Prema jednom starom vjerovanju u šumama kraj Vltave se nekad davno mogao sresti očajnik sa pogledom ka Nebesima koji je nosio urnu (prah) svog doma. Vjerovao je u spasenje koje će jednoga dana morati doći. Prema legendi o pomenutoj urni odnosno prahu budući grad je dobio ime Praha. Jednu varijaciju ove čudesne priče pronalazimo i kod Vaclava Havela koji kaže: „O kad bi se moje riječi zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale“, govorio je Vaclav Havel. „Kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale. Ja znam dobro; moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.A kad se probudim, k sebi će me dići; iz svoje ću puti tad vidjeti Boga“. Svi Česi, ali i mnogi turisti, znaju za ovu bajkovitu priču iz 10. stoljeća. Eho ove zanimljive priče odjekuje i u jednoj prigodnoj operi kompozitora Bedžiha Smetane – tako da je proročanstvo vidovite Libuše dobilo i svoj muzikalni spomenik. Još u ranom srednjem vijeku Prag je ovjenčan laskavim metaforama i mističnim pričama – putnici namjernici opisivali su ga kao krunu svijeta, zvali ga srcem Evrope, majkom svih gradova, snom izgrađenom u kamenu… Dok, prepušteni magiji povijesti, budete šetali mostovima zlatnog grada, iz jednog od njegovih mnogobrojnih zvonika možda ćete začuti arije iz Dvoržakove Rusalke, ili se izgubiti u mislima pokušavajući da odgonetnete iza kojih se zidina održavao proces Jozefu K, tragičnom junaku Kafkinog romana”. Za uvod toliko, zlatnom Pragu ćemo se vratiti kasnije.
DOĆI ĆE DAN…
„Doći će dan kad će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija, doći će dan kada će svoje ljude imenovati Premijerima, Državnicima, taj dan bit će sprovod naše suverenosti i demokracije, taj dan bit će sprovod naše slobode, prava radnika i Svijeta kakvog smo poznavali, taj dan doći će uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik“, zapisao je negdje dr Branko Horvat. Stepen civilizacijskih zastranjenja se još bolje zapaža na primjeru neadekvatne usklađenosti društva prema kosmičkom vremenu. Sve više ljudski hronotop (vrijeme / prostor) podliježe nekom konstruiranom, nekada mehaničkom, a danas kompjuterskom vremenu. Automatizacija (ili robotizacija) ljudskog roda prije svega podrazumijeva veliki stepen odstupanja od onoga što su zakoni kosmičkog vremena. U tom smislu se uspostavlja razlika između komjuterskog sata i astronomskog sata (ili sunčanog sata). Jedan od najznamenitijih satova ove vrste je praški astronomski sat sa svojim zaista čudesnim mehanizmom koji pokazuje položaje Sunca, Mjeseca, zodijačko sazviježđe i pojedine planete. Nalazi se na gradskoj vijećnici koja je izgrađena 1338 godine, a astronomski sat datira iz 1410 godine, kada su ga izgradili profesori matematike i astronomije na Sveučilištu Charles. Četiri figure na tom časovniku se pokreću svakog sata, a Smrt (predstavljena kosturom) mjeri vrijeme. Za svaki sat postoji po jedan kip apostola na postolju iznad sata, a svih dvanaest se pokazuju u podne. U srednjem vijeku se taj astronomski sat smatrao jednim od svjetskih čuda. U blizini se nalazi i poznati Praški polednik (Prague Meridian). Prije tehnoloških revolucija koje su naizgled smanjile svijet, Prag se, kao i mnogi drugi industrijski gradovi, oslanjao na vlastito lokalno vrijeme. Kako bi odredio podne, grad je koristio sjenu koju je bacao marijanski stup koji je svaki dan padao istočno na određeni meridijan. Iako meridijan više nije oznaka za podne, on je suptilni podsjetnik na vrijeme kada je sunčeva sjena bila vitalni alat za praćenje sati unutar dana. Sve do 18. stoljeća je to bio pouzdan način mjerenja vremena u Pragu. Zatim je vrijeme u tom gradu određivano na astronomskom tornju, pomoću prorezanog sunčanog sata. Razlika između vremena izmjerenog sjenom Marijanskog stupa i onog