Povodom otvaranja izložbe Dabo, Linardić, Rožman: Iz drugog kuta u Galeriji Kortil, razgovarali smo s Tanjom Dabo, jednom od tri umjetnice koje zajedno, ali opet zasebno, propituju sebe, kao subjekta/pojedinca unutar društva koje sačinjava današnju „civiliziranu“ zajednicu. U svom radu bavi se temama položaja pojedinca u društvu, odnosa umjetnika/ica i institucija, individualnog spram kolektivnog, nametnutih očekivanja. Također, Dabo radi i kao profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na Grafičkom odsjeku. Performativna i multimedijalna umjetnica, autorica grafika, umjetničkih instalacija, fotografskih radova, video radova i još puno toga odvojila je vremena uoči otvaranja izložbe za par pitanja od ArtKvart portala.
1.Kakav je osjećaj (ponovno) izlagati u rodnome gradu? Radite kao redovita profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, živite u Zagrebu već skoro dva desetljeća; smatrate li se Purgericom ili je Rijeka još uvijek na prvome mjestu?
Ma, evo, da na početku objasnim sebe i Rijeku, i sva ostala svoja mjesta. Volim se, na prvom mjestu, smatrati otočankom, Nerezinkom, jer sam ja, naime, s otoka Lošinja. U Rijeci sam rođena jednostavno zato što je rodilište bilo u Rijeci, pa tako zbog mog mjesta rođenja svi misle da sam iz Rijeke, ali cijelo djetinjstvo, do srednje škole sam provela na Lošinju, u Malom Lošinju i Nerezinama, a moja obitelj i dalje živi na Lošinju. U srednju Školu za primijenjenu umjetnosti i dizajn išla sam u Zagreb, na fakultet u Rijeci, magisterij u Ljubljani, radila sam u Rijeci na Akademiji primijenjenih umjetnosti, sada radim u Zagrebu, i sve te godine sam zapravo u stalnoj tranziciji između svih tih mjesta. Otok je moj primarni i kontinuirani identitet, Rijeku jako volim i tu se osjećam kao doma, a sa Zagrebom sam i dalje oprezna.:) Čak mi je u vašem pitanju bilo čudno čuti da „živim u Zagrebu već skoro dva desetljeća“. Sama to ne doživljavam kao neku konstantu, uostalom jedno od ta dva desetljeća sam radila u Rijeci i živjela paralelno na dva mjesta. Takav je život ponekad težak, osamljen, dezintegrirajući, a ponekad je dobro mijenjati mjesta i perspektive i biti neovisan/sna o svom malom sigurnom svijetu.
A ponovno izlagati u Rijeci je lijepo, prisno, blisko.
2. U Galeriji Kortil otvorile ste izložbu Dabo, Linardić, Rožman: Iz drugog kuta s kolegicama Letricijom Linardić i Majom Rožman, s kojima djelujete preko deset godine, ako se ne varam? Kako je došlo do suradnje? Jeste li već izlagale u Rijeci u sadašnjem formatu/kolektivu ili je ovo prvo predstavljanje riječkoj publici? Sve tri predajete kolegije, između ostalih, iz grafike. Smatram da ona ima posebno mjesto u vašem umjetničkom životopisu?
