Možda da u priču, razgovor o navedenoj izložbi avangardne grupe Traveleri krenemo od biografskoga podatka; naime, praunuk ste Miloša Somborskog, pa ste tako naslijedili više stotina njegovih većinom obiteljskih fotografija iz svih perioda života, jednako tako i avangardnoga razdoblja kada je djelovao u trupi Traveleri. Nakon knjige „Kolekcija Perilo, hemičar Svetozar Varićak i arhitekta Miloš Somborski“ (2021) postavljate i izložbu „Zenitističko pozorište A.K. Treveler“ (2023.), a vezano uz Vašu istoimenu knjigu iz 2022. godine. Do kojih ste novih spoznaja, zaključaka došli tijekom tih dviju godina?
Izložba „Zenitističko pozorište Akademskog kluba Treveler“ prvi je put predstavljena u organizaciji Udruge „Perilo Zabrežje“ kao program manifestacije „Europska prijestolnica kulture:: Novi Sad 2022“ u KS „Svilara“. Otvorena je 16. 12. 2022. godine, točno na stotu obljetnicu zenitističkepredstave „Oni će doći” u Zagrebu. Partner izložbe bio je Narodni muzej Srbije koji je omogućio izlaganje 13 reprodukcija slika Josipa Seissela – „mladog zenitiste“ i Trevelera. Izložene su uvećane fotografije autora Miloša Somborskog iz Kolekcije „Perilo“ koja je u vlasništvu Udruženja „Perilo Zabrežje“ (osnovano 2010. u Zabrežju – savski dio Obrenovca, kod Beograda). Miloš je jedan od rijetkih Trevelera koji je rođen u Zagrebu, a roditelji su mu iz Srbije. Otac Isidor zaposlio se u Srpskoj banci u Zagrebu (osnovana 1895.), a majka Evdokija rođ. Vićentijević je bila učiteljica i pjesnikinja iz Zabrežja. Recenziju za knjigu – katalog izložbe u izdanju UG „Perilo Zabrežje“ napisao je umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Jerko Ješa Denegri. S profesorom Denegrijem imao sam čast i zadovoljstvo 24. 12. 2022. organizirati vodstvo kroz izložbu, a zatim smo knjigu predstavili u knjižari Zenit books u Novom Sadu. Povod za izložbu bila je tema otvaranja manifestacije „EPK: Novi Sad 2022“ pod nazivom „Zeniteum 2022“ svjetskog i slovenskog umjetnika Dragana Živadinova. Bila je to monumentalna kazališna predstava, izvedena na 40 metara visokoj scenografiji postavljenoj na zgradi Banovine u Novom Sadu, u kojoj su protagonisti „nove umjetnosti i znanosti“ bili likovi matematičara Mileve Marić-Einstein i Milutina Milankovića. Predstava „Zeniteum 2022“ posveta je autorskog tima zenitizmu – jedinom izvorno jugoslavenskom avangardnom pokretu nazvanom po časopisu „Zenit“ koji je izlazio u Zagrebu i Beogradu (1921.-1926.) kao i uredniku, piscu i ideologu zenitizma Ljubomiru Miciću. S obzirom na zanimljive i nedovoljno poznate znanstvene i umjetničke veze Kolekcije „Perilo“ sa zenitizmom i znanstvenicima Milevom Marić-Einstein i Milutinom Milankovićem, obratio sam se organizatorima „EPK: Novi Sad 2022“ i ponudio suradnju kako bi publika i stručna javnost dobila novi uvid u teme. Beogradska izložba u UK „Parobrod“ je neznatno izmijenjena izložba iz Novog Sada. Dopunjena je kopijom Generalnog urbanističkog plana Beograda iz 1950. godine Miloša Somborskog, s pratećim dokumentima i fotografijama, kao i fotografijama zabreškog performansa Miloša Somborskog. Izložbu u Beogradu otvorila je prof. dr. sc. Irina Subotić.
U razgovoru povodom promocije knjige „Kolekcija Perilo, hemičar Svetozar Varićak i arhitekta Miloš Somborski“ (2021.) s povjesničarkom umjetnosti Marijom Vuković Biserko, naglasili ste kako je Miloš Somborski, dvadesetih godina kao član grupe Traveleri, bio i njihov fotograf. Možda da nam kažete nešto više o tim „novim“ (naknadno otkrivenim) fotografijama koje se ne mogu vidjeti u dosadašnjim izdanjima o Travelerima.
