Dragan Vojvodić, konceptualni novosadski umjetnik, autor je izložbe „Osobno je političko”, koja je nakon predstavljanja u Galeriji Otok Art radionice Lazareti u Dubrovniku, predstavljena i riječkoj publici, u Galeriji O.K. Njegov multimedijalni umjetnički jezik, ponajviše komunicira performansom i akcijama, nastalim u okviru međunarodnih umjetničkih rezidencija i istraživačkih stipendija, a u Hrvatskoj je surađivao s brojnim istaknutim kulturnim djelatnicima, kustosima i umjetnicima, među kojima su Slaven Tolj, Irena Bekić, Branko Franceschi, Bojan Šumonja, Kata Mijatović, Zoran Pavelić, Vlatka Horvat, Branko Cerovac, Mladen Lucić, Srdjana Cvijetić, Ivan Mesek, Ante Kuštre i dr. Zajedničko društveno i političko nasljeđe u odnosu spram pojedinca, partikularno područja bivše Jugoslavije, determinanta je koja je u uvelike oblikovala Vojvodićevo stvaralaštvo, s čestim referencama na povijesne avangarde i/ili ličnosti čiji je konceptualni doprinos, zauvijek preusmjerio tok povijesti umjetnosti 20. i 21. stoljeća. S ovim istaknutim predstavnikom srpske, ujedno i regionalne te međunarodne suvremene konceptualne umjetnosti, razgovarali smo o njegovom osobnom radu i djelu, napose determiniranošću društvenim, teritorijalnim i političkim nasljeđem tzv. „bivše države”, prošlim i aktualnim projektima.
Svoje umjetničko obrazovanje započinješ na Likovnoj akademiji u Sarajevu. Uslijed početka rata, napuštaš Sarajevo kada ta životna, odnosno društveno i geografski uvjetovana okolnost, u potpunosti mijenja diskurz tvojeg umjetničkog istraživanja i izražavanja.
Što se tiče odlaska iz Sarajeva, ja sam bukvalno otišao kad je započeo rat – imao sam tu sreću da napustim grad. Sjećam se da sam na samom početku rata, kada je Sarajevo bilo u blokadama i neprohodno, pronašao način i trenutak da odem do Akademije, odbijajući prihvatiti realnost, silno sam htio nastaviti studirati. Ipak, zbog rata, prisiljen sam nastaviti studij izvan Sarajeva, u Novom Sadu. Iako Srbija nije bila zvanično u ratu, rat se itekako osjećao, pa je to čitavo vrijeme studija prošlo u nekoj izmaglici. Moji početci su bili u mediju slikarstva, na kojemu sam i diplomirao, no vrlo brzo sam shvatio da je taj medij za mene omeđen – jednostavno preuzak. Iako nisam imao viziju u kojem će se smjeru razvijati moja umjetnost, ono što je svakako utjecalo na tako što jest činjenica da sam odmah po završetku studija krenuo putovati. Prijelomna točka bi bila 2005. kada sam boravio na umjetničkoj rezidenciji u Islandu, gdje intuitivno započinjem stvarati radove vlastitim tijelom. Tada raskidam sa slikarstvom i započinjem koristiti tzv. nove medije – to je trenutak kada se ja otvaram prema sebi, prema svom identitetu pa počinjem koristiti reference iz vlastitog života, stvarajući akcije obilježene ostavljanjem svojim tragova na onim područjima gdje putujem i gdje boravim. Naposljetku, nakon 30 godina odlaska iz Sarajeva, ondje sam izlagao u čuvenoj galeriji Zvono koju je vodio nedavno preminuli Aleksandar Saša Bukvić, a koja je posljednjih godina bila u prostoru galerije Charlama Jusufa Hadžifejzovića.
Umjetnički nomadizam kao modus operandi tvojega stvaralaštva, uvelike je obilježen upravo raspadom SFRJ, no unatoč prilikama života izvan nje, ipak se nanovo vraćaš životu na Balkanu.
Odrastao sam u jednom sistemu koji je nasilno srušen te sam kao već formirana osoba morao prihvatiti novu realnost koja mi je nametnuta i koju sam na neki način odbijao. Kada sam završio studij, ideja mi je bila locirati se negdje izvan Srbije. Ubrzo mi se pružila prilika da otputujem na specijalizaciju u Chicago, nakon čega neko vrijeme boravim i u Kanadi. Ondje zapravo shvaćam kako sam ondje izgubljen, u potpunosti vezan uz Balkan i kulturni ex-Yu prostor, pa unatoč tome što mi je ovdje bila upitna egzistencija, vraćam se u Srbiju, odnosno u prostor u kojem sam odrastao, a koji je ujedno vezan i uz ex-Yu underground popularnu kulturu, glazbu, odnosno underground scenu općenito.
