„Tržnice su srce, duša i motor razvoja grada,“ prve su riječi izvještaja EU o tržnicama iz siječnja 2015. „Tržnice pomažu izgradnji živih, humanih gradova. Iskoristimo ih.“
Europska Unija prepoznaje višestruku vrijednost tržnica za europske gradove, te se njima bavila kroz više projekata i studija. Tu su INTERREG projekt Central Markets, te projekt očuvanja mediteranskih gradskih tržnica MARAKANDA, a postoje i aktivne mreže europskih gradova koje dijele znanje o tome kako očuvati i razvijati gradske tržnice, koje je URBACT je pokrenuo 2015. kroz tematsku mrežu razmjene znanja o tržnicama.
Zbog ovih studija znamo da tržnice stvaraju radna mjesta, i više i niže stručne spreme, i potiču poduzetništvo: u cijeloj EU tržnice zapošljavaju preko 1 milijun ljudi i stvaraju promet od više od 40 milijardi EUR. Znamo da su tržnice veliki magnet za turiste, ali i za obične građane, te se time tržnica može i treba koristiti za revitalizaciju komercijalnih i trgovačkih dijelova gradova, što je uspjelo gradovima poput Barcelone i Torina.
Tržnice imaju i društvenu i kulturnu funkciju za grad, jer hrana spaja ljude različitih financijskih sposobnosti i kulturalnih navika, te time tržnice često postaju mjesta društvene integracije grada.
Tržnice kroz svoju ulogu povezivača lokalnih proizvođača i kupaca održavaju lokalne tradicije proizvodnje, pogotovo one manje komercijalne, ali tipične za regiju. EU ih spominje i u važnom kontekstu razvijanja zdravih prehrambenih navika (svježe voće i povrće i izravna komunikacija s proizvođačima hrane, što je pogotovo važno u urbanim sredinama), te kao podršku lokalnim, ekološki održivijim sustavima proizvodnje, distribucije i konzumacije hrane. Tržnice koje specifično podupiru ekološku i lokalnu poljoprivredu su ovdje posebno vrijedne.
S obzirom na veliku važnost tržnica za europske gradove i način života, iz ovih projekata je proizašlo puno strateških smjernica za revitalizaciju tržnica.
Neke od EU preporuka vrijedne spomena su da je izuzetno važno da postoji dijalog između uprave i prodavača, koordinacija prodavača u organizacije koje ih zastupaju, te jasna podjela odgovornosti za rješavanje problema. Navodi se da je ključno da tržnicama upravlja profesionalna uprava, a ne izravno grad.
Isto tako je važno razumjeti potražnju i uskladiti ponudu, npr. veličinu i broj štandova, posebne sezonske događaje, cjenovnu usklađenost s potražnjom, radne dane i sate. Gradovi kao što je Torino uspješno su eksperimentirali s produljenjem radnog vremena tržnica da bi ljudi neke dane u tjednu mogli ići u špežu nakon posla. Cours Saleya u Nici je riješila problem ponude i potražnje tako da se na istom prostoru tržnice različitih dana u tjednu izmjenjuju tržnica cvijeća, hrane i lokalnih rukotvorina. Souk El Tayeb u Beirutu je primjer tržnice koja komunicira s posjetiteljima putem elektronskog newslettera kojim dijeli tjedne vijesti, što je omogućilo ovoj (privatnoj) tržnici da jasno iskomunicira svoju veoma raznoliku ponudu stalnim kupcima i promovira poljoprivrednike koji dolaze izdaleka. Preporučljivo je da su zakupci na tržnicama povezani u vlastite krovne organizacije i da gradovi razvijaju certifikate kvalitete i svoj brend, recimo, ekološke ili lokalne proizvodnje kojim se potiče razvoj kvalitetnog proizvoda.