na pomenutom sunčanom satu bila je 1, 26 sekundi. Ako ništa, na ovom primjeru vidimo da je civilizacija bila bliža ritmu kosmičkog vremena, kako idemo dalje u prošlost. To je posebno bilo vidljivo u životnoj filozofiji starinskih naroda. Kalendar Inka i Maja je bio baziran na broju 20. Najduži vremenski interval za koji su imali ime bio je tzv. b’ak’tun. Riječ je o razdoblju od 144.000 dana, odnosno nešto više od 394 naših godina. Prvi b’ak’tun otpočinje stvaranjem svijeta 11. kolovoza 3114. godine prije Krista, a četrnaesti b’ak’tun, koji je počeo 2012. godine, trebao je označiti kraj svega i putovanje u samo srce tame. Zanimlivo je kazati da se u središtu civilacije Inka i Maja nalaze artistički i astronomski centri koji su funkcionirali kao odvojeni Svjetovi. Tek s vremenom industrijalizacije u 19-tom stoljeću, a posebno tokom ubrzanog razvoja tehnologije u 20-tom stoljeću, ljudski rod počinje vidno zastranjivati od nekih osnovnih prirodnih i kosmičkih zakonitosti. Na prvi pogled se čini da je vrijeme samo tehničko rješenje ili mehanički okvir, koji omogućava da elementi stvarnosti i društvene organizacije budu funkcionalni. Organizacija društva je prije svega vremenska, jer protok fenomena mora precizno pratiti raspored časova i kalendara na zidu. Međutim, pri tome se jako zanemaruju psihološki odrazi iskakanja iz zakona kosmičkog reda. Upravo na tom polju, na planu radikalne promjene ljudske psihologije, moderna tehnologija razvija svoje nevidljivo anti-humano dejstvo. Henri Bergson u knjizi „Ogled o neposrednim činjenicama svijesti“ zapaža: „Razlikujemo dakle dva oblika množine, dvije sasvim različite procjene trajanja, dva vida svjesnog života. Ispod homogenog trajanja, ekstenzivnog simbola pravog trajanja, pažljiva psihologija razaznaje jedno trajanje čiji se heterogeni trenuci prožimaju, ispod numeričke množine svjesnih stanja, kvalitativnu množinu; ispod našeg ja, sa stanjima jasno definisanim, jedno ja gdje uzastopnost podrazumijeva fuziju i organizaciju. Međutim, mi se najčešće zadovoljavamo prvim, to jest sjenkom našeg ja projektovanom u homogen prostor. Svijest, mučena nezasitom željom da razlikuje, zamjenjuje realnost simbolom ili realnost uočava samo kroz simbol. Kako tako prelomljeno i samim tim izdijeljeno ja mnogo bolje odgovara zahtjevima društvenog života uopće a jezika posebno, svijest mu daje prevagu i postepeno gubi iz vida suštinsko ja.“
Najprije određeni jezik uraste u podsvijest, procesima učenja, kao korijen u zemlju, a nakon što razgrana svoju podzemnu mrežu, počinje da se napaja duhovnim mineralima. To je još davno zapažen problem, odnosno proces. Međutim, zadnjih decenija svjedočimo globalnim intervencijama na ljudsku podsvijest, na planetarnoj razini. Nova tehnologija, novi mediji, novi jezici mijenjaju dubinske strukture podsvijesti, kako individualne, tako i kolektivne. Promjena na planu ljudske podsvijesti je složen proces koji uvjetuje brojne životne procese, a posebno na planu umjetnosti. Bilo da je u pitanju jezik muzike ili literarni jezik, postoje neke dobro poznate činjenice, kada je u pitanju odnos jezika i podsvijesti. Odnos jezika i duha je još složeniji, jer je duh širi pojam od podsvijesti. Podsvijest je neka vrsta transformatora, koji vrši proces prevođenja onoga što je uronjeno unutar duha u samu svijest koja je čulima povezana sa vanjskim svijetom. Literatura je stoljećima računala sa tim fenomenom. Međutim, sada jedan virtuelni kompjuterski jezik oblikuje novu stvarnost, koji je napravio ne samo prodor u svijest, nego prodor u podsvijest, u polje na kojem se odvija proces prevođenja. Polje duha, za neke nedodirivi božiji prostor, još nije osvojen, ali tehnologija pokušava da na tom planu napravi neke intervencije. Svejedno, čini se da su još uvijek