S Celestinom sam se dogovorila sastati se na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, gdje je i zaposlena. Dočekala me ispred zgrade, na klupici koja gleda na zelenu površinu usred sveobuhvatnih građevinskih radova na kampusu i u bližoj okolici, zbog kojih sam i kasnila na dogovor. Nije mi zamjerila, krenule smo lagano zgradom Akademije prema kabinetu grafike gdje radi već niz godina, isprva kao vanjska suradnica, a od 2016. kao stalno zaposlena. Na katu Akademije, na stolu u osunčanoj prostoriji kabineta grafike nizala su se razna platna, veća i manja, nježna, izvezena crvenim, zlatim, plavim…
Unatoč pripremljenim pitanjima, razgovor je prirodno skrenuo prema radovima koji su odmarali na stolu, a Celestina mi je krenula pričati o njima.
– Recimo, ovo je na organdiju, više slojeva. Zamišljeno je kao prostorna instalacija s fluorescentnim bojama, zavisno iz kojeg se kuta gleda, mijenja se doživljaj. Bilo mi je dosadno držati se nečeg tvrdog i čvrstog kao što je papir, istraživala sam materijale i prostor jer sam očito prikriveni kipar. Otišla sam u druge materijale, dugo bila u fazi transparentnih, uslojenih priča koje idu u prostor. Taman kada sam to iscrpila, kabinet grafike me pozvao da radim grafičku mapu, ali morala je biti na klasičnom papiru. Nakon rada s tankim japanskim koji je transparentan i dopušta sve ono što grafika ne, bilo mi se teško vratiti u stari medij, ali ionako sam bila zapala u neko sigurno područje koje mi je postalo dosadno.
Otišla sam u žuticu na koju sam tiskala bakropis, što je tehnika dubokog tiska, ali sam gore ručno vezla iglom. Bio je to novi alat koji se ponaša drugačije od olovke i papira. Bakropis i ploča su od mene tražili da drugačije razmišljam, a konac i igla su od mene tražili jako puno strpljenja. Cijeli taj ciklus imena ‘Shakti’ je crven. Bilo mi je zanimljivo uzeti nešto rustikalno što nije fini papir, niti debeli grafički, a žutica je sirova. Nije ni organdi, ni svila, ni japanski papir. ‘Shakti’ je ženski princip u svim njegovim aspektima, a moja metafora tada je bila travka koja raste i probija asfalt. Ta mala travka, korov, ali život u njoj ide, buja, razbija opne i nastavlja, što god mi radili. Sam materijal me uzemljio i dao mi korijene, jer volim odlebdjeti. I sve moje prethodne forme su bile lebdeće, ali ovdje sam se morala smiriti, spustiti. Sporost procesa mi je dala dovoljno vremena da shvatim neke stvari o sebi. To je kao meditacija, a i izraslo je na temeljima joge jer živim u tome. Joga mi je pomogla da neke stvari verbaliziram, a kada ovako radim sama sebe spoznajem. Meni je oduvijek umjetnički rad neka vrsta samospoznaje, taj neki unutrašnji život, to mi je važan pojam. Moj joga učitelj uvijek kaže da se svi možemo na van pretvarati ili glumiti, ali u trenutku kada zatvorimo oči znamo što je unutra, a to je naša stvarnost – unutrašnji život. Ova spora tehnika mi je dala vremena da se bavim nekim svojim pitanjima i što to znači biti ukorijenjen, uzemljen i tek onda ići gore.
Grafiku sam odabrala na studiju jer sam shvatila da me jedina smiruje i daje vremena odlučiti i shvatiti što osjećam. Slikarstvo mi je prebrzo, to je direktno izbacivanje. Ulovila bih se da sam u jednom trenutku kolorist, 5 minuta kasnije nešto sasvim drugo i na kraju ne mogu naslikati sliku. Grafika dubokog tiska je jako procesualna, spora i traži puno vremena, a ta sporost mi je pomogla da shvatim što bih radila i što uopće želim izraziti, a želim ono nešto iznutra. To puno znači, osobito kad si mlad pa nekog imitiraš ili radiš što očekuje učitelj, ali zapravo ti dugo treba, odnosno meni je dugo trebalo da shvatim što hoću.
