Asilo di Caritá per l’Infanzia, zgrada izgrađena u stilu kasnog historicizma između 1914. i 1916. godine, potječe iz sredstava Zavoda za zaštitu djece, poznatog kao milosrdno dječje prihvatilište. Njen mezanin je bio namijenjen kao sjedište te ustanove, dok su prizemlje i četiri kata bili namijenjeni iznajmljivanju. Projekt je izradio talentirani riječki arhitekt Luigi Luppis (Rijeka 1879. – Rijeka 1935.).
Kamen-temeljac za ovu zgradu postavljen je na današnji dan 1914., ispod kojeg su ukopane povelje i novci koji su bili u opticaju. Unatoč ratu, građevina je svečano predana 27. veljače 1916. godine.
Luppis je unutrašnjost zgrade oblikovao u čistom secesijskom stilu, s velikim učionicama, blagovaonicom, kuhinjom, garderobom, ambulantom i sobom za upravu, sve vrlo funkcionalno i elegantno.
U sklopu prihvatilišta nalazila se i mala dvorana za predstave s pozornicom. Na ulazu u zgradu i na pročelju bile su uzidane ploče koje su bilježile brojne dobročinitelje poput Fabrisa, Cimiottija, Scarpe i Prandija.
Na žalost, dvorana za predstave i uzidane ploče nestale su adaptacijom prostora za prodavaonicu Solidarnost, kasnije Domus, Bernardi, a na poslijetku i M.S. Abigliamenti.
Na mjestu gdje se nalazi zgrada Asilo di Caritá per l’Infanzia, raskršću Kalvarije i ulice Ivana Grohovca, nekada se nalazio prvi dječji vrtić. Poseban dom za djecu “Milosrdno dječje prihvatilište” otvoren je 1841., a uzdržavao se dobrovoljnim prilozima imućnika, novcem iz gradske blagajne, ali i sredstvima utemeljiteljice i glavne pokroviteljice grofice Ide Kiss, supruge riječkoga guvernera grofa Pala Kissa od Nemeskera. Domski štićenici sustavno su odgajani u skladu s onodobnim naprednim spoznajama.
Na Kapetanskom vijeću 25. veljače 1839. godine, Anton Carlo Lorenzutti, ugledni riječki liječnik, podnio je prijedlog za osnivanje Milosrdnog prihvatilišta za djecu. Taj prijedlog je predočen imenovanoj komisiji koja je 26. studenoga 1840. godine podnijela svoj prijedlog. Na temelju toga, guverner Rijeke donio je konačnu odluku o osnivanju zavoda. Komitet od petnaest riječkih gospođa, na čelu s Idom de Nemesker, osnovan je 1841. godine i preuzeo je inicijativu za otvaranje prihvatilišta. Rad te ustanove službeno je započeo 13. travnja 1841., inauguracijom Milosrdnog dječjeg prihvatilišta po uzoru na slične ustanove u većim gradovima Monarhije.
Direkciju zavoda činili su trojica delegata: don Antonio Cimiotti, dr. Girolamo Fabris i Iginio de Scarpa, dok je savjet bio sastavljen od osamnaestorice dobročinitelja. Gradsko vijeće je odredilo da se prihvatilištu izdvaja profit od kazališnih predstava, a prinosi građana i prihod od prodaje novogodišnjih čestitki također su pridonosili financiranju. Osim toga, organizirana su i različita događanja poput lutrije i tombole.
Članice komiteta brinule su se o prehrani, higijeni i disciplini štićenika, a od 1852. godine uvedena je nastava tjelesnog odgoja. Veliki broj donacija od strane industrijalaca, trgovaca i svećenstva također je pomagao prihvatilištu, a riječka općina je godišnje počela subvencionirati njegov rad od 1911. godine.
Nakon nekoliko godina osnivanja, Milosrdno prihvatilište dobilo je namjenski izgrađenu zgradu, paviljonsku građevinu u neogotičkom stilu s elementima Tudor stila, otvorenu 1847. godine. Međutim, zbog novih normi i metoda rada s djecom te opasnosti od zaraznih bolesti, uprava zavoda je pokrenula inicijativu za izgradnju nove prostrane palače koja bi omogućila bolje uvjete života. Odluka o gradnji takve zgrade prihvaćena je 1913. godine, a to je označilo novu fazu u razvoju Milosrdnog dječjeg prihvatilišta.
Zanimljivost je kako se upravo u toj zgradi nalazi i jedan od šest najstarijih riječkih secesijskih liftova.
Istaknuta fotografija: razglednica iz 1937.