Pa koliko je teško biti umjetnik iz Srbije, u tvom slučaju, ujedno i konceptualni umjetnik koji nije iz državne prijestolnice?
Samim time što se ne bavim tradicionalnim medijima, ne računam ni na kakvo tržište, a na pitanje „što znači biti umjetnik iz Srbije”, rekao bih da tako što znači biti oslonjen na sam sebe, odnosno biti pripremljen na to da se od umjetnosti u Srbiji, u pravilu, ne može živjeti. S druge strane, iako bi bilo olako reći da u Srbiji trebaš pripadati određenim krugovima da bi bio vidljiv, činjenica je da je centralizacija u Srbiji iznimno osjetna – moraš biti prisutan u centru, u Beogradu, ali, na sreću, Novi Sad također ima Muzej savremene umetnosti Vojvodine. S druge strane, s obzirom na česta izbivanja izvan Srbije, moja pozicija kao umjetnika je ipak i malo drugačija – uz umjetničke rezidencije, dogodilo mi se to da sam imao i nekolicinu izložbi u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama regiona, a pozvan sam sudjelovati i na aktualnom Venecijanskom bijenalu, u okviru hrvatskog paviljona, kao dio koncepta Vlatke Horvat.
A kako komentiraš odnos srpskih muzeja spram suvremenih umjetnika, vrednuje li njihov rad dovoljno? Što je s otkupom radova suvremenih srpskih umjetnika?
(Smijeh) Otkup u Srbiji funkcionira na način da je zapravo dosta toga na samom umjetniku. Umjetnik najčešće mora pronaći instituciju u kulturi ili obrazovnom sustavu – galeriju, knjižnicu ili kakvu obrazovnu instituciju, pa potom ta institucija mora aplicirati kod Ministarstva kulture za otkup rada u umjetnikovo ime. Institucije poput Muzeja savremene umetnosti Vojvodine u Novom Sadu ili Muzej savremene umetnosti u Beogradu, kao i neke veće galerije i kulturni centri u Srbiji same vrše odabir autora za otkup. U slučaju da MK odobri aplikaciju institucije, rad postaje njezinim vlasništvom, a novac pripadne umjetniku za čiji je rad institucija tražila otkup.
A kako bi usporedio izlagački tretman u Srbiji i Hrvatskoj?
U Hrvatskoj se uzimaju u obzir troškovi koje snosi umjetnik prilikom izlaganja – troškovi putovanja, transporta, smještaja, što je u Srbiji gotovo u potpunosti zanemareno. Rijetke galerije amortiziraju trošak, da ne pričamo o produkciji radova ili autorskim honorarima. Situacija je bolja kada su u pitanju muzeji, kulturni centri, pojedini festivali, bijenala, kao i internacionalni projekti u kojima sam imao sreće sudjelovati.
S obzirom na to da je nakon Rijeke, upravo Novi Sad postao Europskom prijestolnicom kulture 2022. godine, možeš li nam kazati svoja iskustva, odnosno zadovoljstvo ostvarenim projektima?
Iako je nakon EPK, kao nasljeđe Novom Sadu ostalo dosta infrastrukture, još uvijek to nije dovedeno do nekog krajnjeg cilja pa i dalje egzistira pod znakom pitanja, kao potencijal budućnosti. Kao primjer navodim tzv. „Kreativni distrikt” koji je djelomično obnovljen, iako još uvijek nije najjasnije kome će svi ti prostori i u koju svrhu pripasti. Ista situacija je i sa kulturnim stanicama kojima je cilj bio decentralizirati Novi Sad, kao što je npr. i prostor „Svilare”.
Teritorijalno i generacijski, pripadaš kulturnom miljeu konceptualnih ex-Yu umjetnika, koji pojedinačno, barem rubno komuniciraju nezadovoljstvo raspadom Jugoslavije, neposredno kritizirajući rat i njegove posljedice. S obzirom na to da se u svom radu baviš i fenomenom nacionalizma, kako komentiraš su-odnos nacionalizama prethodno zaraćenih strana?
