Švedski pisac Mattias Edvardsson stekao je međunarodnu slavu romanom Sasvim obična obitelj (En helt vanlig familj), psihološkim trilerom koji otvara vrata u prividno skladan svijet jedne obitelji suočene s optužbom za ubojstvo. Kombinirajući elemente napetog kriminalističkog zapleta i duboko osobnih moralnih dilema, Edvardsson se pozicionirao kao jedan od najzanimljivijih suvremenih autora unutar žanra takozvanog nordijskog noira. Njegova djela prevedena su na više od trideset jezika, a često se bave temama pravde, istine i kompleksnosti svakodnevnih odnosa. U ovom intervjuu govori o svom putu do književnosti, o percepciji žanrovske fikcije, pravosudnom sustavu, pisanju ženskih likova i onome što ga i dalje pokreće kao autora.
Na Guardianovoj listi 100 najboljih romana svih vremena nije se našlo nijedno kriminalističko djelo. Smatrate li da je žanr u kojem pišete bitno drugačiji od onoga što se često naziva visokom književnošću? Kako vi doživljavate tu podjelu, ako ona uopće postoji?
Kriminalistička i druga žanrovska, odnosno komercijalna književnost, nikada nisu uživale istu reputaciju kao takozvana ozbiljna književnost, ali i unutar svakog žanra postoji ogroman raspon kvalitete. Glavna svrha ovakvih romana svakako je zabaviti čitatelja, no postoje i krimići s višim ambicijama. Rekao bih da su moji romani negdje na sredini tog spektra. Najvažnije mi je napisati uzbudljivu i napetu priču, ali pritom težim i stilističkoj jasnoći te temama koje govore nešto o ljudima i svijetu u kojem živimo.
Kada ste se zaljubili u pisanje? Možete li se prisjetiti trenutka, knjige ili autora koji su vas potaknuli da krenete tim putem?
Ljubav prema čitanju i pisanju pratim otkad znam za sebe. Kad sam imao jedanaest ili dvanaest godina, progutao sam sve knjige Agathe Christie i tada sam, mislim, odlučio da želim postati pisac. Volio sam osjećaj da na neko vrijeme mogu pobjeći u drugu stvarnost i rješavati zagonetke zajedno s Miss Marple i Poirotom.
Što vas je privuklo kriminalističkom žanru? Je li ta odluka došla prirodno ili ste prije toga istraživali i druge forme?
To se dogodilo prilično prirodno. Oduvijek me zanimaju zločini i policijske istrage. Sve je zapravo započelo kad sam imao deset godina, kada je ubijen švedski premijer – bila je to velika stvar u zemlji i s velikim zanimanjem sam pratio istragu. Danas me najviše zanima psihologija iza zločina – što neke ljude navede da ih počine i kakav to trag ostavlja na druge i na cijelo društvo?
Koje ste knjige voljeli čitati kao dijete i mladi čitatelj? Postoji li autor ili naslov koji je osobito utjecao na vaš način pisanja?
Prije nego što sam otkrio Agathu Christie, jako su mi se sviđale knjige Enid Blyton o Petorci. Nakon toga sam pročitao sve švedske kriminalističke romane – od Sjöwalla i Wahlööa do Henninga Mankella. No oduvijek sam čitao i druge vrste književnosti. Studirao sam književnost na sveučilištu, s posebnim fokusom na književnost 20. stoljeća.
U vašim romanima često se suočavamo s moralnim dilemama i pitanjima o granici između dobra i zla. Kako vi osobno gledate na te razlike? Postoji li jasna crta ili je sve stvar perspektive?
Možda postoji nekoliko istinski zlih ljudi, ali oni me zapravo ne zanimaju i ne pišem o njima. Mnogo me više intrigiraju likovi koji su poput vas i mene, ali se nađu u teškim, ponekad bezizlaznim situacijama i donesu loše odluke koje imaju strašne posljedice. Velika većina stvarnih počinitelja zločina nisu rođeni kao „čudovišta“. Pokušavam razumjeti što ih može dovesti do toga da počine zločin.
