Jedan od upečatljivijih momenata „Rijeka calling” programa ovogodišnjeg Vriska bio je predstavljanje zbirke „Previše truda: Eseji o rodu, radu i rasporedima” Dunje Matić. Prekarni kreativni rad, trud, pesimizam kao izlika za pasivnost i pitanja koja se vrte oko publike kulturno-umjetničkih sadržaja nisu nove teme, ali kada su izložene na tako promišljen i poticajni način, one uvijek mogu postati svježe, a mi o njima poželimo iznova razgovarati.
No jedna od možda najvažnijih stvari koju spisateljica, kulturologinja i asistentica na riječkom Odsjeku za kulturalne studije Dunja Matić u svojoj zbirci i razgovorima o kulturnom radu nudi jest da od truda ne bismo trebali odustajati.
Koju bi riječ odabrala za predstavljanje nekome tko te prvi put upoznaje?
Samo Dunja. Vidiš da i s prezimenima vrludam, na dokumentima sam Matić Benčić, a kao autorica samo Matić. I evo, spontano sam ti odgovorila na pitanje, očito je autorica ta riječ koja mi prva pada na pamet. Ona je općenita, nedefinirana, kao autorica mogu se igrati s različitim identitetima, povezivati ih. Ima puno kulturalnih studija u mom spisateljskom radu i nadam se ponešto spisateljskog u akademskom. To sam pokušala postići i s ovom zbirkom eseja, osloboditi je okova „stroge“ publicistike, omekšati stil, učiniti ga intimnijim, prohodnijim.
Što zvanje ili uloga kulturologinje za tebe predstavlja, je li to poziv, i koliko se tvoj odnos prema toj ulozi mijenjao kroz godine? Kako ga vidiš sada?
Kulturalni studiji kombiniraju znanja različitih društvenih i humanističkih disciplina i kao takvi imaju širok zahvat. Što je logično, jer kulturu ne čini samo umjetnost, ona je živi materijal od kojeg je sastavljen naš svakodnevni život: osobni i kolektivni identiteti, rad i dokolica, institucije, norme, konvencije. Samim time, kulturalni studiji mogu nam pokazati kako smo oblikovani kulturom, ali kako svojim djelovanjem tu kulturu polako i stvaramo. Širina tog znanja može zbuniti i djelovati nekonkretno, ali ona je naša povlastica, jer se to znanje, uz odgovarajuća usavršavanja, može primijeniti u raznim domenama: od producentskih poslova i stvaranja kulturnih programa, preko novinarstva, do angažiranog djelovanja u zajednici.
Što se mene tiče, tu sam se odmah pronašla. Tijekom studiranja bila sam oduševljena teorijskim tekstovima, mislima, tezama, jezikom. Sada me više zanima istraživački rad. Najviše me veseli isprobavati kako ta istraživanja i teze do kojih dolazimo mogu služiti praksi.
Danas sam opreznija prema riječi „poziv“, ima nešto fanatično u njoj, taj fanatizam poznajem i nije mi više drag. Podsjećam se da me ništa nije pozvalo, našli smo se, tu sam, sutradan može biti drugačije.
A odnos prema trudu? Je li pisanje zbirke eseja „Previše truda” razriješilo potencijalne unutarnje dileme i nemire ili je samo iznjedrilo i kristaliziralo još pitanja?
Trenutno mi se čini da je ta zbirka stavila točku na određene teme. Teško da ću se tako skoro opet baviti trendom autoorijentalizma u književnosti ili svođenja ovih prostora na njegove simbole (primitivizam, surovost, bijeda). Trendovi odrađuju nešto za nas i ne možemo ih požuriti, ali možemo o njima raspravljati. Knjiga je vani, pa tko želi s njom polemizirati – može. Nastavljam se baviti radom u kulturi. Tu me najviše zanimaju nepropusnost zajednice, elitizam i gatekeeperi.
U budućnosti bih voljela vidjeti i kako primijeniti „princip nejednostranosti“, koje su realne mogućnosti dijaloga s ljudima koji su nam svjetonazorski daleki. Ako mi se pruži prilika, kroz jedno ću istraživanje moći ispitati kako taj pokušaj približavanja izgleda. Očekujem puno iznevjerenih očekivanja i par korisnih sugestija za srodne utopije. Posljednja tema koja mi se kroz ovu zbirku (ali i život općenito) tek otvorila, ticala bi se prisutnosti rodnog nasilja u sferi kulture i umjetnosti. Ali sada već sanjamo cirka pet godina unaprijed, što je malo smiješna ambicija.