Radovima ti dominira jedna boja, ‘Shakti’ je crvena, u starijim radovima pojavljuje se svijetlo plava, vidim tu i zlatnu. Rano si se odmaknula od klasične crne grafike?
Uvijek sam bila monokromna, ali ne i crna. Osim tijekom studija gdje smo radili crnu grafiku, a mentor mi je bio profesor Josip Butković. Poslije sam otišla najprije u svijetlo plavu boju, pa bijelu, zatim sam radila sa slijepim tiskom gdje se kreira sa svjetlom i sjenom. Zatim plave, ružičaste i ljubičaste fluorescentne boje, nešto jako ‘nabijeno’ dominira radovima. Kada ih gledam s odmakom dosta su mi agresivni i to ne bih ponavljala, ali znam što je bilo i znam da su morali nastati. Tada sam otišla sam u dva smjera, prvi smjer gdje su bile ove fluorescentne, jake boje, i drugi koji je bio postavljen na prirodnom svijetlu, transparentan, nježan i puno finiji. Do danas osjećam da postoji ta dualnost nekakva, a mislim da je baš ovdje bio korijen tome.
Možeš li nam reći malo više o radu na crvenom ciklusa ‘Shakti’ i nastavku tog rada?
S crvenim ciklusom sam imala ideju, viziju i krenula. Išlo je sporo, ali čisto, nije bilo puno grešaka. Bila je to energija koja teče, ide bez poteškoća. Sa ženskim principom sam se brzo srodila, išlo je lako, a ljudi su rad jako dobro primili. Crvena je prijemčiva boja, ne možete faliti, ali nisam išla protiv sebe, ja crvenu osjećam. Zatim sam shvatila da mi treba nešto drugo, pa ako sam radila ženski princip, sada ću raditi muški. Međutim, to je išlo puno teže. Muški princip je tražio da budem jako centrirana i svjesna, da nema strasti. Radila sam sa zlatnim listićima, vezla sam, volim raditi tako u slojevima. Taj rad sam nazvala ‘Unutrašnje sunce’, neka unutrašnja svijest; kada si u redu, miran, kada nisi ni tu, ni tamo, ni izvan sebe. Meni je balans dnevni zadatak, a da bih mogla ovo raditi moram biti prisutna. Ima onaj izraz, ‘biti izvan sebe’. Unutrašnje sunce je nešto što sada učim, s čime se sprijateljujem. Ide puno teže i morala sam prihvatiti da ima drugi ritam. Nakon ženskog principa mislila sam da ću prirodno krenuti u
suprotni, muški, a onda sam shvatila da ne ide baš tako. Sve je uvijek međupovezano i lijepo je to na papiru i u teoriji, dok ne shvatiš u stvarnosti. To je proces i nikad ne znam što će nastati. Imam ideju, krenem od nečeg, ali što će se desiti koncem, gdje ću točno ići, to ne znam. Bude puno bolje od onoga što sam možda prvotno zamišljala i zapravo u tom procesu uvijek na kraju dobijem neki odgovor koji mi je trebao. Puštam da tako ide, i zapravo dugo godina sam učila pustiti da to nešto unutrašnje izađe, da ne namećem, da moj intelekt ne kaže ‘ne, ovo ti je puno bolje’ i da se ne pita što bi mi rekao profesor. Za taj proces ponekad treba dosta vremena, ali kroz rad dobijem i odgovore.
Na prvu može djelovati mistično no u tvojoj umjetnosti veliku ulogu ima suradnja s nesvjesnim, prigrljivanje intuicije i neplaniranog.