U vašim romanima često su u središtu radnje žene koje se suočavaju s prijetnjama ili velikim izazovima. Kako pristupate ženskim likovima, i postoji li neki poseban razlog zašto im tako često dajete glavnu ulogu?
Književnost nam pruža čudesnu priliku da zavirimo u nečiju svijest i na neko vrijeme proživimo tuđi život. Pisao sam i o muškarcima srednjih godina, ali budući da sam i sam jedan od njih, često mi je zanimljivije pokušati razumjeti, primjerice, mladu ženu. Iako se razlikujemo, vjerujem da smo u osnovi sličniji nego što mislimo. Neki muški autori zaziru od ženskih perspektiva, no meni to ne predstavlja prepreku – naprotiv.
Vaši negativci često su muškarci koji se kriju iza svog šarma i bogatstva. Smatrate li da društvo još uvijek lakše oprašta onima višeg društvenog statusa?
Apsolutno. Ljudi teže prihvaćaju da netko uspješan i na visokoj poziciji može počiniti zločin, nego da je to učinio netko s dna društva. S druge strane, zahvalno je usmjeriti kritiku prema vrhu, prema moćnima, a ne prema onima koji su već marginalizirani.
U romanu Sasvim obična obitelj otvoreno kritizirate švedski pravosudni sustav. Kakvo je vaše mišljenje o trenutačnom stanju pravde u Švedskoj – i o položaju žena u društvu?
Kada je riječ o ravnopravnosti spolova, mnogo se toga promijenilo u posljednjih dvadeset i pet godina, ali još uvijek postoji puno prostora za napredak. Na primjer, žene i dalje zarađuju manje od muškaraca za isti posao. Što se tiče švedskog pravosuđa, sustav ima niz ozbiljnih problema. Jedan od njih je to što su svi podaci iz policijskih istraga i suđenja javno dostupni – kao i vaša adresa, primanja i ostali osobni podaci. U Sasvim običnoj obitelji kritika se usmjerava na to kako se žene koje su preživjele seksualno nasilje ispituje o količini popijenog alkohola, odjeći koju su nosile, načinu na koji su plesale ili flertale. Iako se situacija u zadnje vrijeme poboljšala, ti obrasci još nisu u potpunosti nestali.
Lund je vaš rodni grad, ali i česta kulisa vaših romana. Zašto ste odabrali upravo to mjesto kao pozornicu svojih priča?
Iskreno? Jer sam lijen! Lakše je pisati o mjestu koje dobro poznaješ. Ali Lund je i grad koji dobro predstavlja švedsko društvo. To je srednje velik grad s oko 100.000 stanovnika, s izraženim sveučilišnim identitetom, no u njemu su prisutni i svi slojevi društva. Uz to, jedan je od najstarijih i najljepših gradova u Švedskoj.
Kako se vaš život promijenio otkad ste počeli objavljivati knjige? Što se najviše promijenilo, privatno i profesionalno?
Prije nego što je izašla Sasvim obična obitelj, objavio sam pet romana – za odrasle i mlade. Radio sam kao učitelj na pola radnog vremena i živio prilično mirnim životom. No ta je knjiga sve promijenila. Omogućila mi je da živim od pisanja i putujem svijetom, susrećem se s čitateljima i govorim o književnosti.
Kakav je bio odjek vaših knjiga među čitateljima i kritikom? Je li vas nešto posebno iznenadilo, na što ste ponosni?
Općenito su moji romani vrlo dobro prihvaćeni. Ono što me najviše iznenadilo jest činjenica da nisu naišli na dobar odjek samo u Švedskoj i skandinavskim zemljama, nego da su prepoznati i voljeni i diljem svijeta.
Što možemo očekivati od vas u budućnosti? Radite li na novim projektima ili biste se voljeli okušati u nekom drugom žanru?
Trenutno radim na seriji klasičnih detektivskih romana čija se radnja odvija devedesetih godina prošlog stoljeća. Prvi dio upravo je objavljen u Švedskoj, a sljedeća knjiga izlazi u kolovozu. Nadam se da će i čitatelji u Hrvatskoj uskoro imati priliku čitati ove romane.
#krimić #Mattias Edvardsson #nordijski noir #razgovor #Sasvim obična obitelj