Kada sam izlagao u Dubrovniku, kustos moje izložbe bio je Slaven Tolj kojeg sam upoznao 2017. kada me je kao ravnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci pozvao na umjetničku rezidenciju u Kamov. Bez obzira na opsadu Dubrovnika i ratna razaranja, odnosno sve što je tamošnji narod u ratu doživio, u njima nisam vidio niti malo gorčine prema mom radu i srpskom nacionalnom korpusu. Čini mi se da smo općenito, barem unutar kulturne scene ex-Yu, svjesni da političke odluke nisu bile stvar posvađanih naroda, već odluke pojedinaca i vladajućih grupa koje su to izvele, a što se tiče nacionalizma, mogu komentirati samo srpski, koji je sveprisutan, kojeg osjećaš na ulici, i koji se svakodnevno preljeva na nove generacije i pojedince te postaje njihovom svakodnevicom.
U Galeriji O.K., predstavljaš se samostalnom izložbom naziva „Osobno je političko” koja kao takva, ujedno predstavlja i sukus tvog dosadašnjeg umjetničkog istraživanja.
Većina radova izloženih na aktualnoj izložbi „Osobno je političko” u Galeriji O.K., nastala su tijekom boravka na umjetničkim rezidencijama, odnosno na zajedničkim putovanjima s mojom suprugom, književnicom Ljiljanom Maletin Vojvodić. Tako, video performans Statement, nastao je tijekom boravka u New Yorku za vrijeme pandemije kao vizualizacija sveprisutnog straha, nadalje video-rad Hyperobject_Fukushima, za koji je vizualne efekte uradio Dejan Ilić, nastao je tijekom umjetničkog projekta EU Japan Festa u Japanu istražujući polaritet tehnološkog središta i posljedica nuklearne katastrofe, a serija tiskarske štampe na novinskom papiru odnosno listovima atlasa Curriculum Vitae i All I Ever Wanted, nastali su u okviru rezidencije u Tartuu, prilikom posjete Typa Centru posvećenom povijesti štampe i umjetnosti papira.
Tijekom svih tih umjetničkih rezidencija, partikularno u seriji foto-performansa Studija portreta, započeo sam koristiti umjetnički postupak fotografiranja prostora na kojima obitavam, u središtu čijih se kompozicija, nalazi moja crnom odjećom posve prekrivena figura i to s leđa, što je kao način portretiranja, specifično i za njemački pejzažni romantizam.
Ključan segment mog rada jest i često referiranje na povijesne ličnosti 20. stoljeća i povezane vizualne, književne ili glazbene estetike, pritom ne bježeći od sakrivanja njihova izvora, poput pozivanja na Maljeviča u seriji radova „Suprematistička transmisija”, Johna Cagea u performansu 3 x 4’ 33’’ izvedenom u riječkom MMSU-u za vrijeme boravka u Kamovu, te Marcela Duchampa u foto performansu Next 100 years. Tako je nastao i rad All I Ever Wanted, kojime prisvajam riječi Thomasa Bernharda, austrijskog književnika, plasirajući ih ujedno i kao vlastiti statement.
Još jedan rad izložen u Galeriji O.K. jest umjetnički objekt Black flag, nastao 2010. na Grenlandu, kada sam u ritualnom činu, zastavu Jugoslavije odlučio potopiti u ledu, i tako se u nekom vidu, osloboditi tereta prošlosti, koja bez obzira na to što me definira, istovremeno me i opterećuje. U konačnici, shvatio sam da se prošlosti nije moguće osloboditi, što je posebno osjetno na području tzv. „bivše države” koja i dalje egzistira tabu temom na Balkanu.
U maniri korištenja Maljevičeve crne boje kao boje energije, napravio sam crnu zastavu, odnosno crnu petokraku na crnoj pozadini, proglasivši je zastavom umjetnika – mojom osobnom zastavom.
Naposljetku, svjetlosna instalacija Personal is Political prema kojoj izložba i nosi ime, nastala je za vrijeme covid pandemije, a kao parola, preuzeta je iz feminističkog pokreta 60-ih godina prošlog stoljeća i postavljena u novi kontekst suvremenog svijeta kada je ljudska žrtva promatrana isključivo kao statistika. Nasuprot tome, u mom radu, upravo je pojedinac taj koji je postavljen na pijedestal društvene strukture.
Fotografije: Aleš Suk
#Dragan Vojvodić #Galerija O.K. #konceptualna umjetnost #Političko je osobno #suvremena umjetnost
