjeglica ponovno svakodnevica. Dok zbor pjeva Va, pensiero uzdiže glas prognanih koji oplakuju izgubljenu domovinu, no iz stvarnosti dopiru povici onih koji još uvijek traže vlastitu; u Gazi, u ruševinama, u kampovima bez imena. Umjetnost možda ne može promijeniti politiku, ali bi trebala prepoznati trenutak i nikada ne bi smjela zaboraviti vlastitu odgovornost. Jer kada kazalište kao institucija koja se voli nazivati hramom umjetnosti ostane neutralno pred nepravdom, ono ne čuva estetiku, nego odobrava tišinu.
Istaknuta i druga fotografija: Dražen Šokčević / HNK Ivan pl. Zajc
#140 godina HNK Ivan pl. Zajc #Giuseppe Verdi #HNK Ivan pl. Zajc #Nabucco #proslava
