Razgovaramo s Ann-Kathrin Godec i Ivom Lučićem, osnivačima tribaljskoga festivala Krasopis (Hotel Village Balatura, Tribalj, 25.-27. listopada ove godine), festivala koji sustavno transdisciplinarno promišlja odnos prema prirodi krša. Ukratko, riječ je o našem prvom festivalu za istraživanje, promociju i zaštitu krša, a ove je godine održano njegovo treće izdanje.
Prije tri godine zajedno ste pokrenuli festival Krasopis, zaista jedinstven festival o krškoj prirodi, našem ljudskom suviše ljudskom odnosu prema prirodi krša, i to iz paradigme umjetnosti, znanosti i uporabne „vrijednosti“. Što Vas je točno potaknulo na njegovo osnivanje? Na ovom trećem festivalskom izdanju mogli smo čuti vrlo jaku poruku da je Dinarski krš u svjetskom vrhu po bioraznolikosti.
Anne-Kathrin Godec: Putovanje prema festivalu Krasopis za mene je počelo s razotkrivanjem krške prirode kao književni predmet. Već se nekoliko godina bavim književnim žanrom koji je ponajviše poznat u anglofonskim zemljama: Nature Writing. To može biti poezija, esej, roman ili priča, u svakom slučaju je glavni lik priroda. Priroda je objekt i subjekt promatranja, a istovremeno zrcalo ljudskog uma i potrage za lokalizacijom vlastitog bivanja u kontekstu fizičkog svijeta. To je razlog zašto Nature Writing često dira vrlo osobne, egzistencijalne, filozofske, antropološke ili čak spiritualne teme premda se naoko bavi prirodnim pojavama, krajolicima ili specifičnim biljnim ili životinjskim vrstama.
I tako sam odjednom počela ne samo hodati kroz „lijepu prirodu“ krša nego gledati te prostore kao metaforu. Na neki način sam započela dijalog s prirodom. I što sam više i dublje ugledala u neke fenomene (na primjer podzemni svijet krša) to sam se više čudila bioraznolikosti, razgranatosti i bogatstvu tog svijeta i počela sam razumijevati mnogo više, ne samo na fizičkoj strani, nego i na metaforičnoj. Dijalog s prirodom se ne razlikuje od dijaloga s drugim čovjekom. Što se više otvoriš za jezik drugog, za ono što ti pokazuje, to se vlastito stajalište može mijenjati ili možeš istražiti vlastite reakcije i odgovore na taj konkretni vanjski svijet.
No, brzo sam shvatila da mi za kvalitetne razgovore s kršom fali karstološka podloga i jedan cijeli rječnik. Teško ćeš, na primjer, s Kinezom pričati, ako ne znaš riječi koji on koristi. Trebala bih posvetiti mnogo vremena sakupljanjem geoloških, bioloških, a i kulturoloških podataka. I tu sam naišla na Ivinu (Ivo Lučić) knjigu „Presvlačenje krša“ koja je za mene bila pravo otkriće, kao neki vodič kroz ovu vrstu prirode. Pozvala sam autora na predstavljanje knjige u naš hotel (gdje su knjige ionako glavni sadržaj) i tako smo se upoznali, Ivo Lučić i ja. I vrlo brzo se pokazalo da mi zapravo tražimo isto, samo dolazimo s različite točke. Dok je Ivo po biografiji, školovanju i iskustvu kod kuće na cijelom području Dinarskog krša, posvetio svoj radni život istraživanju i zaštiti krša u praktičnom i fizičkom, čak aktivističkom smislu, ja sam svoj radni život posvetila književnosti, filozofiji, a i psihologiji. Shvatili smo da će tek spoj oba pogleda voditi do proširenja perspektive i na koncu u kontekstu zaštite krajolika i problema do novih rješenja.