Miloš Somborski je fotograf A.K. „Treveler“. Vidljivo je to iz korespondencije koja se može pročitati u njihovom desetogodišnjem dnevniku – „Almanahu“, čiji se izvornik čuva u Zbirci Marinko Sudac u Zagrebu, te iz brojnih fotografskih pokusa u Zbirci „Perilo“. Somborski je o fotografiji učio iz udžbenika „Počela fotografije“ (1917.) dr. sc. Svetozara Varićaka, koji mu je bio šogor (vjenčao se s Vidosavom Somborski). Svetozar Varićak bio je profesor kemije na Sveučilištu u Zagrebu koji se predano bavio primijenjenom kemijom, fotografijom, bojnim otrovima, bio je glavni urednik tri različita časopisa i istaknuti borac za uspostavu prvog elektroničkih medija Kraljevine SHS – Radio Zagreb, kao zapisničar i tehnički direktor Radiokluba Zagreb. Tijekom studija kemije živio je kod Mileve i Alberta Einsteina u Zürichu, nakon što je njegov otac, matematičar Vladimir Varićak, uspostavio znanstvenu suradnju na temama neeuklidske matematike i teorije relativnosti te se sprijateljio s Einsteinovima. Vladimir Varićak bio je i rektor Sveučilišta u Zagrebu, a kao gimnazijski profesor predavao je i presudno utjecao na znanstveni put matematičara Milutina Milankovića. U Zbirci „Perilo“ čuva se ostavština Svetozara Varićaka.
U nekoliko pisama iz korespondencije u „Almanahu“ fotografije Trevelera se izričito navode kao „Miloševe fotografije“. U Zbirci „Perilo“ pohranjeno je nekoliko istih fotografija s različitim osvjetljenjem, zatim one koje nisu uspjele – s promašenim fokusom, kao i fotografski eksperimenti s različitim pozicioniranjem izvora svjetla. Na onima koji su već poznati, vidimo da je Miloš Somborski često osvjetljavao fotografiranu scenu odozdo.
Među fotografijama koje nisu bile poznate stručnoj javnosti i javnosti prije našeg rada, izdvojio bih one koje su tehnički zahtjevne za izvedbu, poput fotografija u kontrasvjetlu – posebice ona s poleđine publikacije „Zenitističko pozorište A.K. Treveler“, pod nazivom „Hepening Trevelera u kontrasvjetlu“. Navedena fotografija karakteristična je po tri plana i sadržaju. Također sada znamo da su se Treveleri bavili performansima, koje su izvodili i fotografirali tijekom svog života. Primjer je performans u kojemu Josip Seissel pali cigaretu Milošu Somborskom. Ta je akcija vidljiva na početku njihova djelovanja, na kolažu Mihe Šena koji se čuva u Zbirci Marinko Sudac te na akciji iz sedamdesetih u Mokošici u Dubrovniku u njihovim poznim godinama. Smatram da je važan i nastup Miloša Somborskog u srpskoj narodnoj nošnji, sa šajkačom i opancima u Zabrežju, zabilježen na sedam različitih fotografija. Očito je da se Somborski bavio promjenama identiteta koje smo nazvali „neki drugi ja“ – a one podrazumijevaju miješanje umjetnosti i života koje povezujemo s Trevelerima. U Zagrebu se slikao s nekoliko različitih šešira i kapa, među kojima možemo pronaći i fotografije na kojima nosi ženski šešir.
Značajna je i zajednička fotografija Somborskog, Seissela i njihova kolege sa studija, arhitekta i istaknutog predstavnika moderne Josipa Pičmana, na kojoj stoje iznad makete Gornjeg grada – Kaptola u Zagrebu. Sva trojica s blagim osmijehom gledaju u maketu Katedrale i visoko su iznad nje. Ta fotografija odražava novo vrijeme, novo društvo i nove ljude koji će svojim djelovanjem donijeti promjene.