Kolektiv 110-502 djeluje od 2015. kada je osnovan kao neformalno udruženje. Poznavale smo se od ranije, pa i izlagale u nekim drugim konstelacijama, no odluku o zajedničkom djelovanju Letricija, Maja i ja donijele smo u Oslu na jednom simpoziju o grafici u proširenom polju, kada smo, družeći se intenzivno, shvatile da o nekim temama u umjetnosti slično razmišljamo i da bismo mogle raditi zajedničke akcije, izložbe i neke druge javne formate. Svakako da nas na prvom mjestu povezuje grafika, sve tri imamo obrazovanje u tom području i bavimo se umjetničkim istraživanjima u grafici. Sve tri vidimo izazov u tome da „grafiku okrenemo u svoju korist“, budući da je to inače medij koji se tradicionalno smatra – tradicionalnim. I zastarjelim. Zapravo, medij kao medij, nema u njemu ništa posebno zastarjelo, i uostalom, treba se baviti idejom, a ne medijem. Medij je alat kao i svaki drugi, pa kao što kada želiš zabiti čavao uzmeš čekić, a ne bager, isto tako kada želiš nešto otisnuti uzmeš grafiku, a ne fotoaparat. U grafici, u otiskivanju, ima neke radosti, a mogućnost da sam(a) svojim rukama otisneš na primjer knjigu meni je fascinantna. Kod grafike nema brljanja, moraš biti usredotočen, moraš imati jasnu ideju o tome što ćeš raditi jer te čeka prava pokora u obliku puno fizičkog rada pa je svakako uputno da znaš što i zašto radiš.:) Grafika je prisutna na našim izložbama, premda ju često publika ne percipira kao grafiku, već kao instalaciju, akciju, performans itd. Da, Kolektiv 110-502 se u ovom obliku prvi put predstavlja riječkoj publici.
3. 2019. godine u Galeriji Prozori, u Zagrebu održan/izložen je istraživačko umjetnički projekt „Što umjetnica/umjetnik treba – studija slučaja“, u kojoj ste kroz seriju razgovora s raznim umjetnicima i umjetnicama dokumentirali njihove odgovore na temu stvarnog položaja i potreba za njihov rad – od produkcije umjetničkih radova, podrške sustava, izložbenih aktivnosti i svih drugih oblika djelovanja. Paralelno ste izvlačili fraze i ključne riječi iz intervjua te ih ispisivali na prozorima galerije. Kako danas, nakon pandemije, uvođenja eura te prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti i poticanju umjetničkog stvaralaštva, koji također datira iz 2019. godine, gledate na „stanje stvari na terenu“? Koliki napredak se napravio (ako uopće ima pomaka), koji je pravni status umjetnika u RH i da li ide na bolje?
Ovo je teško i kompleksno pitanje, probat ću dati svoje viđenje i ne mogu ukratko.:) Za početak, važno je razumjeti da su vizualni umjetnici u najtežem egzistencijalnom položaju od svih umjetnika. Za razliku od primjerice glumaca i redatelja, ili klasičnih glazbenika, koji se mogu zaposliti na umjetničkom radnom mjestu kao glumci u kazalištu ili violinisti u orkestru, vizualni umjetnici mogu biti samo samostalni umjetnici/e. Mogu eventualno biti profesori/ce na Akademiji, kao i potonji – glumci, redatelji, glazbenici – no u tom se slučaju radi o komplementarnoj struci jer biti profesor/ica znači baviti se pedagoškim i administrativnim radom, a ne (samo) umjetničkim. To dakle nije umjetničko radno mjesto. Vizualni umjetnici nemaju svoje nakladnike, nemaju naručitelje ili agente. Nemaju, osim doista iznimno, ni tržište, a njihovo jedino tržište jest društvo, javna potreba u kulturi. Vizualni umjetnici/e koji su samostalni umjetnici ovise isključivo o honorarima koje, gotovo isključivo, dobivaju iz javnih izvora financiranja. Znači, za zadovoljenje nekih elementarnih egzistencijalnih potreba svaki vizualni umjetnik/ica bi trebao svaki mjesec producirati nekoliko izložbi, tek da ne bi bio/la gladan, što je nemoguće, javne potrebe u kulturi nisu tolike. O rješavanju drugih pitanja poput kupnje stana, auta, ali i o banalnijem pitanju godišnjeg odmora i odmora uopće, odnosno bolovanja, naravno da nema ni govora jer su prihodi umjetnika/ca toliko mali da si to ne mogu priuštiti. Paradoksalno je da cijeli muzejsko-galerijski sustav počiva na njihovom radu, a da su umjetnici/ce često jedini koji u tom sustavu nisu plaćeni, ili su plaćeni mizerno i nedostatno za dostojanstven život i rad, a njihov je položaj u sustavu rada posve nezaštićen, nereguliran i nesiguran, prekarni. Svaki je radnik/ca muzeja ili galerije, od portira/ke nadalje, a priori u boljem položaju od umjetnika/ca jer je zaštićen/a zakonom, kolektivnim ugovorom itd. Vizualni umjetnici/e u nepovoljnom su položaju i zbog toga što većinski sami produciraju svoja umjetnička djela, dakle, da bi imali na izložbi što izložiti prvo u to trebaju uložiti svoj novac, za razliku od pisaca, glumaca, redatelja itd. Javna su sredstva nedostatna za cjelokupnu umjetničku produkciju u Hrvatskoj, a umjetnici/e se snalaze, te zbog nedostatka financija moraju o svojoj umjetnosti razmišljati kroz kontinuirani krizni menadžment. Upravo stoga u Hrvatskoj se rijetko vide velike produkcije jer ih umjetnici/e ne mogu sami financirati, a država i gradovi premalo ulažu u kulturu kao u javno dobro.
