U petak, 14. lipnja, u Paviljonu tržnice Brajda održan je panel „Antirodni pokreti: istraživanja i otpor”, u organizaciji Kina Katarina i uz potporu Zaklade „SOLIDARNA“ kroz Fond za žene u sklopu Programa za razvoj civilnog društva. Na panelu su sudjelovali Maja Gergorić (Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu), Tanja Vučković Juroš (Odsjek za sociologiju, FFZG), Hrvoje Šimičević (Novosti), Ana Lovreković (fAKTIV) i Ana Jurčić (Dodirni mi koljena), uz moderatoricu Martu Baradić. Cilj je bio potaknuti javnu raspravu o antirodnim mobilizacijama i predstaviti recentna istraživanja antirodnih pokreta i aktualnih opozicijskih inicijativa.
Kino Katarina je projekt feminističkog kina na otvorenom koji se u posljednjih devet godina održava u Puli i okolici, a ovo je prvi put da su događaj organizirali u Rijeci. „Svakako nas je na dolazak ovdje motivirala i činjenica da se molitelji posljednjih šest mjeseci okupljaju i u Rijeci”, rekla mi je moderatorica panela Marta Baradić prije samog početka. „Općenito svjedočimo zamahu regresivnih politika, vidimo kako su rezultirali izbori i koga smo poslali u EU parlament, tako da nas je zapravo zanimalo porazgovarati o svemu tome. Ovaj događaj smo zamislili kao zajednički skup aktivistica, istraživačica i novinara i novinarki jer mislimo da ima potencijal izmijeniti različite perspektive i na neki način potaknuti ljude da se angažiraju.”
Panel je trebao početi u 19 sati, ali je bio odgođen 15 minuta, pridruživši se tako štrajku za Gazu – platforma Za K.R.U.H. i Inicijativa za slobodnu Palestinu poziva umjetnice, kulturne radnike i sve ostale da na 15 minuta prekinu ili odgode svoje programe, u znak solidarnosti s narodom Palestine i uz zahtijevanje prekida odnosa s državom Izrael, uvođenje sankcija i priznanje Palestine.
Nakon uvodne riječi moderatorice, sudionici su pojasnili termin antirodnih pokreta i objasnili na koji način takve mobilizacije utječu na društvo, prava žena i LGBTQIA+ osoba te reproduktivna prava. Zapravo je ovdje riječ o napadima na spomenuta prava, kao i na rod i rodne studije, a takav otpor počinje biti vidljiv od 1995. kada se događaju velike međunarodne konferencije gdje se prvi put uvodi koncept roda. Rod tako zamjenjuje spol u međunarodnim dokumentima, naglasila je Maja Gergorić, što označava presedan i početak osmišljavanja suprotnog diskursa koji bi problematizirao uvođenje roda. No tek 2000ih počinje mobilizacija kakvu danas znamo, uključujući prosvjede diljem Europe, da bi se u Hrvatskoj pojavila 2006. kada se razmišlja o uvođenju spolnog odgoja. Tanja Vučković Juroš osvrnula se na članak u kojem je analizirala da antirodni aktivisti apropriraju ljudskopravaški i demokratski ali i znanstveni okvir, objašnjavajući kako se preokret iz moralnosti na pravo dogodio nakon što je Katolička crkva počela gubiti moć nad antirodnim narativom. „Postoji razlog zašto je u Hrvatskoj prva meta seksualni odgoj – zato što je lako mobilizirati roditelje. Roditelji se boje da nemaju kontrolu nad svijetom u kojem im djeca žive, i puno je strahova koji se onda usmjere protiv seksualnog odgoja”, zaključila je. Hrvoje Šimičević iz Novosti iznio je svoju perspektivu i podijelio poprilično zastrašujuća saznanja do kojih je došao u svojim istraživanjima, govoreći među ostalome o logističkoj mreži Agendi Europe sastavljenoj od nekoliko stotina najmoćnijih ultrakonzervativnih organizacija i političkih pokreta. Jedan od stratega bila je i Željka Markić, a više hrvatskih političara i aktivista godinama su bili članove te mreže, te se ispostavilo da je riječ o pomno planiranim i obilato financiranim strategijama. E-mail komunikacija do koje je došao Šimičević uz još nekoliko kolega – a koja uključuje sve kontinente, što nas udaljava od lokalne priče – pokazuje razinu umreženosti antirodnih pokreta. Htio se stvoriti pokret koji će uspješno udarati na sve što se tiče reproduktivnih prava žena i LGBT+ prava, nastojeći zadržati isto stanje u zemljama gdje postoji kriminalizacija homoseksualaca, a u onima u kojima se događa uzlet liberalnih ideja to pokušati spriječiti. „Amerikanci su diktirali tempo i davali financijsku pozadinu, s druge strane smo imali Putina koji je želio destabilizaciju liberalnih demokracija. U jednom od prvih mailova vidi se planiranje prvih sastanaka na kojima su bili šefovi američkih podružnica najvećih konzervativnih organizacija i, kako sam kasnije uspio utvrditi, direktni Putinovi špijuni koji su se predstavljali kao predstavnici Svjetskog kongresa obitelji iz Rusije. A tu je bila i Željka Markić”, rekao je Šimičević. Ispričao je i da se iz mailova vidi kako su hrvatski članovi – konkretnije Ilčić, Bartulica i predvodnica kampanje „40 dana za život” Petra Tišljarić – prvi pokrenuli klečanje na Jelačićevom trgu u Zagrebu. Tako je krenulo opće lobiranje na razini UN-a, a glavni im je partner bila Putinova Rusija. Davali bi Rusiji informacije, a Rusija bi onda u dogovoru sa zemljama saveznicama blokirala određene rezolucije za prava žena. Iz mailova se također vidi formiranje fraza poput rodne ideologije; nisu nužno tako nastale, ali su tamo bile itekako prisutne.