Tržnice mogu igrati veliku ulogu u zapošljavanju i poslovnom razvoju građana niske stručne spreme. Tako torinske tržnice surađuju s lokalnim sveučilištima i nude poslovne tečajeve za svoje podzakupce u svrhu profesionalizacije, veće kompetitivnosti, i podizanja ponude. Barcelona je razvila, kao tzv. social enterprise, uslugu dostave namirnica kroz projekt koji zapošljava građane s posebnim potrebama, te je time stvorila 40 novih radnih mjesta i uvela korisnu uslugu za starije kupce i kupce ograničene mobilnosti. Gradovi diljem Europe su također prepoznale važnost tržnica za useljeničke zajednice, te su aktivno stvorile prostore za, npr., azijske i afričke prodavače da opskrbljuju svoje zajednice. Barcelona je otišla korak dalje i u projekte renovacije tržnice uključila i dodavanje socijalnih usluga. Svi znaju Mercat Santa Caterina po prelijepom krovu, ali malo tko zna da je renovacija tržnice uključila i dogradnju 59 socijalnih stanova za starije i društvene prostore za susjede. Time je tržnica dobila i stalne korisnike koji održavaju prostor aktivnim van radnog vremena.
Među drugim uspješnim inicijativama za očuvanje i razvoj europskih tržnica, tu se spominju, između ostalog: vođene, edukativne turističke ture po tržnicama, dugoročne suradnje s OPG-ovima i organiziranje tematskih događanja, proaktivna suradnja s migrantskim zajednicama, inicijative kao Love Your Local Market (u kojem sudjeluje i Slovenija) i još puno drugih.
Mnoge od ovih ideja su korisne za riječke tržnice, koje bi mogle postati mala vrata Kvarnera kroz suradnju ne samo s OPG-ovima riječkog prstena i Gorskog kotara, nego i turističkim zajednicama kvarnerskih otoka, Istre i Dalmacije. Kvarner će 2026. godine biti Europska Regija Gastronomije, što je ogromna prilika za smislenu revitalizaciju riječke place kroz promociju naših vrijednih proizvoda, kao što su škampi, vina, cresko maslinovo ulje i lošinjsko ljekovito bilje, te povezivanje i zajedničku promociju naših turističkih tijela, OPG-ova, i vrhunskih restorana. Ali zbog prirode potrebnih radova – koji uključuju i renovaciju zgrada, i promišljanje parkinga i javnog prostora, i profesionalno upravljanje ponudom i turističku promociju – sve je ovo nemoguće bez koordinacije i javnog i privatnog sektora.
Usprkos svim ovim primjerima, grad Rijeka je odlučio krenuti u ‘revitalizaciju’ riječkih tržnica tako da jednu zatvori, a drugu da u dvadesetogodišnji komercijalni zakup privatnom investitoru, koji bi sam trebao razviti i provesti spašavanje place. To nije ‘revitalizacija’, nego odustajanje, odnosno jedna vrsta prodaje javnog dobra kroz dugoročnu koncesiju.
Nisam nikada čula za posrnulu javnu tržnicu – dakle tržnicu koja ima kompleksnu, društveno-gospodarsku vrijednost za grad, ali je komercijalno u slobodnom padu – spašenu davanju u dugoročni komercijalni zakup. Nijedna EU strategija to ne spominje kao uspješnu praksu niti preporučuje takav pristup.
Naprotiv, iskustvo nas uči da su javno-privatna partnerstva jako rizična za grad kad je njihov predmet neko javno dobro čija važnost nije prvenstveno komercijalna – nego ili praktična (javni prijevoz, komunalne usluge, ceste), ili emocionalna i društvena (povijesna zgrada, bolnica, stadion), zato što se time otvara veliki prostor za specifičnu vrstu malverzacije koja se u stručnoj literaturi zove ‘rent-seeking’. To izgleda ovako: privatni investitor sklopi ugovor na temelju vrlo niske ponude, a zatim izjavi da su mu uvjeti ugovora nerentabilni, te krene tražiti sve veće i veće koncesije, ulaganja, sredstva, od grada, pod prijetnjom povlačenja. Kako je u igri javno dobro koje je na neki način nužno za grad, gradska uprava je politički prinuđena pristajati na sve pohlepnije zahtjeve privatnog partnera.