Vraćam se na honorare. Postoji pogrešno mišljenje, koje „kumuje“ lošem položaju umjetnika/ca, da se honorari umjetnicima/ama ne mogu prijaviti odnosno osigurati kroz natječaje za financiranje javnih potreba u kulturi gradova i ministarstva. To nije točno, i primarni problem je u svijesti i percepciji kako institucija i drugih prijavitelja, tako i samih umjetnika/ca. Potrebno je stalno osvještavanje i javne uprave i struke, osvještavanje da je legitimno budžetirati honorare umjetnika/ca, i da je legitimno tražiti honorar za izložbu, performans ili autorska prava za prikazivanje djela. U ovom segmentu ja vidim male pomake na bolje, institucije budžetiranju honorare prilikom prijava programa, i ja upisujem stavku honorara kada sama prijavljujem izložbu ili umjetničko-istraživački projekt, a financijeri to priznaju kao opravdan trošak.
Mirovina samostalnih umjetnika je također problem, naime, koeficijent za mirovinu samostalnih umjetnika je mizerno i sramotno mali i nadam se da će Vlada Republike Hrvatske čim prije ispraviti tu nepravdu. Samostalni umjetnici odlaskom u mirovinu postaju socijalni slučajevi. To mi se trenutno čini možda i najvećim problemom jer ovo neodrživo stanje za samostalne umjetnike/ce traje od 2008. godine, bez pomaka.
Od umjetnika/ca se stalno očekuje da se bore za svoja prava, ali pitam se zašto ta prava ne bi bila civilizacijska norma? Trebaju li se saborski zastupnici boriti svoja prava? Zašto se umjetnici trebaju?
Za kraj ovog odgovora, umjetnica/umjetnik osim plaćenosti za svoj rad, treba i pošten i dostojanstven tretman od svih s kojima radi, poštene radne uvjete, manje egzistencijalne neizvjesnosti i nesigurnosti, više ulaganja u kulturu.
4. Vaš rad, „Kolekcija za pamćenje, knjiga I. i II.“ iz 2019. godine, prikuplja primjere govora mržnje, verbalnih i fizičkih napada, te nasilje spram žena i muškaraca, koje je etnički ili rodno motivirano. Kako se navodi u opisu rada: „Svi događaji zbili su se u posljednje 4 godine u Hrvatskoj, i njihov je broj sve veći, a njihova brutalnost sve veća.“ U kontekstu govora mržnje i vizualnih simbola koji predstavljaju uzroke te mržnje, na izložbi u Kortilu predstavili ste i seriju fotografija „Usputno zlo“ koja dokumentira ustaške simbole i govor mržnje koji je baziran na rasnim, vjerskim i nacionalnim netrpeljivostima. Je li ovo nastavak istraživanja netrpeljivosti unutar Lijepe Naše ili zaseban projekt? Također, izveli ste i performans čitanja iz spomenutih knjiga, radovi se narativno nadopunjuju ili nastavljaju? Kakve su reakcije publike, da li je bilo i negativnih komentara?
