„Zabranjeni“, točnije neodigrani film s ovogodišnjeg Pulskog filmskog festivala „Adio Jugo, film, adio jugoslovenski filmski festival, adio Jugoslavija…. vidimo se u sljedećem ratu“, odlukom novog selektora, ničim izazvan, stekao je dojam kontroverznog, nepoćudnog ili nepoželjnog. Samo stoga što je novo vodstvo odlučilo ne prikazati film u jednoj od konkurencija već mu je ponudilo revijalni termin. A autor je to odbio. Ili tako neko nebitno slično opravdanje za klasične ping pong svinjarije između autora i umjetničkih direktora kad im se namjere i ukusi ne podudare.
Bez dramaturških i sadržajnih za ikakve etikete osim eventualno realiziranog na starinski dokumentarni način, „Adio Jugo…“ je oldschollerski kolažni i revijalni prikaz stare škole eks Ju filma. Većinski narativno formiran kroz intervjue i izjave aktera u potezu od Milene Dravić, Mire Stupice, Slavka Štimca, Relje Bašića i inih filmskih zvijezda bivše Jugoslavije ili organizacijskih funkcionara bitnih za Pulu ili centralizirane i režimske medije tog doba poput Vjesnika. Svih onih koji su se prisjećali početaka i start upa dotičnog festivala te socijalne situacije bivše Juge. Uz kombinacija arhivskih snimaka povijesti nastanka Pulskog filmskog festivala dokumentarac je doista režijski reduciran na mijenjanje izjava i arhivskih snimaka. Obzirom da su većina sugovornika ili preko 70.-godišnjaci ili su preminuli u međuvremenu, njihovi iskazi imaju okus patine i prisjećanja s uzdasima za starim, prošlim svršenim vremenima.
Vječna glumačka nada, legenda u sjeni, markantni glumac s pedigreom B. Slavka Štimca ex Ju filma, Igor Galo godinama je skupljajući arhivsku dokumentarnu građu kolekcionarskim strpljenjem, gradio je svoju vizuru „buntovničkog“ filma. Ili dokumentarnog mozaika sa šarmom za goste opatijskih hotela i pulske obale koji su u 60.-im i 70.-im godinama proživljavali mladost.
U prijevodu, prvenstveno korespondirajući s prošlim svršenim vremenom i načinom izlaganja u kojem su najatraktivnije Yutelove snimke pressice Johna Malkovicha i sentimentalnost Slavka Štimca koji je prisjeća šetnji po Cannesu kad mu Lazar Ristovski šapće da je taj Cannes ništa prema Puli. Ili kad svjedočenje Oscarovca Lustiga koji je želio i umro u željama da dočeka Pulski filmski festival kao festival s dignitetom i okusom Titovih vremena i filmofilstva. Od početnih citata i poetike Enesa Kiševića do zaključne metaforične scene uništenja jugoslavenske zastave kao zaključnog kadra, ovog putovanja prošlošću, scenaristički i redateljski Galo je u najboljim namjerama svjedočenja prošlom svršenom vremenu mahnuo tom neoplakanom festivalu i društvenom okruženju s nimalo nostalgije. Već djelom koje mu je bilo odbijeno na istom. Ima li veće metafore od toga?
#1991. Adio Jugo #Anđelo Jurkas #Igor Galo #Liburnia film festival #Pula film festival