Radove za doktorat, naprimjer, sam radila doma u prizemlju gdje je bio kao atelje, soba, zapravo neuređeno, ali bilo je moje. Otprilike 6 mjeseci svaki dan sam tamo radila od 9 ujutro do 6 navečer. Samo to. To je bio luksuz i predivno iskustvo u koje sam potonula. Vodio me unutarnji glas koji je govorio ‘sad ćeš probati ovo, probaj ono’… Slijedila sam ga i došla do točke gdje sam mislila da je rad gotov. Visio je sa stropova, instalacija, u ambijentu koji daleko od galerijskog, izgledao je u redu. Otišla sam na spavanje, a kada sam iduće jutro došla, sunce je ulazilo, prolazilo kroz radove i sve je bilo točno onako kako treba biti, s tim prirodnim svjetlom. Sjela sam upiti prizor, imala sam jaki dojam kako je to što se desilo puno veće od mene.
Što ti je bitno u procesu rada i kako bi opisala teme kojih se dotičeš?
Uvijek se bavim nekim univerzalnim temama, nisam socijalno angažirana u klasičnom smislu i možda sam na nekoj vrsti margine, što me ne smeta. Rekla sam si budi ono što jesi i u miru s time. Mislim da kad čovjek to u sebi posloži, tada može biti dobar čovjek. Umjetnost je jedan od načina da se ostvariš, u nutrini. Može inspirirati, nahraniti. Dovoljno je otići pogledati neki divan balet ili koncert i sljedećih 5 sati ili dana si još pod dojmom. To je ono što bih voljela da moj rad napravi, to je neka moja angažiranost. Pitala sam se kako to da se ne bavim i ‘ružnim’ temama, ali shvatila sam da ja nisam takva. Imam svoje rane i želim sebe zacijeliti, a to želim i drugima dati. Postoji umjetnosti koja pokaže ranu, čeprka po njoj. To ima svoje vrijednosti i potrebno je, ali moje je nešto drugo. Tražim ravnotežu, a važan mi je osjećaj cjelovitosti. To bih htjela dati drugima, studentima, da budeš bolji nakon svega. Sretna sam što sam otkrila da tako radim. Proces je strašno bitan, a ne bih to dobila da nisam neke sate utrošila u to. Također, sve što znam o jogi i to kako ju živim mi je pomoglo, naučilo me samopromatranju, da puštam stvari i ne stopiram ih, da ne govorim kako netko drugi zna bolje pa ne trebam i ja. I taj neki osjećaj mog središta, da sam tu stvarno, da nisam tamo negdje, izgubljena.
Krenem iz osjećaja. Ako radim na projektu opet radim bazirano na osjećaju, onome što je sad u mom unutrašnjem životu. Potreba mi je dati sebi nešto, pronaći, raščistiti, definirati. Uvijek na kraju dobijem odgovor, a to mi je krucijalna stvar. Može se poistovjeti netko tko prolazi slično. I ta ti publika dođe, možda će netko zalutati, ali djelo privuče onoga koji treba doći. I onda se ti time hraniš i u tom smislu isto je važno što ćeš staviti pred ljude, što ćeš im dati da oni jedu. Kakav je taj ručak, kome ga daješ, ne mogu svi svaki ručak pojesti, ali ne manipuliram, dajem ono što dajem, no moraš imati tu svijest. To će netko vidjeti, otići će s nečim, nešto ćeš mu napraviti, dobro ili loše. I to je također odgovornost, treba biti svjestan. Tako da idem iz osjećaja, nikad ne znaš što će na kraju izaći i to je zapravo lijepo, jer shvatiš da si ti dio nečeg puno većeg, a to je lijep osjećaj.
Jesu li i putovanja dio tvog rada?
Pa nisu direktno. Zapravo, neka jesu. Kada negdje odem energija tog mjesta me strašno može uzbuditi, osjećam se dobro i onda ću to svakako negdje pretočiti. Kada sve ogolim i pogledam unatrag, uvijek sam se bavila i uvijek sam se mogla svesti na tu jednu stvar, a to je traženje ravnoteže. To je tema mog života, što god to bilo, i bilo je svakakvih amplituda, ali nikad ne ide pravocrtno niti očekivanim redoslijedom. Najprije sam se bavila nekim eteričnim prostorom, kasnije me spustilo na zemlju i tako, zemlja-zrak, zrak-zemlja.
