Otvaram prikaz 29. PUF-a živim slikama, posvetnim izvedbama pulskim stablima. Naime, ovogodišnji je PUF otvoren recitalom, odom platani na Kaštelu, u dvorištu Povijesnoga i pomorskoga muzeja Istre, koji predstavlja centralno mjesto najranijega razdoblja pulske povijesti, no kako to u antropocentričnoj povijesti biva, a što je i naglasila Oda platani Enesa Kiševića, pulska platana je kao djelić prirode u antropocentričnoj povijesti nevidljiva. No, te je večeri, u toj petnaestominutnoj posveti, bila osvijetljena, i kao što su Enesovi stihovisrčano zabilježili, možda je to bila i jedina posveta toj raskriljenoj platani u tom povijesnom dvorištu u kojoj je te večeri bila osvijetljena zbog nje same, zbog njezine vrijednosti. Glazbeno-recitatorski performans Šumim i šapućem mojom Pulom otvoren je sopilama u izvedbi Roberta Krbavca, člana KUD-a “Uljanik”, i završio isto tako zvukom istarske ljestvice, kao šamanski krug kredom, a sve je to popratio i dječji Zbor Zaro koji su izveli Ci vuole un fiore (Potreban je cvijet/ Treba vam cvijet) Sergia Endriga, prigodnu za ovakav stabloliki performans zbog stihova, kao što je to Glas Istre istaknuo, kao što je govori stih Per fare il legno ci vuole l’albero (Da biste napravili drvo, treba vam stablo). Enes je i završno poljubio platanu, uz dubok poklon, kao što i doliči izvedbenoj posveti koju je inicirao Branko Sušac, ravnatelj PUF-a, životno povezan s navedenom platanom.
Taj poljubac izvedbeno se proširio posječenim stablima, njihovim panjevima koji su ostali na površini Giardina. Naime, u subotu prijepodne grupa je organizatora/ica 29. međunarodnog kazališnog festivala PUF zalijevala panjeve uz zvukove Addio Pola Francija Blaškovića. Ladonje su posađene početkom 20. stoljeća u čast carice Elizabete Sissy, prema kojoj je i Brankova mačka dobila ime. Kao što je navedeno na programskom letku o padu tih prekrasnih stabala na Giardinima: „Pridružite nam se zato s kantama za zalijevanje (žbrufadorima) i pokažimo koliko nam je stalo do naših Giardina!“. Tu je Branko Sušac, inicijator navedenoga performansa Nevergreen: nikad na zelenu granu, sa suzama u očima, Olesia Rusinova u bijelom s ukrajinskim vjenčićem na glavi, producentica PUF-a Iva-Nataša Turković i djevojka u kostimu doktorice koja pokušava reanimirati zalijevanjem vode mrtve panjeve. Uslijedilo je subotnje jutro poezije s Enesom Kiševićem kada je ponovo izgovorio stihove posvećene platani s prve večeri PUF-a. „Uvijek se sve može spasiti, zato smo zalijevali ove panjeve jer uvijek ima nade da iz panja nastane drvo“, duboko dirnut umjetnički direktor festivala PUF Branko Sušac završio je govor o palim panjevima. Gotovo kao u pjesmi Ci vuole un fiore (Potreban je cvijet/ Treba vam cvijet) Sergia Endriga; stablo je potrebno da se dobije drvo, iako neki brkaju navedena dva pojma. Sječa stabala ladonje, i to zbog sigurnosti građana, kako je rečeno u Gradu, na Giardinima započela je u studenome prošle godine. Istarska ladonja, enciklopedijski, pripada porodici brijestova (Ulmaceae), poznata u stručnim krugovima kao Celtis australis, a pod starim ladonjama istarskih mjesta često se nalaze stolovi i klupe kao mjesta susreta, okupljanja, razgovora, baš kao i na Giardinima, jer kao što, među ostalim, navodi pjesma Sergia Endriga – ako trebaš hlad, zasadi stablo. Prvi put Festival se održao i u Klubu & knjižari Giardini 2 gdje je pored Enesovog jutra poezije održano i dva dana ranije predstavljanje Mačkozbornika: od Bastet do Catwoman u izdanju Jesenskog i Turka i KiC-a, a sve u poveznici s mačkoplakatima kao zaštitnom znaku PUF-a od mačkoplakata Predraga Spasojevića do sadašnjih koje mačkodizajnira Feodora Gubaš Štifanić. Poznato je da Branko Sušac ima sivo-bijelu mačku koju zove Carica Sisi, nazvanu prema Elizabeti Sissy. Kao što je Glas Istre izdvojio iz ovoga mačkorozagovora, „M/mačke komuniciraju po cijelom svijetu i na kraju će nas one spasiti“, zaključio je Sušac, a vezano uz priče o kataklizmama prema kojima će preživjeti jedino žohari i štakori. Inače, ovogodišnji je mačkoplakat PUF-a dizajnerski spojio crnu mačku i ptičicu (mačkoptica s crvenim kljunom) na telegrafskoj živi.