Tvoj stav prema (ponekad i prekomjernom) trudu, koliko god slojevit bio, sadrži i vrlo optimističnu crtu – definitivno ne zalazi u beznađe.
Sadrži i puno opreza, zato je u naslovu truda previše. Iza tog „previše“ stoje problemi, grčevi, plinovite praznine koje napuhuju ambicije, a to može izgledati smiješno, završiti tužno i biti popraćeno nizom pogrešaka. Evo, i oko ove zbirke sam se puno trudila, pa su se opet potkrale nespretnosti, greške. Grčevi uvijek donose greške. Unatoč tome, beznađa u zbirci nema, dapače, ona se protiv beznadnog bori. Poznajem ga, posjećuje me, pustim ga unutra, saslušam, usvojim, osjetim, raspadnem se. I onda se, kao uostalom i većina nas, nekako sastavim.
Kada beznađe sretnem u knjigama pitam se, od svega što je moglo biti učinjeno s ovim prostorom, čemu ti crni zidovi? Odbacili ste sve mogućnosti, a one su, barem ovdje, gotovo beskrajne.
Koliko su nada i to vjerovanje da naše sudjelovanje nešto zaista preokreće i mijenja ključni za djelovanje? Ili to u nama ima dublji korijen koji je tamo neovisno o ishodu, još od dana kad bismo u školi tijekom grupnog rada najviše potezali?
Ovisi kakvo je djelovanje i sudjelovanje. Vjerujem da su za svako djelovanje do kojeg nam je stalo potrebne vjera i nada, one su gorivo, osobni animatori s velikim „važno je“ i „isplati se“ transparentima. To ne znači da iza djelovanja, osim vjere i nade, ne stoje veće i manje patologije, obrasci koje smo usvojili odrastanjem (radoholičarstvo i perfekcionizam), prenapuhana očekivanja (snovi o uspjehu), praznine koje se tim angažmanima pokušava popuniti (čežnja za pohvalom i priznanjem).
Koji su najvažniji uvidi koje ti je pružio doktorat na kojem trenutačno radiš?
Predstavljanje ove zbirke na Vrisku Luiza Bouharaoua započela je pitanjem o kreativnoj klasi koja se u zbirci često spominje, a kojoj, kako je rekla: pripadamo ti, ja, ali vjerojatno i većina ljudi u publici. U tom pitanju krije se i ono s kojim je započelo moje istraživanje: zašto programe koje stvaraju radnice i radnici u kulturi posjećuju uglavnom neke druge radnice i radnici u kulturi? Zašto na takvim eventima cirkuliraju „uvijek isti ljudi“? To nije slučaj sa svim kulturno-umjetničkim sadržajima, ali je slučaj s mnogima, dovoljno da bi se to primijetilo, komentiralo i zabilježilo u literaturi. Tako sam počela razmišljati o inkluzivnosti, što je sve potrebno da bismo se otvorili i približili, ne samo ranjivim društvenim skupinama pojedinačno, već i široj publici generalno.
Istraživanje koje sam provela za doktorat pokazalo je da postoji problem nepristupačnosti kulturno-umjetničke sfere, kako za (novu) publiku, tako i za radnice i radnike koji pokušavaju ući u taj sistem. Taj uvid mi je bio važan. Nisam, naravno, sretna što je tome tako, ali sam sretna što sada imam konkretniji materijal koji te pretpostavke potvrđuje i zbog kojeg će, nadam se, od tih problema biti bar malo teže okrenuti glavu.