A Krasopis – kao festival, udruga ili mreža – to je naše osobno iskustvo samo stavio na drugu razinu. Za naš predmet, Dinarski krš, ima mnogo perspektiva. Svaki sudionik Krasopisa ima svoje gledište, obično i dugogodišnji rad i ekspertizu u vezi toga i može nam otvoriti još jednu dimenziju razumijevanja. I od prvog festivala se pokazalo da to može biti jako inspirirajuće i ohrabrujuće iskustvo. Festival i suradnja postane slavljenje onoga što je svima nama, na ovaj ili onaj način, zajedničko važno, a istovremeno pozornica različitosti, drugih pristupa i rezultata.
Ivo Lučić: Dakle, iz odgovora Anne-Kathrin je jasno da je ona sve to pokrenula. Ona me pozvala na tribinu, jednu u nizu koje vodi u svom malom hotelu i pitala me bih li ja sudjelovao na festivalu koji je posvećen kršu. Iskreno, nisam ni sanjao o takvom nečem. Ona je – kreativna, iznimno obrazovana, puna energije i entuzijastična – stavila i sve resurse hotela na raspolaganje festivalu. Na mene je ta suradnja jako utjecala. Oslobodila me straha da se o pitanjima krša smije govoriti samo ono što bi prošlo recenzije u knjigama i časopisima i učinilo me javno znatno odgovornijim. To znači da osim znanstvenog znanja više koristim tradicijsko znanje i intuiciju, kao i ono što smatram vlastitim osjećajem odgovornosti prema dobru krša. Tako nekako doživljavam vlastiti pristup okolišne humanistike.
Nakon što sam objavio knjigu Presvlačenje krša, najviše poticaja dobio sam iz humanističkih krugova, što me iznenadilo, jer je krš nekako poslovično briga prirodnih geoznanosti. Poticaj Anne-Kathrin je bio najveći. Pored Krasopisa, na njezin prijedlog smo počeli zajedno objavljivati, prije svega serijal „Iz Donjeg svijeta“ na Jergovićevu portalu „Ajfelov most“, ali i neke druge tekstove, poput onoga o geotraumi za znanstveni časopis, a imamo i planove o bestijariju.
Pritom na internetskoj stranci Festivala navodite da ste imali na umu da je krš jedna od najsloženijih i najbogatijih vrsta krajolika i ekoloških sustava, koja je zahvaljujući vodećim javnim narativima – stereotipima – najmanje vidljiva. Naime, često zajedno ističete opasnosti stereotipa da je krš kamena pustinja i pasivna zemlja te da je pogodna, kako se kod nas obično smatra, za industrijske pogone, rudnike…
Anne-Kathrin Godec: Ja sam rođena u Njemačkoj u dubokim šumama Švarcvalda i kada sam došla ovamo, nisam imala nikakvu naraciju niti posebno znanje u vezi krša. Samo sam vidjela da je potpuno drugo podneblje nego ono na što sam bila naviknuta. Postoji taj lijepi tekst Georga Simmela o strancu (ili hodaču) koji danas dolazi i sutra ostane i koji zato postane dobar promatrač jedne zemlje. Možda, jer je nešto zavolio? Možda, jer gleda novo područje sa svježim očima, bez sjećanja, bez asocijacije, znanja o mitologiji ili bilo kojoj vrsti priče. I naravno bez stereotipa. Njegova pozicija uvijek ostane pozicija hodača, pridošlice, samo što ovaj put nije krenuo dalje.
Velika prisutnost golog kamena je za mene bila fascinantna stvar, kao i razotkrivanje bogatog podzemnog svijeta krša sa svojim podzemnim rijekama, tim čudesnim životinjskim i biljnim vrstama, iznenađujućim tajnama i svojoj čudesnoj živahnosti u mraku. Kao da je to izokrenuti svijet od onoga iz kojeg sam došla. U Švarcvaldu je sve na površini ljupko, vidljivo i očigledno, a ispod toga – gotovo ništa. Na kršu je najveća ljepota vidljiva tek na drugi pogled. Ali onda ti ide ravno u srce.