Moguću koegzistenciju u antropocenu, otapdocenu ili kapitalocenu, kako ga pak određuje Jason W. Moore, imenujući ekonomski sistem koji je najodgovorniji za globalno zagrijavanje i izumiranje živih bića, predstavio je u performansu-predavanju Anarhiv! kolektiv FoAM-a (Maja Kuzmanović i Nick Gaffney), transdisiplinarna mreža koja djeluje na području umjetnosti, znanosti, prirode i svakodnevice. Predavanje-performans Maja Kuzmanović održala je kao svećenica za govornicom, jer danas se više o kraju budućnosti više i ne mora propovijedati, s obzirom na to, kako navodi Frank Furedi, u svojoj politici straha, Kraj/Krah je blizu. Označavajući svaku pojedinu postaju moguće budućnosti, za koju FoAM traži miroljubivu i aktivnu koegzistenciju između svih eko-izama, uslijedio je drugi dio participativnoga performansa. Naime, iz Dnevnoga boravka Rojca publika je izašla u dvorište gdje nas je kolektiv dugo u noć gostio veganskom hranom budućnosti. Izniman događaj za nepce nakon neobičnih mirisa za vrijeme predavanja-ekološke propovijedi o ktulucenu/ Chthulucene, kako je neizvjesnu budućnost imenovala Donna J. Haraway. Pritom FoAM ističe načine rada s gostoprimstvom kao ključne vještine preživljavanja i načine brige u nimalo uljudnoj budućnosti vjerojatno nalik postapokalipsi Mad Maxa (bilo koji broj/ nastavak).
Proputujmo nakon ovih posvetnih stabala PUF-ovim programom. Anno Domini na platou Gradskih bazena na Verudi koncipirala je pod nazivom Anima Amila Terzimehić, i to pod žanrovskom odrednicom plesni performans. Navedena je multimedijalna umjetnica prošle godine na PUF-u gostovala Elektrom, i tako se ponovo zadržala na izvedbenoj energiji ženskoga arhetipa, prolazeći kroz stranice knjige Žene koje trče s vukovima Clarisse Pinkole Estés, koja navedenu knjigu otvara potresnom rečenicom: „I netaknuta priroda i divlja žena ugrožene su vrste“. Odnosno, kako arhetip divlji autorica pojašnjava u kontekstu lat. divus – božanskoga, povezanosti s prirodom: „(…) riječ divlja ovdje se ne koristi u modernom pejorativnom smislu, ne znači biti izvan kontrole, već u izvornom smislu, koji znači živjeti život u skladu s prirodom, život u kojem criatura, stvorenje, ima urođen integritet i zdrave granice. Te riječi, divlja i žena, podsjećaju žene tko su i što je njihova bit…“.
Rita Góbi (Góbi, Dance Company), mađarska koreografkinja, pedagoginja suvremenoga plesa i plesačica rođena u Novom Sadu a diplomirala na Mađarskoj plesnoj akademiji u Budimpešti, predstavila se predstavom Vibracija, koja nastaje kao suživot dvaju plesnih tijela (Attila Horváth i Rebeka Petra Kiss) u narančastom i crvenom kostimu, simboličkim bojama međuprožimanja.