Izložbu ste postavili povodom stogodišnjice predstave/hepeninga sa sada već legendarnim zagrebačkim magarcem „Oni će doći” koju je osmero mladih članova, gimnazijalaca te trupe izvelo u Prvoj realnoj gimnaziji (gombaoni) u Zagrebu (sada Muzej Mimara). Na spomenutom razgovoru, povodom promocije Vaše knjige, govorilo se o odrednici hepeninga, njihovim uličnim akcijama; osobno sam ih stavila kao začetnike umjetnosti performansa u Hrvatskoj i jednako tako fotoperformansa. Kakvo je stanje što se tiče scene u Srbiji tih godina? Tko bi bio začetnik umjetnosti performansa?
Što se tiče umjetničkih krugova u Beogradu i suvremenika A.K. Treveler, prema svjedočenju najistaknutijeg slikara prve, zagrebačke faze zenitizma, Beograđanina Mihaila S. Petrova – postojao je krug umjetnika koji su se susretali. Uz Petrova, njemu su pripadali Stanislav Vinaver, Miloš Crnjanski, Rastko Petrović – suradnici početne faze „Zenita“. Fotografije s njihovih akcija nemamo, jer, kako svjedoči Petrov u poznim godinama, nisu imali novaca da kupe fotoaparat. Iz istih razloga nemamo niti jednu fotografiju „Dadaističkih matineja“, primjerice one održane u Osijeku na kojoj je sudjelovao Petrov.
Naglasili ste u navedenom razgovoru kako su članovi grupe Traveleri uglavnom potjecali iz dobrostojećih obitelji (npr. braća Plavšići iz bankarske obitelji kao i sam Miloš Somborski) te kako je Dušan Plavšić stariji, otac Čedomila i Dušana mlađeg te Silvane, usvojio Višnju Kranjčević (nakon smrti njezinih roditelja). Na kojim se fotografijama pojavljuje Višnja Kranjčević, kćerka Silvija Strahimira Kranjčevića, i općenito kakva je bila uloga djevojaka u Travelerima?
Početkom dvadesetih godina 20. stoljeća mladi Treveleri okupljaju se u domu obitelji Plavšić, na Rokovom perivoju broj 9 u Zagrebu. Glava obitelji Plavšić bio je Dušan – jedan od vodećih bankara Kraljevine SHS, ali i ugledni publicist, izdavač, kolekcionar, mecena, kulturni pobornik progresivnih ideja, jugoslavenske i sveslavenske orijentacije. U mladosti je pisao pjesme, eseje o umjetnicima, uređivao i izdavao časopise iz područja kulture. Dušan Plavšić i kipar Rudolf Valdec bili su organizatori prvog samostalnog predstavljanja hrvatske umjetnosti na Međunarodnoj izložbi u Petrogradu i Moskvi (1899.). Unatoč protivljenju Mađara, uspjeli su u svojoj namjeri da hrvatsku umjetnost predstave zasebno. Za izložbu su dobili Vasilijevski zlatni orden Svetog Stanislava III. stupnja. Istodobno je formirao zbirku od nekoliko stotina umjetnina domaćih autora, prvenstveno slika Save Šumanovića, Petra Dobrovića, Vlahe Bukovca, Bele Čikoša Sesije, Vladimira Varlaja, Josipa Račića, Miroslava Kraljevića, Medovića, Milivoja Uzelca, Ljube Babića, Klementa Crnčića, grafike Tomislava Krizmana te skulpture Rudolfa Valdeca i Ivana Meštrovića, njegovih bliskih prijatelja. Mnoga od tih djela bio je prisiljen prodati u financijskim poteškoćama, a velik dio darovao je Strossmayerovoj galeriji i Modernoj galeriji u Zagrebu, čijem je osnivanju (1905.) dao velik doprinos. Na stranicama časopisa „Zenit“ pojavljuju se reklame Balkanske banke iz vremena kada je njome upravljao Dušan Plavšić, te je očito je da je financijski pomagao i avangardu. Bio je to čovjek iznimne širine, čiji je doprinos kulturnom napretku Hrvatske i Jugoslavije bio golem. U to je vrijeme Plavšićev dom bio neformalni klub, sastajalište svih onih koji su bili važni u kulturnom životu Zagreba. Supruga Dušana Plavšića – Mila i Ela – supruga Silvija Kranjčevića bile su sestre. Kada su umrli roditelji Višnje Kranjčević, obitelj Plavšić je u svoj dom primila petogodišnju Višnju.