Oba rada dio su velikog ciklusa u nastajanju, pod nazivom „Korpus: Domovina“. Osim spomenutog „Usputnog zla“ i „Kolekcije za pamćenje“, tu su do sada još i radovi „Popravljanje Ustava Republike Hrvatske“ u kojem popravljam tekst hrvatskog Ustava, „Uspomene sa sela“ koje su umjetničko istraživanje zločina počinjenih u Domovinskom ratu, te video rad „Visoki kriteriji“ u kojem pokušavam otpjevati hrvatsku himnu, a koji je također izložen u Kortilu.
Svi ti radovi tematski su povezani. Problematiziraju višestrukost naših identiteta, kao i našu sposobnost i voljnost da te moguće slojeve identiteta, koje nam društvo pruža, bezuvjetno i apatično prigrlimo i postanemo ono što ne bismo željeli postati. U godinama u kojima sam sada osjetila sam da sam dovoljno zrela za takve društvene teme, a da me trenutno u mom vlastitom radu manje zanimaju apolitične teme. Vjerojatno ću, kada ciklus bude dovršen, napraviti vremenski odmak od tih tema jer je zahtjevno dugotrajno se baviti govorom mržnje, mjesecima čitati o užasnim ubojstvima žena, potom mjesecima čitati o strašnim zločinima iz Domovinskog rata, fotografirati po cijeloj Hrvatskoj stotine svastika i ustaških simbola „U“ i slično, sve je to ostavilo dubokog traga u meni.
„Kolekcija za pamćenje“, kojoj je prethodio dugotrajan istraživački rad, može se vidjeti jedino na izvedbama čitanja, a reakcije publike su odlične, nikad nije bilo negativnih komentara osim na same tragične događaje zastupljene u knjigama. Rad je potresan, meni svaki put iznova, a i publika reagira emotivno. Bila bih sretna da ta emocija potakne promjenu, prvo u nama, a potom i u našem odnosu spram tema kojima se rad bavi. Kada smo već prije spomenuli grafiku, knjige su izvedene u grafici, u tehnici drvoreza.
5. U svojim radovima često koristite pisanu riječ, bilo u kontekstu medija performansa, video rada, fotografije ili grafike. U svojim knjigama I. i II., 20 grafika za 20 slučajeva, pisana riječ također ima primat, u smislu dokumentiranja groznih postupaka i izjava, ali i kao čin gnušanja koji se javlja kod ljudi tijekom čitanja predstavljenih svjedočanstava mržnje. Koliko vam je važan čin dokumentiranja, koji se pojavljuje u nekoliko vaših radova? Bitno je da se neke stvari ne zaborave ili konstantno stavljaju „sa strane“. Pretpostavljam da je proces borbe protiv mržnje i netrpeljivosti mukotrpan, pogotovo kada se umjetnost koristi kao glavno oružje. Vraćate li se nekada svojim prijašnjim radovima? Čitate li opet iznova ono zapisano?
Dobro ste rekli, taj je proces borbe upravo mukotrpan, prema svim tim temama imam istinsku odbojnost pa i fizičku mučninu, a bavim se njima jer osjećam da moram. Naravno da se vraćam svojim prijašnjim radovima, „Kolekciju“ čitam u sebi svaki put iznova kada imam izvedbu čitanja jer ju moram čitati da bih znala kojim ritmom trebam publici okretati stranice. Svaki put proživljavam sve te rečenice jednakim intenzitetom. Upravo zbog postizanja potrebne koncentracije i usmjerenosti na tekst taj se rad ne može vidjeti na zidu galerije već samo u izvedbi, on se ostvaruje u kolektivitetu zajedničkog čitanja u sebi – kada smo svi skupa, ali svatko to proživljava za sebe.