Vatreni spektakl Propane Punk Show kolektiva češkog MansterVille & Blackout Paradox na Trgu kralja Tomislava svojim je vatrenim akrobacijama i dakako vatrenim kotačem posebno razveselio najmlađe poklonike PUF-a.
Predstava koja me apsolutno dirnula je koreografija Michaela Getmana s predstavom Prve stvari u izvedbi Ariela Gelbarta, koji je izvedbeno, među ostalim, utjelovio rađanje riječi, gotovo kao slijed izvedbene kognitivne lingvistike koja pokazuje da su temelji našega doživljaja tijela naše tijelo. Uslijedio je D. B. Indoš i Tanja Vrvilo / Kuća ekstremnog muzičkog kazališta s muzičkom predstavom, odnosno kako ga autori određuju – kozmofoničnim performansom Sampladelija u noći živih umrlika, kojim su aktualizirali Matošev mitem umrlika iz njegove pariške pripovijesti Samotna noć (1900.). Kao što je zabilježio Matoš: „Umrliku ni traga; ni pas da lane, ni zelenog mačjeg oka, ni mekanog šuma ćukovog krila; nema ni noćnih netopira ni lepirica – nigdje ni žive dušice ni živa veska!“ I Oriantheatre Dance Company predstavom Nema više ptica na mojoj strani!, ponovno vrlo precizno geometrijskim pokretima, kao što je PUF-ovska publika već naviknuta na njihove izvedbe, koreografije Mehdija Farajpoura, ukazali su na urušavajuću budućnost prepunu granica između mene, tebe, njega, nje, njih. Indoš je navedeno demonstrirao završnim uništavanjem fragmenata šahtofonske instalacije kojom je defilirao i post-punk bend Trobecove krušne peći, glazbenici bivšega benda SexA te sjajna Eva Badanjek iz benda Žen.
Završne večeri mogli smo pogledati LaCerdin duo pod nazivom Dvoje sami zajedno – Dolorosa i Flornecia koji su ponovo u starom ritmu donijeli energiju ženskoga načela protiv ratničkih energija; dvojica plesača, jedan kostimografski označen crnim šeširom velikoga oboda i spuštenoga okomito, tako da mu se ne vidi lice pri plesu a drugi izvođač označen crnom korzet-haljom s nizom ovješenih katoličkih križeva.
I završno – uslijedila je predstava/instalacija Plodno tlo Olje Grubić i slovenske Via Negativa, koja isto tako oživljava žensku energiju u poveznici s plodnošću, tako da podna instalacija (naga ženska tijela ispod prozirne prekrivke, što poublika promatra s galerije Sv. srca) s krastavcima, tikvicama, zelenom salatom i mladim lukom završava slikama plodnosti (naga ženska tijela u poveznici s biljem) ovješenima na jedan od zidova Galerije Sveta srca u kojoj je još uvijek prigodno bila izložba Lica gladi zagrebačkoga Etnografskoga muzeja, i to sve uz „elementarnu“ (npr. udaraljke na ozvučenom kamenu, šuštanje folije, ptičje fućkalice, gajde) glazbenu pozadinu koju izvode Andrej Fon i Vid Drašler.
Kada bih tematski sažela ovogodišnju koncepciju PUF-a, za što je zaslužan njegov umjetnički direktor Branko Sušac, vratila bih se na naslov ovoga teksta, dakle, posveta prirodi i najava urušavajuće budućnosti. Trećega dana PUF-a uostalom započeo je otvoreni rat Izrael – Palestina. Ono što se kad-tad moralo desiti… preko Amerike zaslugom kolonijalne prošlosti Britanskoga imperija. Sramota, a nitko se od vrhovnika ne crveni. Ili kao što navodi Sandra Cisneros, „Ovo činimo zato što svijet u kojemu živimo je kuća u plamenu a ljudi koje volimo gore.“
Reprodukcija s naslovnice: Olja Grubić i Via Negativa, Plodno tlo.
#Branko Sušac #Ladonje #Međunarodni kazališni festival #PUF #Pula