Ivo Lučić: Priroda sama po sebi je slabo vidljiva. Možda može zvučati kao paradoks, ali sve ono što nas okružuje i što je u nama mi uzimamo zdravo za gotovo, bolje rečeno, previđamo to. Priroda je za nas uglavnom ono što koristimo i nemamo je potrebe artikulirati. Dok ne nađemo načina da joj se približimo, ona će takvom i ostati. To je proces, iz mog iskustva, koji mora ići preko znanosti, ali mora biti jako osobno motiviran. Također, dobro je da bude javni čin. Važno je da doprinese pomicanju i promjeni medijski dogovorene istine o našoj prirodnoj stvarnosti prema ekološkom svjetonazoru.
Budući da epohalne kolektivne svjetonazore uglavnom kreiraju i održavaju najmoćniji, ponajviše preko obrazovanja i medijske konstrukcije zbilje, njima ovakav odnos prema prirodi odgovara i žele ga zadržati. Priroda je slika onoga što oni žele, a to je beskrajno mnogo besplatnih resursa. Kao što znate, s te pozicije je čovjek dostigao snagu geološke sile, što je dovelo do antropocena i urušavanja cijelih ekosistema s nesagledivim gubicima biodiverziteta.
Za krš kao ekološki sustav iznimne energije, sve to važi još snažnije. Krš je jedan od najsloženijih i najkrhkijih ekosistema. Podzemlje krša bez ublažavanje je izloženo utjecajima iz visine oblaka, dakle do 15-ak kilometara visine. Prirodno kruženje okolišnih sastavnica poput vode ili plinova kao što je CO2u krškim ekosistemima, uključuje raspon od gornjih slojeva atmosfere do stotina metara duboko u krš. Veća koncentracija CO2 u zraku znači ubrzavanje procesa u kršu, ali i prenošenje svih negativnih utjecaja poput zagađenja. Dakle, jedan iznimno kompleksan i osjetljiv sustav koji se nepravedno svodi na nešto nevažno i loše. Samo za napomenu, 78 posto zaliha svih podzemnih voda Hrvatske se nalazi u kršu, a 90 posto hrvatske vodoopskrbe počiva na podzemnim vodama.
Na ovom izdanju Festivala predstavili ste svoje zajedničko istraživanje o geotraumi, gdje na tragu Jamesa Lovelocka govorite i o ‘kolektivnoj duši’. Navodite da neuravnoteženost Zemlje koja je izložena mnoštvu specifičnih neprirodnih tragedija koje je uzrokovao čovjek, mogla bi biti obilježena razdvajanjem čovječanstva i Zemlje, odnosno ljudskim razdvajanjem njenog životnog prostora. Ovo razdvajanje nije samo posljedica ljudskog zanemarivanja, sljepoće ili fanatizma čovječanstva s industrijskim ili kapitalističkim uspjehom, ovo razdvajanje označava jedan od ključnih pojmova teorije psihološke traume. Na koje su načine međusobno povezane psihološka trauma i geotrauma?
