58. Zagrebački salon, primijenjenih umjetnosti i dizajna naziva „Ne radi sam“, održava se u zagrebačkoj Laubi, kući za ljude i umjetnost, u razdoblju od 20. do 30. siječnja 2024. Organizator je Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH), ravnateljica Salona je Ivana Bakal, predsjednica ULUPUH-a, dok je kustosica i autorica postava Branka Benčić, ravnateljica Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Kako je istaknuto u uvodniku kataloga izložbe, u tekstu Ivane Bakanal, „Selekciju je prošlo 43 umjetnika odnosno autorskih timova. Autorica koncepcije i selektorica/kustosica u suradnji sa selekcijskim sudom pozvala je desetak umjetnika i autorskih grupa na izlaganje, prezentaciju radionica ili izlaganje u sklopu središnje teme i/ili u sklopu pratećeg programa Salona”, a cjeloviti popis umjetnica i umjetnika, dostupan je na internetskim stranicama ULUPUH.a.
Intencija ovoga teksta nije kritika pojedinačnih umjetničkih radova, već same manifestacije i njezinog izložbenog postava, s obzirom na to da uslijed neadekvatnog postava, mnogo vrijednih umjetnički radova, nije dobilo zasluženu pozornost, odnosno adekvatan postav.
The New World of Work (Feet) –
Bespoke work shoes /
The New World of Work (Body)
– Bespoke work coats on powder-
coated steel frame, instalacija; fotografirala: Dijana Protić
Za početak, umjetničke prakse u primijenjenim i novomedijskim umjetnostima odavno uključuju zajednički rad na istom projektu više profesionalaca: „Suradnička razmjena postala je temeljni dio umjetničke novomedijske prakse i utjecala je na poimanje umjetničkog djela i autorstva, što zauzvrat ima temeljne posljedice za kustosku praksu i prezentaciju umjetnosti“[1]. Kolektivni rad se podrazumijeva (!), i on je gotovo dominantan na sceni, dok se pojedine kustoske prakse još uvijek nisu prilagodile promjeni paradigme koja je nastupila na globalnoj razini. Riječima ravnateljice 58. Salona Ivane Bakal, postavom je „zaokružena cjelina trogodišnjeg prikaza radova nastalih u području primijenjene umjetnosti i dizajna na ovoj našoj najvećoj nacionalnoj izložbi posvećenoj tim temama.” Kolektivni rad u kontekstu ove izložbe, podrazumijeva posve različite umjetničke forme, od keramike, preko suvremene kazališne prakse, dizajna knjiga, participativnih umjetnički projekata poput radionica, eksperimentalnih filmova i mode, no sam postav, osim poveznice u radu, kao takav nema određenih i(ili) jasno ucrtanih tematski ili bar formalnih poveznica. Iz tih razloga, postoji mogućnost da je kustoska koncepcija izložbe počivala na raspršenosti pa je na taj način otvorila perspektivu za (pre)osobnom interpretacijom njenih posjetitelja. Tome za primjer, raspršena djela izvedbene umjetnosti koja nisu povezana niti prostorno niti tematski, kao ni radovi Šahtofonski pancerizam za dvije crne gitare (Tanje Vrvilo i Damira Bartola Indoša, 2023.), Rad panike-artefakti izvedbe (Siniša Ilić, Badco, Damir Gamulin Gamba i Goran Ferčec, 2020.) te But I am alive (Matije Ferlina i Mauricia Ferlina, 2023.), posjetiteljima koji nisu stručnom umjetničkom publikom, bespotrebno kompliciraju interpretaciju izložbe. Nadalje, problem je također prisutan i u postavu radova, odnosno njihove dokumentacije na ekranima manjih dimenzija, postavljenih uz bočni zid centralne prostorije pa će nepažljivoj posjetiteljici ili posjetitelju, vrlo lako promaknuti važni umjetnički radovi poput eksperimentalnog filma Svaki umjetnik je za sebe, svi zajedno nikad (Jelena Blagović, 2021.). Dvojbenosti pridonosi i trijenalni karakter izložbe: mnogi radovi su već viđeni, odnosno do sad postavljeni u mnogo boljem, odnosno adekvatnijem kontekstu.
Autori čiji su radovi izloženi na 58. Zagrebački salonu, kao i dio stručne publike jasno je izrazio nezadovoljstvo organizacijom izložbe i neprofesionalnim pristupom na društvenim mrežama, kao u slučaju rada Može i bez struje (video radionica Dekoracija keramike tehnikom poliranja i primitivno paljenje keramike, voditeljice Danijele Pičuljan i autorica/a André Jost, Dajana Fio Boljat, Danijela Pičuljan, Irena Sabolović, Jadranka Vilus, Julia Fileš Kramberger, Ljubica Lovrenčić, Marita Burić Teskera, Nada Benc Štuka, Narcisa Glažar, Nika Raos Stojnić, Nikolina Rodić Grgac, Roberta Đuroković Jagodić, Saša Martinović Kunović, Sandra Vitez, Sanja Matovina Lulić, Slavenka Baković, Snježana Pokos Vujec, Sonja 34/56 Belamarić, Štefanija Baranašić, Vesna Osojnički i Vesna Stojnić, 2022.), koja je povučena pa vraćena na Salon, a iz razloga što je velik broj dijelova zajedničkog rada, odnosno pojedinačnih radova autorica i autora, prvenstveno, izuzet s postava.
Sve navedeno, tek je manji dio problematike vezane uz postav izložbe. Nameće se pitanje jesu li na ovaj način postavljene izložbe potrebne ili je vrijeme da se razmisli o novim konceptima? Nužno je dovesti u pitanje postojeće i tradicionalne izlagačke koncepte i forme, poraditi na redefiniciji širokog područja primijenjene umjetnosti, koja se također premješta u digitalni prostor, te neprestano inzistirati na profesionalnom pristupu prema umjetnicima i autorskim radovima u svim postojećim izložbenim kontekstima.
[1] Media Art Histories, Christiane Paul, Massachusetts Institute of Technology, 2007, p.255-256.
Naslovnica: 20.01.2024., Zagreb, Hrvatska_ Otvorenje 58. zagrebačkog salona u Laubi. Foto: Anto Magzan; izvor: ULUPUH Facebook
#58. Zagrebački salon #Branka Benčić #Ivana Bakanal #Lauba #ULUPUH