Često spominješ ravnotežu. Kako balansiraš pedagoški i umjetničko-stvaralački dio života?
Uspijevam nekako. Moj životni stil je takav da nisam udana, nemam djecu i mogu se više baviti sobom i svojim radom i umjetničkim istraživanjima. Mislim da bi inače bilo puno teže. Ovako imam neko vrijeme koje mogu sebično utrošiti na to, a s druge strane radim na Akademiji sa studentima i imam tu sreću da mogu nekoga voditi. Nekima to sviđa, a nekada se ne poklapamo, ali kroz to ja jako puno učim. Mogu primijeniti sve ono što sam sama sa sobom prošla, verbalizirati to, pojednostaviti, nije jednostavno, ali je jako lijepo. Nikada nisam mislila da ću biti likovni pedagog iako sam završila smjer likovne pedagogije u Rijeci. Zapravo sam to upisala jer sam htjela studirati umjetnost, a Zagreb mi je bio nekako predaleko. Nakon što sam diplomirala, radila sam neke poslove u osnovnoj školi, zamjene, i uvijek sam se lijepo osjećala s tom djecom. Oni bi mene uvijek probudili, podigli i imam dojam da smo se voljeli skupa. Zatim sam dobila priliku raditi u Građevinsko tehničkoj školi Rijeka i zapravo mi je najljepše bilo raditi u srednjoj školi. Dječica, oni su maleni, možda iskreniji, ali puno više traže. U srednjoj školi mi je bilo jako zanimljivo jer učenici više nisu djeca, a nisu ni ljudi. Duhoviti su. Još uvijek će te poslušati, još uvijek si im autoritet. Tada sam paralelno počela raditi i na Akademiji primijenjenih umjetnosti kao vanjski i brzo sam upisala doktorat. Na faksu mi je trebalo duže da se nađem. Nije lako biti profesor, treba ti neko vrijeme da ti sam sa sobom sazriš i da možeš to nešto dijeliti dalje, tako da ima smisla prvo biti mlađi, pa viši asistent. Ne samo zbog hijerarhije, već zato što i ti izrasteš. Praktički si par godina stariji od njih i ne osjećaš se zreo da bi sad bio pametniji od njih. Dugo sam bila vanjski. Mlađa asistentica, pa viša asistentica, pa docentica. I tada sam još uvijek bila vanjski jer je naš sustav dosta spor i teško je u njemu izrasti. Mnogi ljudi su u međuvremenu otpali, otišli. Uspjela sam doktorat završiti u Zagrebu na Akademiji likovnih umjetnosti kod profesorice Nevenke Arbanas. Na Akademiji primijenjenih umjetnosti Rijeka sam sada zaposlena, iako sam tu došla 2006. kao asistent, zaposlena sam tek od 2016. Svaki taj neki stupanj nosi veću odgovornost. Stignem raditi svoje, ali isto tako vikendom ne planinarim, uvijek nešto mora otpasti, a da bi radili morate imati kontinuitet, svaki peti dan ne znači puno. Imati kontinuitet tri dana zaredom je veliki luksuz, ili barem znati koliko sati u komadu ću moći raditi svaki dan. Također traži i dosta samodiscipline.
Rekla si kako više djeluješ s margine i da ti nije ti prirodno biti u sredini, ali neizbježno radiš i djeluješ u ovoj sredini, na riječkoj umjetničkoj sceni. Može li neka usporedba, kako je bilo kada si krenula i kakve su se promjene dogodile unazad 20 godina?