Rekla bih da mi dokumentiranje nije toliko važno koliko je to zapažanje, registriranje stvarnosti. Umjetnost nije apsolutna istina ili dokument, ona je uvijek određeni konstrukt kojeg stvaram manipulirajući stvarnošću, odbacujući viškove, a otkrivajući meni važne aspekte neke teme. Važnija mi je spoznaja kao rezultat tog rada, nego dokument.
Pisanu riječ često koristim jer pisano razumijemo lakše nego vizualno. To je prvi jezik koji učimo, verbalni, i njime se svi koristimo. Također, jezik je prije slike, a slika dolazi iz jezika. Pisana riječ dopušta da svatko od nas imaginira sliku na svoj način, pa tako svaki moj pisani rad ima na desetke ili stotine slikovnih interpretacija, ovisno o tome koliko ga je ljudi vidjelo odnosno pročitalo, što mi se više sviđa nego da ponudim samo jednu moguću sliku. Svaku rečenicu iz „Kolekcije“ ja zamišljam na jedan način, a svatko drugi na neki svoj način, i mislim da ta mnogostrukost slika dopunjuje i završava taj rad bolje nego da sam umjesto teksta nacrtala prizor s npr. poprišta femicida i ponudila ga kao gotov obrazac bez prevelike mogućnosti nadogradnje. Uostalom, svakodnevno smo okruženi i napadnuti slikama, dok nam istodobno vizualna pismenost opada, a da bi se sliku razumjelo treba ju moći i znati pročitati. S riječima se još uvijek koliko-toliko snalazimo.
6. Završavate studij Likovne kulture na Pedagoškom fakultetu u Rijeci 1997. godine, a diplomu magistrice, na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani, stječete 2003. godine. Kakva je bila likovna scena Rijeke tada? Kako, s odmakom od dvadeset godina, gledate danas na ´90 e godine 20. stoljeća u Hrvatskoj i regiji? Koliko smo se promijenili?
Mislim da je likovna scena Rijeke tada bila homogena i živa, dosta intenzivna. Teško mi je reći kakva je danas, a da bih mogla usporediti. Meni su ’90-e bile važne formativne godine i u Rijeci sam napravila prve profesionalne korake. Jako mi je važan bio Palach i žalim što ga više nema, to je velika šteta za ovaj grad. Naravno, vremena su se promijenila, možda današnjim generacijama Palach uopće ne bi trebao ni značio koliko je mojoj i bliskim generacijama značio. Pamtim udruženje URA, prisustvovala sam njihovim izvedbama i učila od njih. Važna je bila i Moderna galerija, kao i Mali Salon, kojeg isto nažalost više nema. Tamo smo generacijski učili, premda je često više bio „salon“ nego neko živo mjesto suvremene umjetnosti. No, mislim da nisam propustila niti jedno otvorenje u Malom salonu ili Modernoj galeriji tijekom tih godina, sve mi je to bilo od životne važnosti, i razne povijesne izložbe ali i Biennale mladih jugoslavenskih umjetnika. Naravno, MMC i Galerija O.K. donijeli su jednu veliku i značajnu promjenu u grad i u Rijeci se napokon moglo vidjeti mnoge umjetnike/ce i radove koji su se bavili suvremenom umjetničkom praksom, a koji institucionalnim kanalima nisu prije bili prisutni u Rijeci. Bila sam aktivna i u Kalkografskom ateljeu profesora Josipa Butkovića, gdje smo se družili, izlagali, učili. Sve skupa, meni je bilo vrlo poticajno.