U knjizi „Kolekcija Perilo“ (2021.) nalaze se i obiteljske fotografije iz djetinjstva članova Trevelera. Na jednoj je i Višnja Kranjčević u dvorištu u Rokovom perivoju 9 s Plavšićima. Višnje nema na puno fotografija, a ako govorimo o ženskim članicama Trevelera, treba istaknuti ulogu Silvane Plavšić, mlađe Dušanove i Čedomilove sestre, koja je dala svoj doprinos u kasnijoj fazi Trevelera, koju možemo vidjeti u „Almanahu“. Silvana se udala za Josipa Seissela. Kao prva hrvatska krajobrazna arhitektica dobila je 2001. godine Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.
Nedavno me je razveselila vijest da će uskoro biti objavljen tekst o obitelji Plavšić profesorice Irine Subotić, koja je neosporni autoritet na polju proučavanja i tumačenja zenitizma.
Za Travelere se navodi da je predsjednik bio Čedomil Plavšić (1902-1987), a ostali članovi Josip Seissel, Miha Schön, Dragutin Herjanić, Zvonimir Megler, Dušan Plavšić jr. i Višnja Kranjčević. Kako nažalost nisam imala prigodu vidjeti izložbu (na informaciji o izložbi zahvaljujem Sunčici Milosavljević), kako ste je koncipirali?
Izložbeni prostor sastoji se od tri prostorije te je stoga izložba tematski podijeljena u tri cjeline. U ulaznoj dvorani, Klavir holu „Arsen Dedić“, predstavljeno je obiteljsko okruženje A.K. „Treveler“, njihov društveni status s tri fotografije, jedna iz doma Plavšićevih, na kojoj je sam Dušan Plavšić sa suprugom Milom, jedna iz doma Somborskih i s jahte Plavšić, zatim dvije fotografije ispred Gimnazije gdje se već naslućuju performativne radnje. Naime, Treveleri su predstavljeni u dandy odijelima, sa šeširima i štapovima. Predstavljen je logo Trevelera, logo „Zenita“, Josipa Seissela, koji je objavljen na naslovnici časopisa, te tri primjerka časopisa „Zenit“ s pripadajućim likovnim radovima – kao opis početka suradnje s Ljubomirom Micićem i njegovim časopisom. Iza klavira smjestili smo dva suvremena umjetnička djela umjetnika Marije Čolić i Nenada Aćimovića, koja su ilustrativne naravi.
Lijevi kabinet određen je za „Zenitističko kazalište“. Predstavljene su tri uvećane fotografije Trevelera u uniformama, s identičnim kapama i štapovima, zatim jedna s maskenbala – lumpacije, te nekoliko fotografija s hepeninga, odnosno performansa.
U tom kabinetu je bilo izloženo 9 reprodukcija slika Josipa Seissela, koje se tematski odnose na aktivnosti Trevelera ili tematiku Zenitističkog pozorišta. Izložili smo četiri slike nazvane „Igrajuće karte”, koje prikazuju Trevelere u akciji – Čedomil Plavšić secira, Seissel slika, jedan stoji sa štapom, Šen sa glavom svinje se opija itd i „Bajaderu” koja prikazuje šetnju Seissela i Somborskog sa sestrama balerinama Marković u Mesničkoj ulici, kao i dve slike koje se nazivom referiraju na Zenitističko pozorište „Milomborsk – nacrt za Zenitističko pozorište” i „Simetrije u prostoru – nacrt za scenu zenitističkog pozorišta”.
Izložili smo i pano posvećen dijelovima iz „Almanaha“: njihovom umjetničkom manifestu, dijelovima simultane dadaističke poezije, dijelovima korespondencije i stranici posvećenoj pogibiji Mihe Šena u zrakoplovu. Na posebnom panou izloženi su materijali iz časopisa „Zenit“ korišteni u predstavi „Oni će doći“, uz članak „Zenitističko kazalište“ Ljubomira Micića („Zenit“ br. 24, 1923.) i, naravno, prikaz magarca.