nedovoljno istraženi brojni procesi na razini podsvijesti, gdje se odvija proces prevođenja, ukrštanja – transformacija. Još dublje polje duha posjeduje drugu vrstu egzistencije u obliku Nesvjesnog, koje je zajedničko svim životinjama, a to je polje koje ne osjeća bol. Problemi o kojima je riječ se odvijaju na planu duboke podsvijesti. Zloupotrebe koje se primjenjuju nad ljudskom psihologijom u tehnološki visoko razvijenim društvima proizvode polu-poremećene ljude, koji su skloni nasilju, a potom i automatizirane ljude sa zamrlom psihologijom, koji ne prate ritam kosmičkih vremenskih zakona. Da li tehnologija na ovom stadiju ima kapacitet da upravlja procesima podsvijesti ljudskog roda? Uticaj je zaista osjetan, ali da li tehnologija može zagospodariti poljem podsvijesti, a da same razine duha ne pruže otpor? Negdje oko tih problema se kriju tajne današnje umjetnosti, jer se veza jezika i duha promijenila. Literarni jezik zahvata iz duha Fragmente božjeg stvaranja, kojeg preko podsvijesti prevodi u vanjski svijet. Taj relativno objektivni svijet se isto tako može kodirati, a potom spuštati u prostor duha, gdje postoji jedna slobodna igra Fantazije, kao što su slobodni valovi mora. Sam jezik ne ukalupljuje duh, on je samo kanta koja zahvata iz tog bunara božanske Fantazije svemira. Tehnologija, čitav taj virtuelni svijet, to je, također, kreacija Fantazije. Upravo zbog toga ona prodire u to najdublje polje čovjekove prirode. U tim procesima se već ide daleko, toliko daleko da se ugrožava božiji prostor unutar ljudskog bića. Ti nevidljivi i zanemareni procesi su prije svega posljedica odstupanja od zakona kosmičkog vremena. U skladu s tim vremenom se razvijaju duboka polja ljudske psihologije, koja su najčešće nevidljiva. Vrijeme kompjuterskih satova, koje nam se nameće, zanemaruje postojanje tih zona, jer ljude želi ukalupiti u svoj ritam tehnološkog vremena, kako bi bili funkcionalni. O tim problemima je pisao francuski filozof i Nobelovac Henri Bergson u knjizi „Ogled o neposrednim činjenicama svijesti“, koja je napisana krajem 19-tog stoljeća, baš u vrijeme kada je ljudska psihologija i počela da doživljava svoj preobražaj, koji je pratio poremećaje koje nameće industrijsko društvo, razvijene tehnologije. Marija Brida u Uvodu za spomenutu knjigu piše: „Pa i ovo, ili neko drugo, jezično označavanje psihičkih procesa samo je konvencionalno i kompromisno, jer se temelji na statičnosti jezika prema kojoj istim određenim riječima označujemo neprestano-sebi-različit doživljajni tok, te uvodimo diskretnost u kontinuum, identitet u neiscrpnu mijenu; jezik je, naime, također mješovita tvorevina dvostruke prirode (kako je vidljivo iz Bergsonovih razmatranja, premda je on u Ogledu više naglasio upravo statičnu stranu jezika), jer omogućava da se diskretnošću i statikom riječi izraze smisaone veze koje mogu zahvatiti ponešto od unutarnje dinamike svijesti i iznijeti na opažajima dostupnu površinu tragove takvih zahvata, iako ne mogu adekvatno izraziti bogatstvo kvalitativnih preljeva i međusobno pronicanje različitih doživljajnih sadržaja. Ono što se pogledu, naviknutom na motrenje vanjskih kvantitativnih razlika, čini kao rast intenziteta nekoga svjesnoga stanja, u stvari je, smatra Bergson, čisto kvalitativan značaj koji to stanje svijesti poprima u našem duševnom životu, penetrirajući svojom singularnošću sve šire regije psihe, bojeći ih, tako reći, svojom sasvim osobitom bojom dok, ukoliko tendira tome da ostane izolirano, prividno opada u intenzitetu.