EXPOSE
PRVA PRED EPK RIJEČKA ZGODA U MMC-u PALACHU POČETKOM XXI. STOLJEĆA NOVE ERE (2003.)
Dueling Banjo (Ibidem: Deliverance)
Bilo jednom, u davna vremena kad Graz bijaše službeno proglašen EKK (EPK) Europe (uz neke druge EU – gradiće), a RH još ne bijaše službeno priključena EU, tako da nije još bila niti blizu budućoj „EPK Rijeka 2020“. Ranih nultih trećeg tisućljeća po Kristu. Die Kulturhauptstadte Graz 2003.
Riječka udruga Otvoreni krug (O.K., sa Z. Liculom, N. Hromin i drugima) pozvala je ondašnjeg gradonačelnika Grada Rijeke, gospodina Vojka Obersnela, na razgovor o tom prigodom inauguriranom prijedlogu – inicijativi da se Rijeku kandidira za potencijalnog dobitnika titule ECC (European Capital of Culture), Europske prijestolnice kulture (EPK), u Klub Palach, vođen od strane udruge, „poduzeća u kulturi“ MMC d.o.o. Rijeka (Multimedijalni Centar d.o.o. Rijeka, direktor Damir Čargonja Čarli).
Gradonačelnik Rijeke odazvao se na poziv „Otvorenog kruga“ i došao u „Palach“ na razgovor.
Na poziv inicijatora razgovora da izvoli sjesti zajedno sa sugovornicima (Uduga O.K. i M.M.C.) gospodin Obersnel se nije pozitivno odazvao, već je ostao stajati nasuprot sjedećim sugovornicima na čelu s gospodinom Liculom – i tako do završetka rasprave. Po strani je sjedio, šutio i sve budno motrio – ali ne i korektno zapisao, niti objavio u svom novinskom „izviješću“ – gospodin novinar „Novog lista“ Damir Cupać.
Nakon Liculovog kratkog izlaganja i obrazloženja prijedloga da se – po mogućnosti – pokrene kandidatura Rijeke za EPK, po uzoru na Graz i ostale doondašnje EPK gradove, gospodin Gradonačelnik Rijeke je lakonski „odgovorio“ (Liculu i svima nazočnima, među kojima sam nazočio tome i ja kao član Stručnog savjeta Galerije OK i suradnik MMC-a od samog osnutka):
„Pa neću valjda s TAKVIMA kakvi ste vi raditi kandidaturu Rijeke za EPK!???“
Meni građanska, intelektualna i profesionalna savjest (etika i poznavanje zakona i propisa o komunikaciji između instancija političke uprave, odnosno vlasti i punopravnog građanstva grada, države i svijeta) nije više dopuštala da šutke gledam kako gospodin Obersnel, ondašnji gradonačelnik Rijeke, arogantno omalovažava i eksplicite vrijeđa ne samo osobno jednog visokoobrazovanog i pristojnog kulturnog djelatnika i aktivista kakav je bio i ostao Zoran Licul, već i sve nazočne, a u stvari SVE intelektualce i stručne kulturne djelatnike grada kojim je po Ustavu i Zakonu dužan i obvezan barem PRISTOJNO, ako ne i mudro – „gradonačelnikovati“!
Iz tog etički i politički apsolutno legitimnog i legalnog razloga i motiva ustao sam „od stola“, odnosno sa sjedalice da bih „na ravnoj nozi“, dakle – jednakopravno, „ravnopravno“ – raspravio s gradonačelnikom Rijeke o izrečenim „tezama“ i „argumentima“ za i protiv ideje o mogućoj kandidaturi gradića Rijeke za EPK . Nisam kanio „potući se“ s njime, niti smo se osobno ikada „fizički tukli“, pa ni tada nije došlo ni do kakvog „fizičkog kontakta“ – što je u sutrašnjem skandaloznom Cupaćevom „osvrtu“ u „Novom listu“ zlonamjerno sugerirano nedužnim čitateljima od strane Redakcije, odnosno dotičnog dezinformatora – već od samog „redakcijskog“ naslova. Ni o kakvom „incidentu“ niti „skandalu“ niti „napadu“ nije se radilo, niti je bilo ikakvog razloga za ičije represivne intervencije protiv moje građanske „malenkosti“, niti je išta „završilo šakama“, a niti je gospodin Gradonačelnik IŠTA suvislo i iole stručno i zakonski argumentirano odgovorio na moje jasno izloženo i obrazloženo podsjećanje dotičnog sugovornika i funkcionera Grada rijeke na važeće i obvezujuće zakone, spec. na Zakon o upravljanju ustanovama u kulturi te na Zakon o muzejima. Prvo sam i gospodinu Obersnelu i svima nazočnima odnosno prisutnima duhom (ako ne i riječju) ukazao na njihova Ustavom i zakonima propisana i osigurana građanska prava i dužnosti. Posebice na dužnost Gradonačelnika (i njegova Ureda) da se u roku od zakonom propisanog broja dana pristojno očituje, odnosno da odgovori na propisno podnijet upit ili zahtjev ma koje građanke ili građanina – pa bila/bio to i „najobičnija/i freak“, ako jeste – legalni državljanin RH i građanin Rijeke (ne tek funkcionerka/-er „Grada“ u značenju – Poglavarstva). Zatim, na Gradonačelnikovu tvrdnju da „s takvima“ (kakvima to, nije precizirao!) nema nikakvog smisla predlagati Rijeku za EPK, odgovorio sam da upravo Grad Rijeka ignorira i krši propise Zakona o upravljanju ustanovama u kulturi i Zakona o muzejima – postavljajući od strane Grada upravo! – za članove upravnih vijeća muzeja, primjerice, građane („podobne“ stranački, ali ne i zakonski propisano!) i građanke koji/-je nemaju gotovo ništa stručno i suvislo reći o predmetu budući da NISU niti obrazovani za „kulturnu“ ili čak „muzejsku“ stručnu djelatnost, a pogotovo nisu niti izdaleka „eminentni kulturni djelatnici“. Da ih nabrojim? Nema smisla. Budući da nikada nisu niti bili školovani za te i takve „kulturne“ funkcije i područja djelovanja – a TREBALI su, točnije MORALI BI biti, da ih se oktroirano imenuje članovima određenih upravnih vijeća, da bi to bilo sukladno Ustavu RH i zakonima. Ukratko, pojma nemaju sa – „strukom“ – a čine većinu u UV-ima – po „mudrim“ odlukama Grada, ne samih ustanova u kulturi. Koje, jadne, NIKAD NISU SAME!