Desni kabinet posvećen je arhitektonskim i urbanističkim djelima Seissela i Somborskog. Na njoj su bile izložene Seisselove slike „Zeniteum“ I i II, „Reklame“ i „Vila Zenit“, kao i dvije zajedničke fotografije Trevelera, arhitekta-urbanista. Poseban izložbeni pano bio je posvećen obiteljskoj vili koju je Miloš Somborski izgradio za sebe i svoje roditelje u Beogradu. Vila je projektirana 1929. godine i zbog formalnog nastanka za vrijeme postojanja A.K. „Treveler“, kao i zbog fotografije na kojoj se jasno vidi da je vila Somborskih snimljena tako da podsjeća na Seisselovu sliku „Vila Zenit“, predstavlja značajan realizirani arhitektonski modernistički projekt estetike Bauhausa u Beogradu.
Josip Seissel je u jednom intervjuu izjavio kako mu njegove PAFAMA slike izgledaju kao da su „na putu slikarstva i urbanizma, negdje u tom brisanom prostoru“ (PAFAMA je Seisselov akronim na njemačkom jeziku za Papier – papir, FArben – boja, Malerei – slikanje). Stoga su izložena idejna urbanistička rješenja Miloša Somborskog na kojima su vidljive geometrijske forme koje u svojim odnosima asociraju na estetiku avangardnih pokreta. U Beogradu je predstavljen i Generalni urbanistički plan Beograda iz 1950. godine, s popratnim fotografijama i dokumentima. Izložena je fotografija na kojoj zenitist Miloš Somborski pokazuje nadrealisti Koči Popoviću (tadašnjem načelniku JNA i kasnijem ministru vanjskih poslova FNRJ) svoj plan prijestolnice 1950. godine.
Izložba „Zenitističko pozorište A.K. Treveler“ u Novom Sadu i Beogradu zaokružena je cjelina koja ne bi bila moguća bez predstavljanja slika iz zenitističkog razdoblja Josipa Seissela, koje se čuvaju u Narodnom muzeju Srbije, a prvi su put predstavljene na Prvoj Zenitovoj međunarodnoj izložbi nove umjetnosti u Beogradu, Ljubomira Micića 1924. godine.
U zenitističkoj predstavi izvedena je scena u kojoj glumci mašu velikim kartonima u boji koji predstavljaju zgrade. Glumci, akteri predstave htjeli su novo u umjetnosti i društvenim odnosima. Male obojene kartone vidimo na PAFAMA slikama Josipa Seissela. Ono što su zamislili kao buntovni avangardisti, ostvarili su kao urbanisti, projektirajući gradove u kojima danas živimo diljem bivše Jugoslavije. Seissel je uredio Topusko, Čakovec, Osijek, Pionirski grad u Zagrebu, Novo groblje na Miroševcu (Zagreb), Sveučilišni grad u Dubravi u Zagrebu, Šavnik, Makarsku obalu, Baško polje, Šibenik, Mljet, Zadar (s prof. Galićem, u sastavu JAZU), park Maksimir, područje Plitvičkih jezera, Novo centralno groblje u Novom Sadu, Trg sa spomenikom ispred Skupštine grada Sarajeva, a Somborski – Beograd, Titograd (Podgorica), Ulcinj, Bar i Luka Bar, Danilovgrad, Sutomore, Bečići, kao i regionalni plan obale u Crnoj Gori, zatim Trebinje, Čapljina, Novi Travnik, Bugojno, Bosansku Gradišku, Grbavicu I i II, Trebević, Novi Sad, Zemun, Negotin, Čačak, Krupanj i Kraljevo.
Zbog čega se u nekim navodima kao član grupe izostavlja Radeta Stanković (1905-1996)?