“ Čak i nesvjesno čovjek stalno ima potrebu da „brani“ određene zone svoje ličnosti ili identiteta, jer osjeća da su izložene vanjskom pritisku, na način da su ugrožene uspostavljenim odnosima u vanjskom prostoru. To je jako rasprostranjen problem. Vidimo da sve zemlje na svijetu razvijaju odbrambene sustave svojih zajednica, ali priroda te potrebe za samoodbranom je usađena u svakom čovjeku i mnogo je dublje prirode. Dovedeni smo u stanje da na svakom mjestu (bilo da smo okruženi prijateljima ili neprijateljima) moramo da pružamo otpor, da štitimo prostore unutar sebe koji oblikuju našu ličnost, a koje okolina ili ignorira ili otvoreno ugrožava. Mi vidimo da postoji veliki jaz između našeg autentičnog bića, koje se kao takvo oblikuje u dubokoj podsvijesti, i uspostavljenog ambijenta u realnosti. Kako vrijeme odmiče, i kako civilizacija sve više potpada pod jaram tehnologije, koja njome upravlja, postaje i sve izraženiji jaz između vanjskog i unutrašnjeg. To ide toliko daleko da slabi mogućnost projekcije unutarnjeg identiteta u vanjskoj zoni. Na terenu vlada konstruirani režim sistema nadzora putem tehnologije. Identiteti su ukalupljeni, a razlike koje proizvodi autentična psihologija svakog pojedinačnog čovjeka, svedene su na minimum. Sasvim jasno, ti su procesi povezani sa konceptom vremena, o kojem smo govorili. U eri kompjuterskog vremena se izostavljanju sfere i predjeli duha unutar kojih se oblikuje autentična ličnost, koja tim isključivanjem postaje ugrožena. Tako spomenuta autorica u svom Uvodu piše: „Veći dio vremena živimo izvan nas samih, od našega ja primjećujemo samo njegov izblijedjeli fantom, sjenu koju često trajanje baca u homogeni prostor. Slobodu, kao uvijek moguć ali ipak rijedak vrhunac našeg opstanka, vidi Bergson u sjedinjenju našeg svjesnog i aktivnog života sa vlastitom dubinskom jezgrom, sa izvorom ne samo našeg pravog ja nego i njegove „prostorne sjene“, pa i čitavog fantomskog svijeta koji se znade između toga simboličkog i pravog našeg ja ispriječiti. Odnosno, taj svijet postaje fantomski tek onda kad zaboravimo njegovo porijeklo u stvaralačkom duhu koji, projektirajući se u prostor, započinje svoj hod prema kosmičkoj komunikaciji – no u toj razvojnoj liniji neizbježno prolazi kroz fazu kad žrtvuje slobodu nužnosti, originalni kvalitet njegovoj kvantitatvnoj specifikaciji.“ Bergsonova filozofija psihofizike čovjeka povezuje zakone duboke psihe sa zakonima svemira, jer su oni komplementarni. Psiha je sazdana od kosmičkog tkiva. Onemogućavanje njenog prirodnog razvoja izaziva poremećaje „Velika upornost neurotičkih kompleksa, kao i to što oni više pogađaju individuum nego društvo, proizlazi odatle što ih uzrokuju socijalno uvjetovani poremećaji unutar nagonske sfere, te je u kompleksu nagomilana biološka introvertiranost nagona (što je vidljivo iz analiza u Stvaralačkoj evoluciji).“, napisano je povodom Bergsonove studije. Bergson je mnogo pažnje posvetio analizi kompleksa, ako tim terminom označimo površinske mehanizme koji se interpoliraju između istinskog ja i socijalno uvjetovanih konvencija. Ovi kompleksi ne pogađaju toliko individuum koliko društvo gdje se očituju kompleksi moći i nadmoći. Elementima društvene stvarnosti je potrebno vratiti njihovu psihičku prirodu, koja je istisnuta izvan njenog radijusa, ili pak postoji unutar njega u reduciranom i deformiranom obliku. Stoga se sa nostalgijom prisjećamo vremena kada se u gradovima mjerilo vrijeme prema sunčanim satovima, odnosno sjenom sunca. Ta vremena su definitivno prohujala, a sunčani satovi ako postoje, oni su kao kulturni fenomeni potpuno zanemareni. Čak toliko da mnogi ljudi kad vide neki sunčani sat na zgradi i ne znaju o čemu se radi, jer ne predstavlja nikakvu bitnu stvar u njihovim životima. Kultura života u zajednicama koje su bile uže povezane sa kosmičkim zakonima, podrazumijevala je drugačiju psihologiju pojedinca i manji stepen deformacije i otuđenja psihe.
Istaknuta fotografija: Vaclav Havel
#Marko Raguž #pismo #Sarajevo #Vaclav Havel #vrijeme