Anne-Kathrin Godec: Dugo godina se bavim psihološkom fenomenom traume. U psihologiji se u posljednjim decenijama sve više pokazalo da ljudska trauma nije samo neka vrsta „mentalnog poremećaja“ kao posljedica izloženosti na šokirajući ili devastirajući doživljaj, nego da je trauma do velike mjere pohranjena u tijelu. (Peter Levine, Bessel van der Kolk ili Stephen Porges) U psihološkom i psihijatrijskom svijetu je to bila revolucionarna vijest. I naravno, otvorile su se sasvim nove mogućnosti terapije traume koje su vodile do odličnih rezultata. U vezi geotraume mislim da je geotrauma često usko povezana s ljudskom traumom, u mnogo slučajeva je isti konflikt, isti šok ili ista destrukcija uzrok za traumu. A ponekad je sam čovjek razlog za geotraumu. Ali čak u tim slučajevima, rekla bih, da je temelj destruktivnog ponašanja čovjekovo iskustvo najveće moguće traume: doživljaj vlastite odcijepljenosti od prirode, doživljaj izoliranosti, bespomoćne izloženosti višim silama i na koncu smrt. To je začarani, autodestruktivni i prirodno-devastirajući krug koji nije samo vidljiv na analitičkoj razini nego doslovno kao fizički simptom. Po tim novijem trauma-teorijama iz psihologije se vidjelo da je trauma prisutna u tijelu u obliku tenzije u sistemu, u mišićima, u vezivom tkivu i može voditi do potpunog otvrdnuća i fizičke paralize. Svako tijelo ima mehanizam ispitivanja vlastite trenutne i dugoročne sigurnosti, u ljudskom tijelu tu funkciju obavlja živčani sustav. Američki psihijatar Stephen Porges, na primjer, je opisao razna stanja živčanog sustava i kako se pokazuje u tijelu, to jest koji je biokemijski ili organski izraz tog stanja. Razotkrio je specifično stanje koji se može povezati s izloženošću sistema na trenutnu ili kroničnu, ponavljajuću konfrontaciju s nadmoćnim nadražajem, s traumom. U drugoj studiji je pokazao kako se isti procesi i reakcije ne događaju samo u individualnom čovjeku nego i na kolektivnoj razini ljudske zajednice.
A kada govorimo o fizičkom izrazu traume u čovjeku, onda se može analogno pretpostavljati da postoje slični procesi u ostalom fizičkom svijetu, u flori i fauni, određenim biotopima, krajolicima, itd. Tu treba onda definirati koji su simptomi razdraženosti i neravnoteže tih sistema, koji je mehanizam kontrole, takoreći „živčanog sustava“ tog sistema. I na koncu razviti tehnike koje omogućuju dovesti taj sistem iz stanja neravnoteže u stanje balansa i sigurnosti.
I ne samo što takav pristup može voditi do novih solucija za oporavak traumatiziranih mjesta, nego vodi i do dubokog razumijevanja da smo fizički dio jedno te iste zemlje u kojoj je sve povezano. U traumatiziranom prostoru ne može nastati zdravi ljudski život, kao što traumatizirani čovjek ne može imati zdravi odnos sa svojom okolinom. Jedna neravnoteža vuče drugu sa sobom.
Ivo Lučić: Mi smo svjesni da priroda trpi traume, ali ih je teško znanstveno dokazati. Za sada samo možemo dokazivati da je geotrauma nastala tamo gdje to čovjek iskazuje, gdje je nastalo ljudsko stradanje koje čovjek vezuje za neko mjesto. To je naravno višestruko manjkavo. Prvo, mnogo nas doživi traumu koju nismo podijelili s drugima, za koju nitko ne zna. Dakle možemo znati za kolektivnu traumu, o kojoj zna više ljudi i o kojoj se govori. Ona ovisi o tome tko oblikuje javna sjećanja. Naime, struktura pamćenja povezana je s traumatskim prekidima. To nudi mogućnost oblikovanja sjećanja traume prema interesima snaga koje upravljaju društvom. Što je izvan toga, zaboravlja se. Primjer mogu biti dvije tragedije u Hrvatskoj koje su imale jednak broj stradalih. Tako, 12 poginulih poljskih hodočasnika na autocesti od Varaždina do Zagreba je već za nekoliko dana medijski zabravljeno, dok tragedija na Kornatima ostaje duboko u javnom sjećanju Hrvatske. Najčešće kolektivno definirane traume su vezane za ratove, tragedije, velike bitke i razne gubitke.