Radeta Stanković bio je sin doktora medicine Radenka Stankovića, jednog od tri namjesnika maloljetnog kralja Petra II. Karađorđevića, u razdoblju 1934–1941. Radeta je stekao formalno umjetničko obrazovanje. Studirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i bio jedan od darovitijih studenata na klavirskom odsjeku kod profesora Stančića. Zatim je završio studij kiparstva kod profesora Frana Kršinića i Ivana Meštrovića u Zagrebu. Međutim, njegovo učešće u Trevelerima prekinuto je nedugo nakon osnivanja trupe zbog preseljenja porodice u Beograd i nastavljeno u kasnijoj fazi po povratku u Zagreb na studij. Radio je kao profesor kiparstva na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu. Realizirao je više izložbi, skulptura u javnom prostoru i ostavio legat Beogradu. Zajedno sa Somborskim, koji je bio zadužen za statički proračun, izveo je spomenik u Nišu na centralnom gradskom trgu posvećen Kralju Aleksandru Karađorđeviću na propetom konju, koji je uklonjen nakon Drugog svjetskog rata. Zna se da je bio zaljubljen u Silvanu Plavšić i da je teško podnio vezu i potonji brak između nje i Josipa Seissela.
Izložbom ste pokazali da su Traveleri ostali povezani cijeli život. Miloš Somborski tako je zamišljao da u palači u Dubrovniku obnovi druženje Travelera; što o tome točno piše u svojim zapisima?
Na žalost, kada je otišao u mirovinu Miloš Somborski je imao problema s vidom, da bi pred kraj svog života potpuno oslijepio. Pretpostavljam da bi bilo podrobnijih zapisa o njegovoj uzbudljivoj umjetničkoj i urbanističkoj karijeri da je bio zdrav i mogao da piše u svojim poznim godinama. U Kolekciji “Perilo” čuva se rukom pisana „Autobiografija Somborskog“ na 4 A4 strane iz 1952. godine u kojoj ne spominje bavljenje fotografijom i učešće u Trevelerima i zenitizmu. Autobiografija je posvećena urbanističkim funkcijama koje je obavljao i realiziranim projektima do 1952. godine.
Palača Szabo Giorgi je za povijest Dubrovnika značajna jer je u njoj okončana Dubrovačka Republika posljednjim senatom vlastele 1814. godine. O aktivnostima na restauraciji i idejama vezanima za palaču znamo iz svjedočenja Maje Plavšić, važne ličnosti za valorizaciju i predstavljanje naslijeđa Trevelera. Naime, Maja Plavšić je govorila da među Trevelerima ima 4 oca – biološkog Čedomila – Dečka, Jožu (tako su zvali u porodici Seissela), Meglera i Somborskog i da je važno njihov rad predstaviti javnosti. Oni su bili povezani i mnogobrojnim kumovskim vezama. Na primjer, Somborski je krstio i vjenčao Maju Plavšić, a prije toga je vjenčao njenog oca Čedomila.
Kad je Somborski kupio palaču Szabo Giorgi, ona je bila u veoma lošem stanju. Pristupio je restauraciji na stručan i studiozan način. Saznali smo da su u njoj Josip i Silvana Seissel imali svoju sobu. Silvana je uredila vrt, a Seissel je surađivao sa Somborskim na uređenju palače. Do potpune obnove „A.K. Treveler“ nije moglo doći jer su pojedini članovi poginuli mladi (Šen i Pilar), drugi otišli svojim putem, sustigle su ih staračke bolesti, ali znamo da su oni koji su bili nosioci aktivnosti i duha Trevelera – braća Plavšić, Somborski, Megler i Seissel – imali svoje sastanke u Mokošici kod Somborskog i u Opatiji kod Čedomila Plavšića. Posljednji sastanak Trevelera u Opatiji zabilježen je na fotografijama u boji 1976. godine. Čuva ih u Beogradu Jelena Duduković (kćerka Maje Plavšić), nositeljica autorskih prava Čedomila Plavšića i Josipa Seissela.
Navodite da je predstava / hepening „Oni će doći” „prva i jedina odigrana predstava Zenitističkog pozorišta“, a realizirana je kao kazališna manifestacija zenitizma – „jedinog izvorno-jugoslovenskog avangardnog pokreta, koji nosi ime po časopisu Zenit urednika, pesnika i ideologa zenitizma Ljubomira Micića (1895-1971).“ No, Marijan Susovski navodi da je ipak riječ o dadaističkom aranžmanu stilski drugačijega od zenitističkoga. Molim Vas, komentirajte navedene avangardne transfere.
