Sveti Nikola je omiljeni svetac djece. Naime, znali su oni da je to tek uvod u božićne blagdane što njihovim roditeljima, jasno, nije bilo pravo. Naravno, samo su dobra djeca mogla veseliti dolasku dobroga svetca biskupa, uvjerena da su tata i mama napisali lijepo pismo i da nisu štedjeli lijepih riječi za njihova dobra djela tijekom zadnje godine dana. Dječica znaju da Sveti Niko donosi igračke, karamele i slatkiše samo marljivima u školi i poslušnima doma, a zločestima “karbun” crni i šibu zlatnu, pa im umjesto dobrog Svetog Nike dolazi im zli Krampus; bičuje ih i plaši zveketom lanca. U noći kada su djeca s nestrpljenjem očekivala dolazak Sv. Nikole roditelji su pomagali djetetu da očisti cipelu i ostavi je uz prozor, pričali im o svom djetinjstvu: čime je bilo bogato ili siromašno, kakve su darove dobivali, pripovijedali im o svojoj najdražoj igrački, pokazivali im barem jednu sitnicu iz svog djetinjstva ili pričali im o njoj, učili ih igre i pjesmu iz svog djetinjstva, čitali im prikladne priče o dobru i zlu. Ne zaboravite da su darovi Sv. Nikole skromni i jednostavni, sitnice koje vesele. U cipelama, šlapama ili čizmicama narednog jutra bi našli darove ili šibu tek, kako se u Rijeci to reklo “doni o i carboni”. Gledali su “mudriji” da stave što dublje čarape i izvjese ih kraj ognjišta, peći ili kamina jer bi Sv. Nikola, prijatelj i dobrotvor sirotinje i djece, silazeći preko krova kroz dimnjak napunio iste, bombonima, jabukama, čokoladom, mandarinama i narančama koje su u to doba bile egzotično voće, rijetko i skupo. Velika većina “dobrih” izjutra bi u svojoj obući pronašla mnoštvo slatkiša. I to je nekako uvijek bilo sigurno. (Ne zaboravimo da su darovi Svetog Nikole oduvijek bili skromni i jednostavni, dakle sitnice koje vesele!) Ali, ako su prilike (financijske, ekonomske, povijesne, političke…) u riječkim domovima dopuštale, ako bi pokoji ministar financija skinuo porez za darove iz uvoza i ako bi gradski oci manje ubirali, onda bi se znala pronaći i pokoja lijepa igračka, čarapica, kapica, rukavice ili lijepa knjiga.
Ponekad su darovi bili bizarni, naprimjer u vrijeme vojnog pohoda Italije na Etiopiju 1936.-37. u modi su bili modeli tenkova i zrakoplova. Igračke su bile za današnje pojmove klasične, neki bi rekli staromodne; gumene loptice, kaubojski revolveri sa kapislama, slagalice, drevne kocke, igre poput “Čovječe ne ljuti se”, kositreni vojnici za dečke, lutke za djevojčice. Vrhunac je bio kada su se djeca sastajala i pokazivala jedni drugima čime su darivana od dobrog svetca. Svojevrsni ritual u staroj Rijeci dan uoči Nikolinja bio je sljedeće; roditelji su svoje mališane dovodili pred trgovinu čuvenog riječkog trgovca Moskowitza. (U doba prije Prvog rata bio je smješten na Piazza delle Erbe, današnjem Koblerovom trgu u Starom gradu, a potom se preselio na Korzo.) A ponad dućana, tamo na prozoru ili na balkonu, nalazio se osobno Sveti Nikola. Pokazivao je igračke iz svoje torbe (zapravo iz asortimana trgovine Moskowitz). Svaki puta kada je uzeo u ruku neku igračku, djeca su urnebesno vikala: “Meni daj! Meni!” Pregledavši sve ponuđeno poneki roditelj sa mališanom bi ušao kod “lukavog” Moskowitza i kupio željenu igračku. Pred velikim izlogom dućana djeca su satima radoznalo promatrala mnoštvo igračaka, zasigurno je katkad kakvo siroče iz Starog grada, uzdahnulo i sjetilo se da niti lani nije ništa dobilo, a neće niti te godine.
l
#Kvarner #Rijeka #Sveti Nikola