Među najsnažnije geotraume u kršu spadaju jame masovne grobnice, zbog svireposti stradanja i svoje fizičke dubine koja se psihološki povezuje s dubinom svijesti, odnosno dubinom nesvjesnog. Tu traumu je lako pobuditi i politike šutiraju svoje sljedbenike tim traumama kako bi lakše upravljale, bez puno suosjećanja sa žrtvama i njihovom supatnicima. Ironija sudbine je politički predstavnici jednog naroda najviše zloupotrebljavaju traume toga naroda kako bi što lakše vladali.
Ovo što sam nabrojao je uglavnom kolektivno definirana geotrauma koju prepoznaju naša društva. Nažalost, ona ne pokazuju sluha za traumu koju trpi neljudska priroda. Ta geotrauma je posljedica grubih ljudskih zahvata u prirodu, koja je poznata kao antropocen, a zbog čega je uvelike ugrožen život na Zemlji.
Kako je moguće provesti liječenje geotraume, što bi uključivalo i oslobađanje geonapetosti?
Anne-Kathrin Godec: Još nismo stigli do određenog recepta za iscjeljivanje krajolika s alatima ljudske psihologije i vjerojatno ne postoji ni jedan jedini odgovor. Krajolik je uvijek interakcija više sistema. Ali ako slijedimo analogiju, onda trebamo širiti pojam „živčanog sustava“ na biljni, geološki i životinjski svijet, pa i na organizam koji je sastavljen od različitih elementa. Što je, na primjer, živčani sustav jedne špilje? Ili podzemnog jezera? Što se događa kada prirodni tok jedne rijeke bude preusmjeren s posljedicom isušenja određenih regija? Što je kada vode rijeke budu preplavljene kemikalijama? Koji sistem nadgleda balans među elementima koji čine taj sustav? Koja su stanja tog „živčanog sustava“?
Srećom ne moramo to sve sami izmisliti. Postoje već druga istraživanja u kojima je bilo potrebno raširiti definiciju „živčanog sustava“. Postoje studije s područja neuroscience-a i fiziologije koje su širili definiciju živčanog sustava kako bismo bolje razumjeli evolucijski razvoj flore i faune. To je već nešto s čime možemo raditi. I onda eksperimentirati na konkretnim mjestima. U primjeru špilje trebali bismo surađivati sa speleolozima, itd. Geo-napetost u kontekstu špilje bi mogla naći svoj izraz u obliku izumiranja ribljih vrsta ili u konstantnom padu razine vode, u promjeni unutrašnje klime ili u drugim fenomenima.
Najvažnije je razumjeti da gledanje na geotraumu kroz leće ljudske traume daje potpuno novi pristup u kojem je najvažniji znanstveni fokus na usklađenost i ravnotežu biotopa, a ne specijalizirana istraga pojedinačnih elementa. Zapravo je riječ o promjeni paradigme. Čovjek ne živi u traumatiziranoj prirodi, nego je dio nje. Povezan je sa svakom detaljem svog okoliša, vrlo osobno i direktno. Ne možemo više igrati na kartu da se trauma z/Zemlje dešava tamo vani, negdje daleko, i nemamo ništa s time. Razumjeti da je geotrauma na kraju naša trauma i obrnuto, automatski vodi do veće odgovornosti i do djelovanja motiviranim s odgovornošću. Ne mogu se izvući iz nečega što shvaćam kao dio sebe, kao što neću doći do ideje da se odreknem odgovornosti za svoju lijevu nogu.
Prema tome bih rekla da je povezivanje psiholoških zaključaka u vezi traume s geo-znanostima i pojavom geotraume ponajprije filozofska ili idejna pretpostavka, ali uvjerena sam da se može potvrditi i na fizičkoj razini.
Koje biste naše književnike/ice u okviru nature writinga posebno izdvojili?