U knjizi “Zenitističko pozorište A.K. Treveler” naveo sam meni dostupna različita viđenja i tumačenja karakteristika predstave. Napisao sam (citat): Seissel, Somborski i Vlado Bužančić predstavu određuju kao „zenitističku”, dok Vera Horvat Pintarić piše da su Treveleri organizirali „DADA – predstavu u Zagrebu, zenitističku večer „Oni će doći”. Predstava je bila koncipirana kao „kolažni dadaistički humbug – oprostoreni kolaž“, tvrdi Ivana Janković. Irina Subotić i Vidosava Golubović pišu da je bila prožeta „dadaizmom, zatim zenitizmom, futurizmom i konstruktivizmom”. Marijan Susovski je predstavu odredio kao „dadaistički provokativni kolaž” i naglasio da razlozi zbog kojih je teoretičari umjetnosti različito tumače leže u činjenici da ona sadrži „futurističke, kubističke, konstruktivističke i nadrealističke elemente”.
Korištene tekstove možemo čitati u scenariju čija se kopija čuva u Kolekciji “Perilo”. Predstava počinje izvođenjem-čitanjem Micićevog programskog teksta “Čovek i Umetnost” s naslovne strane Zenita br. 1, kasnije se izvodi pjesma “U znaku kruga” Micićevog brata Virgila Ve Poljanskog iz istog broja, kao i drama predmeta futuriste Filippa Tomasa Marinetija “Oni će doći” („Zenit“ br. 14, 1922). Očigledno je čuvena “ruska sveska” „Zenit“ dvobroj 17-18 iz listopada 1922., sa svim tekstovima koje su predstavili urednici iste – (Lazar) El Lissitzky i Ilja Erenburg, vrlo utjecala na sadržaj predstave, što možemo vidjeti između ostalog i po sceni “Rusija umire od gladi” tijekom koje je Seissel zalijepio autorski plakat na binu, zatim po asimetrično raspoređenim obojenim trokutima i drugim scenskim elementima, poput kostima i zavjese. Predstava završava čuvenom dadaističkom gestom u kojem su Treveleri izveli magarca na binu, što je prouzrokovalo odium u određenim krugovima u Zagrebu, zbog čega su Treveleri na preporuku direktora gimnazije morali da napuste svoju gimnaziju. Tada su izabrali Beograd za završetak školovanja.
Milan Katić (Obrenovac, Srbija, 1971.) diplomirao je na Matematičkom fakultetu u Beogradu. Godine 2009. naslijedio Kolekciju „Perilo” od Hadži Danila Vićentijevića, rođenog brata djede po majci i od tada se bavi afirmacijom i obradom kulturnog naslijeđa. Godine 2013. kao autor koncepta i jedan od osnivača pokrenuo je međunarodni zabreško-beogradski džez/alternativni Festival Oslobađanje www.oslobadjanje.org.
Godine 2016. aktivnosti Udruženja se realiziraju u Kulturnom centru „Perilo” na Zabrežju, gdje autorski postavlja više izložbi i stalnu postavku Kolekcije „Perilo”. Organiziraju se koncerti, rezidencijalni boravci vizualnih umjetnika, likovne kolonije, izložbe suvremene umjetnosti i edukativne jazz radionice u Beogradu.
Godine 2017. osniva, potom uređuje i piše za medij Portal „Zabrežje”, koji se bavi temama „kultura, povijest, turizam“ www.zabrezje.rs (LINK)
Autor knjiga: „Perilo violina – zvuci istorije i muzike” (2020), „Kolekcija Perilo, hemičar Svetozar Varićak i arhitekta Miloš Somborski” (2021) i „Zenitističko pozorište Akademskog kluba Treveler” (2022) sve tri u izdanju Udruženja „Perilo Zabrežje”.
Radi kao nastavnik matematike u Bariču i živi u Obrenovcu.
Naslovnica: Plakat izložbe „Zenitističko pozorište A.K. Treveler“ u koncepciji Milana Katića, Beograd, UK „Parobrod“, 17.-29. prosinac 2023.
#Milan Katić #Suzana Marjanić #Traveleri #zenit #zenitizam