U praksi je rent-seeking toliko čest da su zapadni gradovi uglavnom prestali ulaziti u javno-privatna partnerstva za javnu infrastrukturu koja ima veliku društvenu važnost, a nejasan komercijalni rezultat. Tu se traži drukčije rješenje, dok se JPP ostavljaju za provjereno isplative poslove.
U svjetlu ovog rizika, nije jasno zašto se ovaj eksperimentalni potez, koji se uvodi prvi put te grad nema nikakvog iskustva niti ikakvu garanciju za uspjeh, uvodi ugovorom na 20 godina. U sklopu kakvog promišljanja je to odlučeno, kad grad Rijeka nema dvadesetogodišnju strategiju za tržnice? Niti ima dvadesetogodišnju strategiju za taj dio grada – nema, uostalom, dvadesetogodišnju strategiju ičega? Kako ćemo znati ispunjava li ovaj potez naše strateške ciljeve, kad ne postoji dokument kojim smo te strateške ciljeve definirali? Kojim procesom ćemo pratiti uspjeh Paviljona I? Kako ćemo znati je li se odluka davanja u zakup privatnom investitoru pokazala kao dobra ili loša?
S obzirom na važnost tržnice za grad, na nedostatak iskustva uspješnih JPP-ova u revitalizaciji gradskih prostora, svakako bi bilo logičnije ići malim i opreznim koracima, te dati paviljon u zakup na pet godina – u skladu sa svim drugim zakupnim ugovorima na placi. To daje gradu priliku da nakon pet godina napravi evaluaciju rezultata i da se izvuče iz mogućih problema.
Što će biti ako pobjednik natječaja za koju godinu ode u stečaj, a grad otkrije da nema nikakav mehanizam zaštite povijesnog paviljona i javnog interesa – kao što se dogodilo s Teatrom Fenice? Ili ako pobjednik natječaja – kao što sad gledamo na Kantridi – nakon deset godina neulaganja odluči da mu se vlastiti projekt isplati jedino ako mu povrh Paviljona I netko sagradi neboder?
S obzirom na dokazanu nesposobnost grada Rijeke da kontrolira krupni kapital, koji vidimo kroz propadanje više važnih gradskih zgrada, čini mi se kao očiti problem da grad sam sebi veže ruke u revitalizaciji povijesne zgrade i institucije od ogromne društvene važnosti, tako da ćemo u slučaju bilo kakvih problema morati čekati 2044. godinu da spašavamo riječku placu, kad će većina nas već biti u mirovini – odnosno, problem smo prebacili svojoj djeci. Zašto nismo odlučili zaštititi javni interes time da smo ostavili otvorenu opciju da reagiramo godine 2029., umjesto 2044.?
Ovo sve pišem, naravno, pod pretpostavkom da se ne radi o namjernom uništavanju imovine građana. Kad svojim kolegama iz inozemstva opisujem ovakve korake, njima se čini da se radi o tipičnoj korupciji kojom se javno dobro na mala vrata daje u privatne ruke pod maskom ‘obnove’, i to nakon što mu se neulaganjem smanjila vrijednost.
Vrijedi se prisjetiti da je još nedaleke 2020. g. riječka placa bila puna života, te je donji kat Paviljona I radio normalno, a u Paviljonu II su bila slobodna svega četiri mjesta. Nakon što je upravljanje tržnicama preuzelo komunalno poduzeće Rijeka plus d.o.o. 2017.g., povijesni paviljoni glavne riječke place su naglo opustjeli. Tu se pokrenuo začarani krug, gdje sve manja ponuda privlači sve manje kupaca, pa je sve teže i teže iznajmiti poslovne prostore u polupraznom paviljonu. To je isti začarani krug u kojem se trenutno vrti Autotrolej – riječki javni prijevoznik koji je također pod upravljanjem Rijeka plusa – gdje smanjeni prihodi dovode do rezanja voznog reda, koji rezultira daljnjim smanjenjem prihoda, i ako se nastavi ovim smjerom dovest će do propasti riječkog javnog prijevoznika.