7. Sada, nedavno na otvaranju izložbe, kada smo se kolegica Podobnik i ja upoznavali s vama, te vam rekli da smo zaposlenici Galerije O.K., nasmiješili ste se i prokomentirali: Jako dobro znam za Galeriju O.K. (Haha) Radili ste i Vi u Galeriji O.K.? Možete li nam malo detaljnije opisati to iskustvo? Kakav je bio program galerije, scena, koji su ljudi bili uključeni od umjetnika i umjetnica? Koju bi ste izložbu/performans/akciju izdvojili iz tog perioda
Na poziv Damira Čargonje Čarlija godinu dana sam vodila Galeriju O.K. i to je bilo izvrsno iskustvo u vrijeme mog umjetničkog stasanja. Ne mogu se uopće sjetiti kako je do toga došlo, valjda zato što sam provodila dosta?! 🙂 vremena u Palachu. 🙂 Čarli je tada odlučio intenzivirati program galerije tako da su se radile 3 izložbe mjesečno, 1 velika izložba koja je trajala dva tjedna, i 2 kraće koje su trajale po jedan tjedan. Za predlaganje i odabir izložbi bio je objavljen javni poziv, a galerija je imala i Savjet koji je također i predlagao program. Bilo je jako intenzivno, puno posla, puno komunikacije s umjetnicima iz cijele Hrvatske, organizacija prijevoza radova, nabava opreme i materijala, priprema pozivnica i kataloga, sve u vrlo brzom ritmu. Bilo je i zabavno, umjetnik iz Splita Petar Grimani zakasnio je na svoje otvorenje skupa sa svojim radom, umjesto poslijepodne stigao je oko ponoći, svi smo ga čekali, a onda smo i postavili i otvorili ponoćnu izložbu, u galeriju je iskrcao ogromnu količinu morske trave, ako me pamćenje dobro služi. Za Ivana Kožarića koji je tražio da mu nabavimo kartonsku ambalažu dogovorila sam pun veliki kamion prešanih kartonskih kutija iz spremišta Robne kuće Ri, i Kožarić je bio oduševljen, nije ništa dirao, ta hrpa koju su radnici istovarili bio je njegov rad bez dodatnih intervencija. Jedna od dražih izložbi bila mi je ona Ante Jerkovića kada sam za potrebe prikupljanja plavih predmeta od kojih se izložba kasnije sastojala, gostovala na lokalnim radio postajama i pozvala posjetitelje da donesu nešto plavo, a rezultat je bila galerija puna plavih predmeta, Anto je bio oduševljen. Vrlo mi je važna bila izložba Gorana Trbuljaka, umjetnika čije sam radove jako, jako voljela i volim ih i danas, za mene je to bilo kao da božanstvo ima izložbu u Galeriji O.K. Mnoge sam umjetnike/ce i kustose tamo upoznala, obožavanog Jermana, Toma Gotovca i druge, i to je uvelike utjecalo na mene. Umjetnica, nažalost, nije baš bilo puno.
8. Postavili ste bili pločicu na kojoj je bilo ispisano Moderna galerija na ulazna vrata kompleksa Benčić. Što ili tko je bio inicijator ideje, i kakve su se teme tada vodile po gradskim kulturnim kuloarima? Evo, za par mjeseci bit će 4 godine od otvaranja Rijeka EPK 2020. Kako gledate na ostvarene projekte – infrastrukturne i kulturne projekte? Smatrate li da je kulturna scena u Rijeci probuđena i da je dobila nove temelje za daljni razvoj?
1999. sam za izložbu „Novoprimljeni članovi i kandidati HDLU Rijeka“, čija je kustosica bila Nataša Ivančević, tada zaposlena u Modernoj galeriji Rijeka, izvela novi rad „Urbana intervencija, bez naziva (Moderna galerija Rijeka / Tvornica “Rikard Benčić”). Rad je realiziran otuđivanjem i premještanjem pločice s ulaznih vrata Moderne galerije, jedine institucije koja se bavila suvremenom i modernom likovnom umjetnošću u gradu, na vrata dvorišta napuštene tvornice Benčić u samom centru grada (tvornički kompleks tada je bio opasan visokim zidom i konclogorskom žicom). Lokacija na koju je institucija privremeno dislocirana ujedno je i bila dugogodišnja “buduća prava” lokacija te institucije. Pločicu sam otuđila, odnosno odvidala s vratiju Moderne galerije, i zalijepila ju na ta vrata bez kvake koja su nekoć bila jedna od ulaznih vrata u kompleks Benčić. Rad nastaje u trenutku odvijanja kulturnog skandala u Hrvatskoj, vezanog za političku smjenu ravnatelja Moderne galerije Rijeka Berislava Valušeka, ali rad je bio i komentar na već tada dugogodišnje čekanje nove zgrade za MGR, a potom i na prizor na koji smo oguglali, na tu urban(ističk)u zapuštenost Rijeke, oronule zgrade i bodljikavu žicu koja nam je svima bila normalna. Ljudima prelako neke stvari postanu normalne.