Anne-Kathrin Godec: Nature writing, premda je doživio veću popularnost u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća i tada i razvio nove vrste pisanja, postoji već dugo. Nekad je pisanje o prirodi, prirodo-slovlje, bilo sastavni dio znanosti. Na području krša su klasični primjeri za znanstveno istraživanje prirode knjige autora poput Otona Kučere, koji je istražio morske valove i oblake, Andrije Mohorovičića na polju seizmologije, Jovana Cvijića za karstologiju. Njihove knjige, iako stručna djela, imaju određene naracije, lijepo i čitljivo su napisane i dolaze prvenstveno s gledišta čuđenja i divljenja prirode.
Poeziju ili poetičko pisanje o kršu u najboljem smislu nature writinga možemo čitati kod Scipija Slapatera, a pjesme Petra Gudelja su isto jako dobar primjer.
Najvažniji autor je trenutno, čini mi se, Ivan Lovrenović koji je doslovno kroz poetično, kulturološko, povijesno putovanje istražio Srednju Bosnu. On je naravno napisao i druge stvari i ne treba ga staviti u žanrovsku ladicu, ali nema boljeg primjera za nature writing s područja Dinarskog krša nego knjiga „Ikavski zemljopis“ u kojoj je opisao putovanje prvog bosanskog putopisca Ivana Frana Jukića, slijedio njegove tragove (kroz realno i imaginarno putovanje) i – kako je od Jukićevog putovanja prošlo skoro dvjesto godina – nadopunio s novijim događajima i razvojima. Lovrenović je pisac koji čita sve, ne samo knjige, dokumente i geografske karte. On čita planine i njihova imena, mjesta i njihovu povijest, on čita sve. I piše o tome. A u naslovu „Ikavski zemljopis“ već možemo naslutiti povezanost određene krške prirode s određenim jezikom i kako je taj jezik upisan u prirodu, pa i obrnuto.
Uz Vaš rad su često isticana dva pojma: karstologija, i to holistička karstologija, i Dinarski krš. Molim Vas, recite nam kako ih Vi vidite?
Ivo Lučić: Karstologija je istraživanje svih pitanja vezanih uz topive stijene, a topivost je osnovno obilježje ovih naših karbonatnih stijena od kojih je izgrađen Dinarski krš, vapnenaca i dolomita. Dakle, istraživanje ne samo prirodnih pojava nego i svega onoga što je djelo čovjeka koji živi na tim područjima i njihova međuodnosa.
Dinarski krš je najveća europska krška površina, prostor se od Udina do Skadarskog jezera i od najudaljenijih jadranskih otoka do sredine Bosne i Hercegovine. To je prostor neopisivih prirodnih vrijednosti. Raspolaže s iznimnom morfološkom raznolikosti, dakle, osnovnim krškim oblicima, pri čemu više njih daje narodne nazive znanosti o kršu, a po biodiverzitetu je vodeći u svijetu.
Prema novijem popisu koji mi je nedavno dostavila biospeleologinja Jana Bedek iz Agencije za zaštitu prirode i okoliša, u svijetu četiri prva mjesta po biodiverzitetu i dalje zadržavaju pećine iz Dinarskog krša: Postojna sa 116 podzemnih vrsta, Vjetrenica s 93 vrste, Križna jama u Sloveniji sa 60 i Vilina peć – Ombla s 59 vrsta. Za usporedbu, najduža pećina u svijetu, Mamutska pećina u SAD, sa 686 km dužine na sedmom je mjestu s 49 vrsta. Nedavno sam negdje javno rekao da je mala špilja Šipun u Cavtatu, jedva nešto duža od 100 metara, dvostruko bogatija od Mamutske, ali ti podaci nisu točni, oni su kružili po biospeleološkim krugovima prije desetak i više godina. Ispričavam se onima koje sam dezinformirao, iako se nerado odričem te metafore jer je toliko snažna.
