U dvorištu art-kvarta Benčić, u sklopu ljetnog programa „Knjiga na jutarnjim mjestima“, danas, 22. srpnja, je gostovala jedna od najnagrađivanijih suvremenih hrvatskih autorica, pjesnikinja, dramatičarka, esejistica, feministica, aktivistica i urednica u izdavačkoj kući Fraktura, dobitnica više od dvadeset književnih nagrada, Monika Herceg. Susret kojeg je moderirala Helena de Karina, a u organizaciji Gradske knjižnice Rijeka protekao je u toploj i intimnoj atmosferi, uz kavu i kroasane, gdje je Herceg s publikom podijelila djeliće svoje osobne priče, razmišljanja o književnosti, podrijetlu, stvaranju i društvenoj odgovornosti.
Već na početku susreta Herceg je s neskrivenim entuzijazmom otkrila da je upravo završila novu zbirku pjesama koja joj donosi „posebnu zaigranost i veselje“, odmak od prijašnjih poetika i svojevrsni povratak igri. „To je potpuno drugačije od dosadašnje poezije tako da sam sretna, zaigrana i baš me to nevjerojatno veseli“, kazala je.
Govoreći o vlastitoj čitateljskoj strasti, Herceg je u šali priznala da čak i na jednodnevna putovanja nosi više knjiga nego odjeće: „Četiri knjige u ruksaku i još tri u malom kuferu, čisto da imam izbor navečer. I još pustim audioknjigu da me uspava.“ U tom svakodnevnom tekstualnom uranjanju, naglašava važnost predanosti onome što volimo: „Kad se posvetimo onome što volimo, dogodi se nešto što ne možemo predvidjeti, ali osjećam da se tada događa ono važno, da budemo u redu sami sa sobom i sa svijetom.“
Poseban dio razgovora bio je posvećen klasnoj pripadnosti i iskustvu vertikalne prohodnosti, prelasku iz siromašnog, ruralnog konteksta u kulturni i obrazovni prostor. Herceg je otvoreno govorila o odrastanju u selu, godinama provedenima u izbjeglištvu i uvjetima bez osnovne infrastrukture: „Prvi WC sam vidjela kad smo došli u kuću tijekom izbjeglištva. Dotad sam poznavala samo poljski zahod.“
Naglasila je i ključnu ulogu obrazovnog sustava i nastavnika u prepoznavanju djece koja dolaze iz nepoticajnih sredina: „Mene su doslovno spasile učiteljice i profesorice. Nisam imala knjige, dobila bih ih na kraju godine jer sam bila odlična učenica ili na natjecanjima. One su prepoznale da mogu, da imam talent. Zato sam na kraju i završila fiziku. Sve to ne bi bilo moguće bez škole. Mislim da se enormna važnost svih koji rade u školstvu ogleda u situacijama kada je obiteljski kontekst takav da ne može dati podršku djetetu, obrazovni sustav je tada stvarno u mogućnosti spasiti to dijete. Ja jesam rezultat posvećenog rada velikog broja profesorica, divnih i velikih žena i nisam jedina.“
U svom govoru autorica se dotaknula i šireg društvenog konteksta: potrebe za razumijevanjem mladih, važnosti empatije, kao i osobne odgovornosti svakog pojedinca. „Moramo se odnositi s dobrotom jedni prema drugima. Reći ‘oprosti’ kad pogriješimo, reći ‘volim te’ kad to osjećamo. Mislim da književnosti nema bez tog etičkog sloja. To je dio jednadžbe.“
Dotaknula se i teme klasne privilegiranosti, spominjući kako je u Hrvatskoj vrlo malo pisaca iz radničke klase ili siromašnijih sredina: „To se zove vertikalna prohodnost i kod nas se događa rijetko. Kad se dogodi, netko postane simbol generacija, kao Édouard Louis. To puno govori o nejednakostima koje postoje i danas.“
Monika Herceg trenutno završava svoj prvi kratki dokumentarni film Joso, koji potpisuje kao redateljica i scenaristica. Aktivno sudjeluje u projektu Dilemma Mobile Academy koji spaja glasove srednje Europe i Kavkaza, koji vodi poljska fondacija Borderland (Pograničje.)
Susret s Monikom Herceg bio je podsjetnik da književnost ne živi samo na stranicama knjiga, nego i u iskustvu, odgovornosti i hrabrosti autora da progovore o onome što je najosobnije, kako bi dotaknuli ono univerzalno.
Istaknuta fotografija: Marta Ožanić
#GKR #Gradska knjižnica Rijeka #Knjiga na jutarnjim mjestima #Monika Herceg #susret