Vezano uz Rijeka EPK 2020., jako sam bila sretna kada je Rijeka dobila titulu i priliku da se pokaže i razvije u tom smislu. Naravno da je važna infrastruktura i da su važni projekti, i bravo za MMSU, Dječju kuću, Palaču Šećerane, brod Galeb, ali i Cvijanovicevu instalaciju i sve druge projekte, no moja su najveća očekivanja od ljudi, očekivanja da kroz taj proces zajednica izraste, da ljudi, bilo političari ili tzv. obični ljudi spoznaju važnost kulture kao mogućeg alata društvene transformacije. No, unatoč svem trudu neki ljudi nemaju kapacitet spoznaje, pa je nakon EPK 2020. Grad Rijeka npr. ukinuo samostalni Odjel za kulturu i spojio ga s obrazovanjem, sportom, mladima i tehničkom kulturom, što pokazuje jedno totalno nerazumijevanje, ne samo kulture nego svih tih navedenih područja, od kojih svako smatram iznimno bitnim za razvoj društva. Voljela bih čuti obrazloženje po kojim parametrima kultura i sport idu skupa, ali kompetentno, stručno obrazloženje, a ne politički govor (koji je, kako je to umjetnik Zoran Pavelić izvrsno rekao, „suprematizam“).
9. Što se tiče budućih izložbi, planirate li kakva inozemna gostovanja? Šta publika može očekivati u bližoj budućnosti od tri vrsne umjetnice ili postoje i planovi za samostalne izložbe?
U ovom trenutku ne planiramo konkretnu sljedeću zajedničku izložbu, ove smo godine imale dvije, u Gradskoj galeriji Labin i u Kortilu, i oba su iskustva bila odlična. No, sve tri smo zauzete novim radovima i drugim izazovima. Letricija priprema novi rad „Nevidljive“, radi se o fotografijama velikog formata koje tematiziraju majčinstvo, odnosno prikaz majki kroz povijesnu portretnu studijsku fotografiju djece. Ja u već spomenutom ciklusu „Korpus: Domovina“ pripremam novi rad „Svečanost“ o zastupljenosti žena među nagrađenima Nagradom Vladimir Nazor za životno djelo, te rad koji je upravo u realizaciji, „Jama 2024.“, grafička mapa koja će biti publicirana na 80. godišnjicu objave najpoznatijeg izdanja dojmljive poeme Jame Ivana Gorana Kovačića, a čiji je tekst ponovno aktualan sa svakim novim ratom i zlokobnim jačanjem (desnog) ekstremizma na našem kontinentu. „Uspomene sa sela“ će, nakon umjetničkog istraživanja, također postati novi rad, koji planiram izvesti sa zajednicom. U planu mi je još nekoliko radova u ciklusu „Korpus: Domovina“. Maja se posvećuje svom doktorskom radu u kojem se bavi grafikom u proširenom polju, što je njena trajna umjetnička preokupacija. Uz to, nastavlja raditi s temama koje propituju njenu (i, općenito, žensku) ulogu u društvu, a time će se baviti kroz seriju radova pod radnim nazivom „Budi žena“.
Voljele bismo nastaviti izlagačke strategije Kolektiva, a posebno u manjim gradovima ili mjestima u koje kultura i umjetnost ne prodiru lako. Sviđa nam se interakcija sa zajednicom, u toj interakciji se i Kolektiv najviše ostvaruje.
Autorica naslovne fotografije: Klara Stilinović
#Galerija Kortil #intervju #Kolektiv 110-502 #Tanja Dabo