Taj i takav Dinarski krš bio je poticaj za moj ulazak u znanost. Nisam po profesiji znanstvenik, nego sam ulazio u znanost zbog potrebe da doznam što više o tome kršu i da nekako doprinesem zaštiti jednom njegovu dijelu, pećini Vjetrenici i Popovu polju, koji su u karstologiji pojmovi najvišeg reda. To mi je nametnuo potrebu što šireg pristupa, koji se kasnije metodološki iskazao kao holistički pogled na krš. U karstologiji su od najranijih dana svjesni da ona mora biti interdisciplinarna, ali se u pravilu mislilo na nekoliko geoznanstvenih disciplina. Ona je i danas dominantno geoznanstvena, premda je bilo ideja da je treba povezati u širi spektar znanstvenih područja. Da je bilo dijaloga između geomorfologije i biologije, mnoga vrhunska staništa bi danas bila sačuvana. Iz moje perspektive karstologija odgovorna prema svijetu treba biti holistička. Naravno, nisam kompetentan za većinu disciplina, ali koristim njihova znanja kako bi ih uklopio u što cjelovitiju sliku krša.
Ta tendencija prema cjelovitosti ima epistemološku važnost, ali je jako važna i za širenje znanja, odnosno popularizaciju. Umjesto vrlo specijalističkih predstavljanja krša, šira javnost može prepoznati taj pojam puno lakše kao cjelinu.
Tek uz perspektive cjeline vi se suočite s činjenicom da je krš – taj iznimno važan i bogat pojam u svjetskim razmjerima – u našoj široj javnosti prazan i pogrdan izraz. U medijima se on najčešće koristi za posljedice prometne nesreće iza koje nije ostalo puno toga za popraviti, „totalni krš“. U terminologiji ekonomske politike krš je najviše kamena pustinja i pasivna zemlja, ali ima i drugih slika. I naravno, ako imate u sebi nešto od aktivističke odgovornosti, to će vam nametnuti pravac rada.
Holistički pristup će vam ispostaviti i druga ograničenja suvremene znanosti. Ona počiva na dokazivanju hipoteze i na metodama koja imaju ograničen mandat. Zato znanstvenici često bez puno odgovornosti odbacuju tradicijska ili duhovna znanja. Na primjer, suvremena hidrogeologija je odbacivala legende, predaje o vodenim vezama između dvije točke u prostoru, a na više mjesta se pokazalo da su točne, ali su kodirane nekim čudima koje znanost ne prihvaća. Isto tako, uočio sam da legende, predaje o tome kako su vile prelazile po konopu neku dolinu obilježavaju danas suhe doline koje su prije nekoliko tisuća godina bile korito rijeka, a te su rijeke u međuvremenu otišle u podzemlje. Hoću reći, takav pristup nastoji povezati razna znanja i međusobno ih vrednovati.
Na ovom ste trećem izdanju Krasopisa predstavili svoju knjigu Humski put. Kakav je suživot ljudi i životinja danas na tom području i tko je sve na tom području prakticirao transhumantno stočarstvo?
Ivo Lučić: Transhumantno stočarstvo su sezonska kretanja stoke između toplog primorja ili drugih sličnih nizina i svježijih planina. To je drevna praksa koja ima ekološki pokretač, a tisućljećima je bila jedna od dvije ključne ekonomske djelatnosti. Staza koja je izvorno povezivala zapadni rub Pelješca i planine sjeverno od Neretve – Humski put – i koja je vjerojatno u tom svom izvornom obliku podrazumijevala desetak dana hoda, ove godine se svela na kretanja koja se mogu obaviti u jednom danu, a brojčani opseg ovaca iznosi tek desetinu onih koje su pasle ondje sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća. Prije četiri godine pratio sam stado od oko 1000 ovaca koje je hodalo tri dana s planine „u župe“, godinu kasnije (2021.) stado od oko 650 ovaca se penjalo na planinu s udaljenosti koja se savladavala za dva dana. Tako je još ponovljeno jednu godinu (2022.), a potom se svelo na više stada na relaciji koja se može savladati za jedan dan. Svjedočimo dakle očitom zamiranju prakse koja je trajala od neolita i koja je bila svakako puno više od privrede. Bila je matrica života i svakojakih povijesnih oblika pamćenja, koju danas uopće više takvu ne prepoznajemo.