Drugi skup spoznaja vezan je uz sve ono što nisam znala. U tome je i sadržana ljepota „izlaska na teren“, da ti malo poljulja i pomjeri perspektivu. Jer kada sam tek krenula u ovo mislila sam da je otvaranje i širenje djelovanja kulturno-umjetničkog rada najvažniji zadatak koji imamo, i još uvijek to mislim, samo sada malo bolje razumijem zašto je taj zadatak toliko težak. Među radnicama i radnicima često postoji motivacija i želja da se stvari promijene, ali postoje i sistemska ograničenja koja promjeni stoje na putu, na primjer potkapacitiranost u svim oblicima: nedostatak sredstava, vremena, adekvatnih prostora, dodatne edukacije, kontinuiteta. Na inkluziji se ne može raditi „od projekta do projekta“, a trenutno to tako izgleda i to je ogromna frustracija, jer dobre namjere i društvena promjena postaju kućica koju treba označiti na obrascu. Svijest o tim poteškoćama trebala bi nam pomoći i u pokušajima da ih prevladamo. U Rijeci se na tome radi (i) kroz projekt Kultura svima. Marta Baradić, Maja Krištafor i ja, a uz koordinaciju Maje Ogrizović, donedavno smo surađivale na izradi smjernica za inkluzivne prakse u kulturi. Nadam se da će taj dokument, kao i prateće radionice, biti od pomoći.
U periodima kada djeluješ na više frontova u isto vrijeme, ili kad se iz ovih ili onih razloga osjećaš stješnjeno, kako se puniš i opuštaš? Dobiješ li uopće potrebu za odmakom od svega?
Stalno govorim: evo samo da ovo prođe i onda ću se odmoriti. Samoća je moja baterija. Međutim, punjenje i pražnjenje (odličan nam je izbor riječi) često se događaju istovremeno. Sigurno ću reći da se punim čitanjem i pisanjem, ali čitam s olovkom u ruci i bilježnicom u krilu, šaram, zapisujem, ustajem s kauča, selim se za radni stol, sjedim za njim satima. To odmara koliko i umara, ali to je ugodan umor, kao i sve što činimo iz strasti i užitka.
Doduše, ako ću biti iskrena, kada se stvarno želim opustiti, računam na „najtreš“ film (od IMDB-ovskih 5 nadolje) i istu takvu hranu. Mačke. Uvijek i svugdje muziku. Lake droge. Mjestimično more. Odnedavno meditaciju (to nešto pokušavam, pa da vidim šta će biti).
Knjige i muzika – koje i koja?
Najteže pitanje. U više sam navrata pisala svoje popise lektire pa se ne bih ponavljala, ali mogu dati kratki popis manje-više friških oduševljenja: Brod za Issu, Roberta Perišića opravdano je očit izbor. Enver Krivac i Osamotne okolnosti divno su društvo. Tea Tulić i Strvinari starog svijeta, uvijek najfinije probrane riječi, misli, slike. Svježe iz tiskare, Mirana Likar i njezin Pripovjedač. Sheila Heti, Čista boja, kakvo filozofski fantastično luđaštvo. Eva Simčić i Četiri lakta unutra, posebna je povlastica imati prijateljicu koja ti je i jedna od dražih spisateljica. Kad smo kod prijatelja, jer toliko je moj, Cormac McCarthy – sve. A svašta sam sigurno i zaboravila.
Što se muzike tiče sam svejed, moje su zbirke ploča i playliste kaos. U mojim ušima žive mnoge žene i svašta im se sviđa. Krajem osnovne škole ili početkom srednje prisvojila sam bratov snop starih postera, dodala nešto svojih i cijeli zid u sobi postao je malo hard rock/heavy-treš-nu-metal svetište. Svetišta više nema, ali žanrovima se mogu vratiti. Doduše, najveći dio mene brzo je i zauvijek našao dom u svemu što se s muzikom događalo šezdesetih i sedamdesetih, premda mislim uglavnom na folk, prog i psihodeliju. Imala sam jazz razdoblja, volim i stari soul. Grunge je ultimativni seks, ali najmekše maštam uz shoegaze i synth pop. Od aktualnih bendova moram izdvojiti Fontaines D.C. Genijalci.
I za kraj, nešto što je možda klišejasto pitanje ali u ovom kontekstu zapravo korisno i interesantno. Što bi iz sadašnje perspektive voljela da si znala – premda je jasno da se to saznaje isključivo iskustvom – u samim počecima bavljenja radom u kulturi i na Odsjeku?
Odlično pitanje, ali morat ću te razočarati, odgovor je: baš ništa. Iluzije zaljubljenosti jednako su mi dragocjene kao i sva otriježnjenja.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović
#autorica #Dunja Matić #intervju #Previše truda #Vrisak