Mislim da se sada više njeguje sam koncept možda, konceptualni pristup, konceptualna umjetnosti. Imam i ja koncept, ali to nije konceptualna umjetnost. Možda je sada više videa i više performansa. Prije su dominirale neke druge, recimo starije kategorije, koje više ulaze u likovnu umjetnost. Neke institucije ili galerije su opredijeljene baviti se više konceptualnim pristupom i ja tamo neću tražiti svoje mjesto. S druge strane na razini zemlje postoji Kabinet grafike HAZU koji te pozove pa radiš mapu. Oni njeguju više tradicionalni pristup i posvećeni su tome, iako vole i eksperimente. Ja sam grafičarka koja ide u prostor, volim eksperimentirati i uvijek nađem neki prostor za sebe, ali možda su trenutno u trendu više neke druge stvari koje nisu toliko tradicionalne, ali ne osjećam se zakinutom. Moglo bi se možda napraviti više niša unutar neke institucije, teško mi je to sada to reći.
Za kraj nam reci gdje si sada i na čemu sada radiš? Imaš li neke projekte u pripremi o kojima bi nam htjela više reći?
Sada se bavim ovim drugim, muškim principom, koji je povezan sa ženskim. Naziv rada je ‘Unutrašnje sunce’. Sunce je muški princip, a mjesec ženski, no kao nisu odvojeni jedan od drugog. Radim na još jednom projektu koji je na tragu ‘Shakti’, sa svoje dvije prijateljice. One se bave pisanjem ali nisu spisateljice već rade neke druge stvari u svom životu, majke su, imaju druge profesije. U sklopu UNIRI projekata osmislila sam projekt ‘Ja – žena, travka, stvarateljica’. Radim sa ženama kojima umjetničko stvaranje nije profesija, ali im je strašno potrebno. One pronalaze načine da se izraze, ali često imaju kompleks izići javno s time. Htjela sam spojiti svoje vizualno i njihovo verbalno, narativno, odnosno literarno, gdje bi izašle vam baš one bez obzira na to što nisu profesionalke. Tu je opet ta travka koja razbija, i energija i stvaralaštvo koje mora izaći. Raditi za sebe doma i za svoje prijatelje je lijepo, ali kuhati ručak za sto ljudi koji će ti doći pa će ti nešto reći, e pa to već, malo si se izložio i moraš čuti što će ti reći, pustio si to van. I moraš dati van, onda je krug završen, dobiješ odgovor ili nešto drugo, tako ja to vidim. Projekt ide prema kraju, izložba će biti nekad u 11. mjesecu, s njihovim tekstovima i mojim radovima, u nekoj vrsti simbioze.
Da, primijetila sam da se puno ljudi ima potrebu izraziti se, ali su blokirani nesigurnošću, zbunjenošću time što je umjetnost i sumnjom jesu li dovoljno dobri..
Da, a taj osjećaj imaju čak i ljudi koji su završili akademije, profesionalci. Teško je stati gol ispred svih. Moraš prihvatiti kritike ako imaju smisla, možda nije sve sjajno kao što misliš, netko će te krivo razumjeti, ali to trebaš pustiti, da te ne dira, jer ako to držiš ne ide.
O umjetnici:
Celestina Vičević diplomirala 2000. na Filozofskom fakultetu u Rijeci na Odsjeku za likovnu kulturu, u području grafike i pod mentorstvom profesora J. Butkovića. Godine 2015. doktorirala je na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu pod mentorstvom profesora N. Arbanas i V. Turković s temom ‘Grafički list kao svjetlosni objekt i ambijent’. Radi kao docent na APU Rijeka, predaje kolegije Grafike. Izlagala je samostalno i grupno u zemlji i inozemstvu. Dobitnica je više nagrada i priznanja, a godišnja nagrada HDLU-a Rijeka 2023. pripala joj je za bakropis i ručni vez s koncem na platnu žutici imena ‘Shakti – Planina i ispod nje’. Celestina Vičević svojim radovima pomiče granice grafičke umjetnosti, istražujući i otkrivajući nove dimenzije tehnika tiska. Bavi se grafičkim objektima, instalacijama i ambijentom, a djelomična arhiva radova može se pogledati na sljedećoj poveznici.
Istaknuta i ostale fotografije: Sanja Prodan