Većina aktivnih pastira s kojima sam razgovarao su djeca tradicionalnih stočara. Oni su svoje živote započeli u socijalističkim poduzećima ili vojsci, i pred pustošnom tranzicijom našli sklonište na nekoliko godina u transhumanci i napuštaju je čim uzmognu. Tako, odgovori na pitanja o odnosu prema životinjama su vrlo specifični, od slučaja do slučaja, kao i stupanj i oblik tradicijskih ekoloških znanja koje oni baštine. Odnos prema životinjama se mijenja. Stariji planištari, što je tradicijski izraz za stočara koji vodi ovce u planinu, s kojima sam imao prilike razgovarati kao s osobama u dubokoj starosti, su uzgajali ovce zbog sira, mlijeka, kajmaka, vune i kože, te mesa tek u ograničenim količinama, za vlastite potrebe. Danas sve više stočara ovce uzgaja isključivo zbog proizvodnje mesa. Smisao ovaca koje drže jest da budu zaklane. Transhumanca ima velebnu povijest i jedna od njezinih ključnih obilježja je opstojanje podno nebeskog svoda unatoč svakojakim utjecajima. Danas ne vidim neku perspektivu. Nisam uočio ni u jednoj dinarskoj zemlji politiku koja bi otvorila perspektivu transhumantnom stočarstvu i ti se stočari posvuda osjećaju napušteni. Kad sam tražio literaturu o recentnom stanju transhumance u Crnoj Gori, nisam je mogao naći. Dvojica beogradskih istraživača koji su upućeniji u to područje, Slobodan Naumović i Bogdan Dražeta, poslali su mi desetak radova koji su uglavnom usmjereni na katune. Iz njih je vidljivo da se katunima dodaje funkcija turističke atrakcije. To je očito pod utjecajem savjetnika razvojnih agencija europskih zemalja. Kuda će to odvesti i kako će utjecati na transhumancu, ne bih mogao predvidjeti.
Anne-Kathrin Godec (1966), spisateljica, prevoditeljica i zajedno sa suprugom vlasnica književnog hotela „Hotel Village Balatura“. Studirala njemačku književnost i jezik, filozofiju i pedagogiju na sveučilištu u Kölnu. Objavila je četiri filozofske antologije (Headroom, Köln), Prevela je razne knjige (proza i poezija) s hrvatskog, bosanskog i srpskog na njemački jezik i vice versa. (Richard Schuberth, Ivan Lovrenović, Ivo Andrić i dr.). U svom književnom hotelu ugostila je više od 120 autora i autorica i predstavila njihove knjige, te organizirala festivale, radionice i druge događaje. Živi i radi na podnožju Tića, u Triblju.
Ivo Lučić (1960), novinar, karstolog i aktivist. Živi od novinarstva, u kojem se bavi znanošću i ekologijom. Doktorirao je karstologiju na Sveučilištu Nova Gorica. Znanstveno se bavi percepcijom prirode i odnosima tradicijskog i modernog u slici svijeta krša. Vodio je projekt istraživanja i popularizacije pećine Vjetrenice (1999-2009), koja je 2004. kandidirana, a 2024. uvrštena na Svjetski popis prirodne baštine UNESCO-a. S Anne-Kathrin Godec od 2022. je suorganizator Festivala krša Krasopis. Autor je pet i koautor sedam knjiga. Pet od njih je o kršu.
Istaknuta fotografija: Krasopis, odlazak na performans Ive Korbar kod mlina Žakalj
#Ann-Kathrin Godec #festival Krasopis #Ivo Lučić #Krasopis - festival o kršu #krš