Napad na reproduktivna prava žena danas je vidljiv u brojnim aktivnostima, od organizacije Hoda za život do molitvenih akcija na trgovima. No istraživanja dostupnosti prava na pobačaj su u neku ruku beskorisna, rekla je Ana Lovreković iz fAKTIV-a, zato što se situacija može ponekad promijeniti iz dana u dan. „Jedan feministički kolektiv je uputio pitanje svim bolnicama, paralelno i jedna ginekologinja, i naravno da im nisu svi odgovorili, a rezultati koje smo dobili se donekle razlikuju. Kada pogledamo rezultate, stanje je nešto bolje nego u prethodnim istraživanjima, a istovremeno su ti rezultati porazni. Od dvadeset i osam bolnica u Hrvatskoj koje su ovlaštene za vršenje pobačaja, u trinaest bolnica veći je broj liječnika koji se ne pozivaju na priziv savjesti od broja liječnika koji se pozivaju, pritom u šest bolnica nije poznato stanje”, zaključila je. Na koncu ispada da se svaki drugi ginekolog u Hrvatskoj poziva na priziv savjesti, a ono što je zanimljivo jest da to proizlazi iz SDP-a, unatoč tome što vole tvrditi suprotno. Faktor koji utječe na (ne)dostupnost pobačaja je i cijena pobačaja koja u Hrvatskoj ima početnu cijenu od 300 do 400 eura. Idealno rješenje bi naravno bilo da pobačaj postane besplatan i da se ukine priziv savjesti, ali kako je Ana Lovreković zaključila, nije izgledno da će se to tako brzo dogoditi. Unatoč tomu, rastuću radikalnu desnicu i napad na reproduktivna prava nikako ne treba ignorirati. „Jasno je da molitelji, Hod za život i slične inicijative nisu šala. Ne smijemo prepustiti javni prostor i javni diskurs o ovim temama takvim skupinama”, rekla je Ana Jurčić. „Ja sam uvijek za direktnu akciju, ali ona ne može biti jedina učinkovita. Bitna je i intersekcionalna sinergija, od obrazovanja i istraživanja do ovakvih panela koji nas međusobno umrežavaju i ohrabruju. I mislim da se sve ovo neće ispuhati samo od sebe, moramo biti prisutni i ispuniti javni prostor porukama. Mi s nekonzervativne strane smo se uljuljkali u to da su naša prava za koja se netko drugi izborio teško otuđiva i uzimamo ih zdravo za gotovo, ali sad vidimo da to baš i nije tako.”
Borba za reproduktivna prava je utoliko važnija, i svaki oblik aktivizma je itekako potreban – od okupljanja i reakcije na klečavce svake prve subote u mjesecu ispred riječke crkve Sv. Vida i sudjelovanju u Noćnom maršu do podržavanja inicijativa kao što su My Voice My Choice Croatia kojom se i Hrvatska pridružila sakupljanju potpisa za siguran i besplatan pobačaj. Kampanja My Voice My Choice pokrenuta je kao reakcija na činjenicu da u Europi dva milijuna žena nema pristup legalnom i sigurnom pobačaju, a peticija se može potpisati online.
Iz svega o čemu se jučer razgovaralo na panelu, neupitno je da iza antirodnih mobilizacija stoji velika sila potpomognuta snažnom umreženošću i uvozom ideja, a ciljevi takvih pokreta krajnje su zastrašujući. Ovdje se radi i o pitanju liberalne demokracije i tome u kakvom okruženju želimo živjeti, a radi se i o ženskom zdravlju – jer pobačaj je u suštini medicinski zahvat. S time su se složili sudionici panela i publika koja se kasnije uključila u raspravu. Pojavilo se i pitanje poruka kakve šalju opozicijske inicijative – a koje su često protiv nečega – sagledavajući mogućnost da pozitivne poruke bolje utječu na želju da se takvoj inicijativi netko poželi priključiti. To povlači i pitanje pristupa školama, roditeljima, mladima i pojedincima koji su možda neodlučni oko svog stava. Upravo zato je edukacija jedan od učinkovitih oblika aktivizma, a jučerašnji panel i veliki broj okupljenih dokazao je da s jačanjem antirodnih pokreta jača i otpor.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