Jedini način da se prekine ovakav začarani krug propadanja, i kod autobusa i kod tržnica, je ulaganje strateškog napora da se ponuda znatno ojača, da bi se vratili stari i stvorili novi redovni korisnici.
Vrlo je teško krpati prodajne rupe mjesto po mjesto, jer su rizici za svakog individualnog prodavača ogromni čim ulazi u prostor koji djeluje derutno, mračno, hladno i opasno. S te strane, svaki napor da se oživi prostor kao cjelina je dobar.
No grad i Rijeka plus nisu ni pokušali provesti smislenu revitalizaciju vlastitim snagama, niti značajnim ulaganjem, niti ikakvom inicijativom kojom bi se prazna prodajna mjesta popunila istovremeno, niti suradnjom s proizvođačima ili turističkom zajednicom, niti razvijanjem strategije. Nisu uložili niti osnovna sredstva da se tržnice moderniziraju, kroz uređenje parkirališta, uvođenje bankomata i WC-a. Nisu spomenuli da grad vlastitom odlukom već godinu dana drži glavnu placu u potpunoj prometnoj blokadi i ograđenu ogromnom ogradom zbog radova na cesti.
Naprotiv, komunalno poduzeće koje upravlja tržnicama (iako se bavi raznolikim poslovima održavanja cesta, parkirališta i autobusa, i vjerojatno ne bi smjelo donositi i velike odluke o tržnicama) odlučilo je cijeli Paviljon I glavne riječke tržnice dati u zakup jednom zakupcu, preko javnog natječaja, na period od 20 godina, po jedinstvenoj početnoj cijeni od 9,21 EUR/m2 mjesečno.
Ovo je – samo da se razumijemo – malo u odnosu na zakupninu koju plaća svaka nonica za svoj vanjski drveni štand, koji ima otprilike površinu od 2 m2, ali zakupninu od 159-169 EUR mjesečno. Također vrijedi napomenuti da je ukupna vrijednost svih zakupnina za Paviljon II otprilike jednaka onoj koja se traži za cijeli Paviljon I na novom natječaju, 6638.16 EUR (ovdje gledam cijene za zakupce koji je Rijeka plus objavio 7. kolovoza 2024. u sklopu natječaja za zakup prodajnih mjesta na riječkim tržnicama), ali dvostruko veća od ukupne vrijednosti svih zakupnina za Paviljon III, odnosno ribarnice, koja iznosi 3052.98 EUR. To je zato što mjesečni zakup prostora u polupraznom Paviljonu II varira od 368 do čak 641 EUR, ali u prepunoj, atraktivnoj ribarnici mjesečni najam tezge stoji uniformno 57 EUR. Možda se tu krije dugoročni razlog zašto na cijeloj riječkoj placi najbolje posluje ribarnica, gdje mjesečni zakup jedne tezge košta jednu trećinu zakupa drvenog štanda na ulici (iako su cijene ribe neusporedivo više od cijena povrća), te i do deset puta manje od cijena mjesečnog zakupa u druga dva paviljona? Možda je, prije rasprodaje obiteljskog srebra – za što grad uopće nema mandat – trebalo napraviti smislenu reviziju zakupnina?
Kad pogledam način na koji grad Rijeka pušta tržnice da propadnu – skoro bih rekla namjerno – vidim samo nezanimanje za učenje od boljih i nastavljanje starim putem, odnosno prodajom javnog dobra bez dugoročnog promišljanja, bez strateških ciljeva, i bez postavljanja kontrole nad privatnim partnerima. Čak i ako nije koruptivne namjere, radi se o nerealnom očekivanju da će nam dobročinitelj izvana spasiti jedan od najvažnijih gradskih prostora u uvjetima kad za to trebaju znatna ulaganja, a komercijalna isplativost je upitna. Odnosno, točno u uvjetima kad je to najmanje vjerojatno. A posljedice ostavljaju na saniranje našoj djeci 2044. godine.
Prvi tekst: O tržnicama koje dobro rade
Istaknuta fotografija: Aleš Suk
#Brajda #Jana Perković #Riječke tržnice