„Incidentom“ ili „skandalom“ funkcioneri, kontrolirani masmediji (njihove redakcije) smjesta proglašavaju svaki uistinu ozbiljan i kritički usmjeren istup nezadovoljnog ili revoltiranog građanina/-nke koji se precizno odnosi na pitanje ZAKONITOSTI, legalnosti, ne tek etičke legitimnosti postupanja državnih, lokalnih i medijskih vlastodržaca. I to je sve.
No, bilo kako bilo, Rijeka je godinama potom, po prijemu Hrvatske u EU, ipak nekako odradila ulogu „EPK Rijeka 2020“, pa čemu se potsjećati na „davne“ probleme i sporove od prije par desetljeća? E, pa, po svemu sudeći, aktualno očajavanje „kulturne javnosti“ – ako uopće postoji neki takav entitet? – nad nepoštivanjem „struke“ (poodavno svedene na „savjetodavnu“ ulogu bez ikakve „moći“ odlučivanja ma o čemu!) – koje nikako da se IZNOVA podigne na razinu stvarne političke i pravne borbe za proklamirane društvene ciljeve, ne da ne dospijeva do rasprave o temeljnim zakonodavnim i izvršnim, pa i pravosudnim pitanjima djelovanja i poslovanja vladajuće superstrukture i infrastrukture, nego više ne postiže niti razinu rasprave o tim načelima, problemima i praksama, koja je bila moguća još 90-ih prošlog i nultih ovoga stoljeća. Naime, kad su hohštapleri na vladajućim pozicijama još 2007. i potom doveli, ne samo do krize, već i do sloma ZAKONOM PROPISANOG – ondašnjeg barem – upravljanja ustanovama u kulturi – naročito u slučaju riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti (MMSU Rijeka) – nikakva „javnost“ NIJE smogla niti svijesti niti pameti niti građanskog poštenja i hrabrosti da se kolektivno suprotstavi tom flagrantnom kršenju Zakona o upravljanju ustanovama – koje su silom počinili upravo vodeći politički i „kulturni“ funkcioneri i s njihove strane otroirani ravnatelji i ravnateljice, bez ikakvog obzira prema nezakonito mobingiziranim, „suspendiranim“ i obespravljenim zaposlenicima ustanova, pa i sindikatima njihovim, potom i upravnim vijećima ustanova i na kraju i odlukama Gradskog vijeća, da ni ne spominjemo „kazališna vijeća“ – ako slijepo ne slušaju „podobne“ intendante/-ice, ravnatelje/-ice, odnosno one koji ih, u stvari, postavljaju, imenuju, a „kad zatreba“ i – NAMEĆU, kako ustanovama, tako i svim građanima i ideološki retardiranoj „kulturnoj javnosti“.
A kad vladajuće strukture pogaze i pregaze „vlastite“ zakone o upravljanju ustanovama u kulturi i nametnu tiransku strahovladu političara i njihovih „PR“/menadžerskih poltrona i „podanika“/-ica, tad nastoje LEGALIZIRATI u biti nezakonite postupke vlasti i uprave – poput „legalizacije ilegalnih građevina“, „pripitomljavanja divlje izgradnje“ (za novac i moć, jasno). Kad takav despotizam postane ZAKONIT, e, tad kulturno-umjetničko djelovanje, pa ni kritički medijski angažman i aktivizam, nisu više dovoljno „u mogućnosti“ nametnutu represivnu i depresivnu situaciju prevladati, da ne kažemo – revolucionarno preobraziti u smjeru boljitka.
Tako da bi se, „na kraju balade“, pitanjima kulture trebali baviti jedino pokojnici/-ce, beskućnici/-ce, izvansaborska i izvanstranačka „gerila“, disidenti (nutarnji i vanjski) i umirovljenici/-ce iz redova veteranskih „kulturnih radnika“ iz prošlog milenija. Noseći transparente u vintage stilu NO PASSARAN, SMRT FAŠIZMU… SLOBODA… upokojenoj Kulturi. „BUDIMO BENČIĆ“, ha? OSTVARENA UTOPIJA. Čija, kakva to? Utopiti se u „ostvarenoj utopiji“. Čemu očajavati. Tko se tamo žali!?
Na što se kritički svodi značenje umjetničkih festivala na kojima se „treba“ klanjati političarima na vlasti, koji su i mecene, sponzori i najodanija „publika“? Tko to tamo „vrišti“ na „vriskovima“? Silovana Kultura, Oteta Europa, Kritika, možda? Kakvi su na takvim manifestacijama „prosvjedi“, protiv čega uopće – na djelu? Tko to tamo protestira? Pjeva!?
