Odrastao sam u jednom riječkom kvartu, okružen neboderima unutar pravilnog geometrijskog rastera stambenih blokova. Tijekom odrastanja prolazio sam ulicama „betonske đungle“ nesvjesno upijajući prostorni kontekst, ili bolje rečeno životni ambijent koji se ne može ignorirati. Ljudi, fasade, haustori, priče i događaji – sve su to iskustva s pomoću kojih se tijekom vremena stvori poveznica s određenim mjestom, habitatom. Naravno, prostorni kontekst ne mora biti urbana sredina, a vrijeme radnje ne mora biti djetinjstvo, ali rezultat ostaje isti: okruženje nas formira. Ali ono nije statično, to „okruženje“ se konstantno mijenja, dok neboderi još uvijek stoje na svojem mjestu. Lokacija, lokacija, lokacija.
Ali osim armature i betona, tu je i priroda; livade, planine, šume, rijeke i mora kao kontradikcija sveopćem ljudskom zauzimanju prostora. Poznato je da postoji relacija između subjekta i okolnog prostora, ali kako ga definirati? Uz razne teorije prostora, koje se kreću od faznog prostora, Hilbertovog prostora, kompaktnog prostora, metričkog prostora, prostor–vrijeme do vektorskog prostora, u ovoj interpretaciji nam je najzanimljivija definicija koja se pronalazi u općoj teoriji relativnosti, gdje prostor nalikuje elektromagnetskom polju, međudjeluje s objektima koji se u njemu nalaze, te može se gibati, mreškati i savijati.[1] Sve ove odlike nalazimo i u novoj izložbi riječke multimedijalne umjetnice Nadije Mustapić naziva „Vrijeme je“, koja je 2. studenog otvorena u Galeriji O. K.. Samim ulaskom u galeriju ulazi se u pažljivo promišljen prostor, čija je koncepcija bazirana na tjelesnom iskustvu promatrača (subjekta). Po pravilima struke riječ je o prostornoj audio-video instalaciji koja je sačinjena od jednokanalnog video rada, upotpunjenog šestokanalnom (5:1) zvučnom podlogom. Također, na podu galerije ispisan je monolog koji se ponavlja u radu, čime zvuk postaje tekst, a izložba se pretvara u osjetilni doživljaj. Pogled je u galeriju onemogućen, odnosno prepriječen crnim dugim zastorima koji odvajaju vanjski svijet od izložbenog, naglašavajući koncept izložbe kao ambijentalno iskustvo u koje se mora stupiti.
Ispisani tekst asocijativno poprima ulogu niti vodilje, koja usmjerava posjetitelja kroz galeriju.
Umjesto betona i napuštenih arhitektonskih zdanja, umjetnica ovoga puta stavlja u fokus element vode, u kojemu se nazire žensko tijelo, a koji su isprepleteni međusobnim fizičkim (subjekt je u rijeci) i fenomenološkim (vrijeme) odnosom. Prostorni kontekst konstantno prolazi kroz promjene, kao i ljudi, ali ono što umjetnica apostrofira u ovome odnosu jest pogled na protok vremena. U ovome slučaju preispituje kako jedna rijeka (priroda) može pojmiti umjetno stvoren koncept koji je formiran zbog našeg lakšeg snalaženja u vremenu i prostoru. Kroz dinamične pokrete kamerom, te čestim zumovima, umjetnica stvara fluidne kadrove bez detaljno ustrojenog narativa. Treba napomenuti kako je tijelo ženskog subjekta upravo sama umjetnica, čime potencira svoju povezanost s određenim ambijentom. Kako se izmjenjuju scene i sam intenzitet rijeke, tako se izmjenjuju i pokreti tijela, paralelno stvarajući vizualne impulse promjene, koja je jedina konstanta. Tekst u radu (glas Edite Karađole Šegvić) sjedinjuje audio i vizualni doživljaj, u maniri naratora koji nas vodi kroz ovu ambijentalnu instalaciju povezanosti čovjeka s prirodom. Zanimljiv detalj jest da se ženski lik uvijek pojavljuje u istoj odjeći, predstavljajući kontinuitet prisutnost mjestu i trenutku, pogotovo zbog činjenice da je rad rezultat višegodišnjeg snimanja.
Ako posegnemo za onim klasičnim podatkom iz općega znanja, koji nam govori da je ljudsko tijelo u prosjeku sačinjeno do 65 posto vode, onda se može lako razaznati naša potreba za istom. Mora, jezera, rijeke čine neizostavan dio našega eko sustava bez kojega nema života na planetu. Sveopće ubrzanje, kako simbolički toka rijeke, tako i ne simbolički urbanizacije, klimatskih promjena i zagađenja dovodi u pitanje ljudski opstanak. Kako se navodi u tekstu izložbe: „…tope se ledenjaci, rastu atmosferske tenzije, množe oluje, poplave, bujaju rijeke, razina mora jest u porastu, vrijeme je…“
Iako stvoren iz individualnog razmišljanja i osobnog osjećaja prema određenom subjektu – vodi, rad se na suptilan način dotiče svih nas. Svima nam je potrebna voda, je li to samo zbog automatskog, ali opet neizbježnog „gašenja žeđi“ ili zbog dublje naturalističke prirode čovjeka koji preispituje svoj odnos prema nečemu bez čega nema života te kakvo će nasljeđe ostaviti budućim generacijama – to ostaje na promatraču da odluči hoće li djelovati. Rad se nadovezuje na tradiciju psiho geografije, čiji glavni postulat iz 1955. glasi: „proučavanje preciznih zakona i specifičnih učinaka zemljopisnog okoliša, svjesno organiziranog ili ne, na emocije i ponašanje pojedinaca“, koja se očituje u izabranom prostornom kontekstu s kojim postoji duža osobna povezanost.
Treba napomenuti kako je ova izložba, prva samostalna izložba umjetnice u Rijeci nakon dužeg vremena. Kontinuitet propitivanja vremena i prostora u Mustapićinom radu se nije izgubio. Upravo suprotno, rad je predstavio novu osobnu referencu u ciklusu dugom više od desetljeća. Za primjer, voda kao subjekt prisutna je u radu Ovdje i Tamo, iz 2019. (eksperimentalni film/video (PAL, HD 1080p, color, 17′′, stereo sound), dok se pitanje prolaznosti vremena očituje u radovima poput Prijetnja otamo, iz 2015. (Video instalacija, HD 1080p, PAL, color, 9’22” loop, 5.1 surround sound) i Čekaonica za strojeve, ljude i grad, iz 2015. (Site-specific video/audio instalacija postavljena u čekaonicu riječkog željezničkog kolodvora, stropna projekcija). Kroz višegodišnji rad, umjetnica u malome prstu sadrži sve potrebne kadrove, perspektive, ideje, teorije i razmišljanja za manifestaciju, ne izložbe u tradicionalnom poimanju izlaganja, već cjelovite prostorne instalacije koja stvara svoj, nužno izolirani – da, ali zanimljiv ambijent. I zato, neka vas ne zaprepaste prazni zidovi galerije i crne zavjese, svaki element je pomno isplaniran i ukomponiran u trenutni kontekst za maksimalni doživljaj recentne domaće multimedijalne umjetnosti.
[1] prostor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 7. 11. 2024.
Istaknuta i ostale fotografije: Sanja Prodan
#instalacija #Nadija Mustapić #Osvrt #voda #Vrijeme je
