Ni život ni smrt ne pripada meni Ja sam tek onaj koji je u sjeni Onog što u vremenu se Ovremeni. Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni Iz zatoka tvari iz te tvarne muke U ona daleka sunčana počivališta pruža ruke... Mak Dizdar
Sa odlaskom Tita nije umrla Jugoslavija – dok ima Jugoslovena bit će i Jugoslavije. Josip Pejaković je baš nedavno otvorio srce rekavši da se on uvijek osjećao Jugoslovenom i ”nepopravljivim partizanom”. Dobro, neko će možda kazat – folira jer “glumac je glumac”. Ne nije to bila “gluma”, on je slutio da je kucnulo vrijeme za rastanak. Drugovi partizani, je li on “zaprave umro” ili je i ovo gluma? Ako je ovo što slijedi (ceremonija oproštaja) njegova posljednja rola onda bi se morali potruditi da našeg legendarnog “Omer pašu Latasa” ispratimo dostojanstveno. Metaforički kazano oproštaj od Josipa Pejakovića je zapravo na neki način i definitivna sahrana Titove Jugoslavije. To je dodatni razlog da na dan pokopa od grada napravimo veliku teatarsku pozornicu. Sahrana će prema najavama biti u srijedu (23. 07. 2025,) na groblju Bare u Sarajevu.
Maestro, počivaj u miru.
„MORAMO RADITI ZA ONO ŠTO ŽELIMO DA SE DESI, UMJESTO DA ŽALIMO ZA ONIM ŠTO SE VEĆ DESILO.“
”Moramo raditi za ono što želimo da se desi, umjesto da žalimo za onim što se već desilo“, savjetuje prof. Sead Turčalo, pa nastavlja: „U našem kontekstu politika je više nego bilo gdje umijeće mogućeg i kao takva zahtijeva pragmatizam, viziju i odlučnost. Moramo napustiti defanzivni mentalitet, poziciju i mentalitet žrtve i preuzeti lidersku ulogu. Previše smo fokusirani na suprotstavljanje tuđim političkim manevrima, što nas čini pasivnim akterima kojima se politika događa umjesto da je proaktivno kreiraju, dugoročno i strateški. Napuštanje pozicije i mentaliteta žrtve ne znači da zaboravljamo prošlost, već da naše djelovanje ne može biti svedeno na očekivanje da drugi djeluju umjesto nas kao građana Bosne i Hercegovine, dok mi branimo status quo. Nastupanje iz pozicije žrtve je stav koji rađa mentalitet gubitka i poraza“, pojašnjava sarajevski profesor Sead Turčalo. Često se raspravlja o tome šta je to istina, koja je priroda istine; kako je moguće da ima više vrsta istina, ili više suprotstavljenih istina, koje je potrebno dokazivati. Elem, iznad svega visi upitnik. Neki nas uvjeravaju da je čak i sama smrt neprovjerena glasina. „O smrti bi trebalo znati ipak više od Kanta, koji je, jednom upitan, rekao da o njoj ne zna gotovo ništa“, zapisuje književnik Marijan Grakalić na jednoj od stranica knjige „Smrt Džejmsa Džojsa“. Našoj „slabopamtljivosti“ se na koncu konca nudi kao zamjena trajnost riječi koja bi se na papir morala upisati onako kao što bi je klesar unio u kamen. Nego vratimo se tamnovilajetskoj Bosni koja je puna kontroverzi, ali smo barem u jednoj stvari načisto: Smrt kod nas nije neprovjerena glasina, to je definitivno. Ginulo se „zaprave“, i u proteklom ratu jednako kao što se krvarilo stoljećima unatrag. Smrt nam je najčešće pravila zasjedu zbog „naše ljubavi prema mržnji“, a mržnja je voda duboka. Nije zgoreg pomenuti šta je Alija Izetbegović zborio tokom rata: „Zajednički život je lijepa stvar, ali ja mislim da mogu slobodno reći da je laž da naši vojnici ginu za to. Naime, ako je iko gajio neke iluzije o zajedničkom životu, onda smo to bili mi. A ne mogu se na laži zasnivati stvari i ne možemo mi našem narodu lagati“ (Konvencija SDA u ožujku 1994. godine). Rat bi i prođe, bitka za Sarajevo još uvijek traje. Neke stvari nisu do kraja definirane iako je prema tvrdnjama Zlatana Dizdarevića “američka 6. Flota usidrena u Miljacki”. Tako je to sa “kontroverzama” ratnog Sarajeva. Ivo Andrić u svome romanu Travnička hronika piše kako je njegov knjiški junak „za vreme revolucije u Parizu i tokom ratovanja u Španiji gledao mnoge smrti i nesreće, tragedije nevinih života i kobnih nesporazuma, ali nikad još nije video ovako izbliza kako jedan častan čovek nezadržljivo propada pod pritiskom događaja. U nezdravim prilikama i ovakvim sredinama, gde vladaju slepi slučaj, samovolja i niski nagoni, dešava se da se oko čoveka na koga slučajno pokažu prstom odjednom zavitlaju događaji, kao virovi vode ili svrdlovi prašine pod vetrom, i čovek tone bez pomoći.“ Upravo se ta surovost ljudskih odnosa, u sprezi istorijskih procesa i potrebe da se očuva vlast, opisuje u „Travničkoj hronici“. Tu niko nije pošteđen, od običnog naroda, koji najviše strada, pa do sultana ili cara, koji su, također, izloženi urotama, spletkama, kako bi bili svrgnuti sa vlasti. Ta borba je u tolikoj mjeri umrežena, zlo je toliko lukavo i razgranato. Andrić poznaje u detalje spomenute ljudske odnose. Upravo zbog toga nije u redu govoriti kako Ivo Andrić mračno i negativno opisuje ljudsku stvarnost. On je opisuje onakvom kakva ona uistinu jeste. Potvrdu toga možemo naći i kod Derviša Sušića: „Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane“.
„Alija je zaslužio Sarajevo“, veli Slobo Raši tijekom pregovora u Dejtonu, “vi ste pobjegli u šumu i na okolna brda. Alija je cijelo vrijeme ostao u gradu pod granatama te je pošteno da mu pripadne Sarajevo“. Suzdržao bih se od komentara jer se upravo u ovoj rečenici Slobodana Miloševića skriva opasna zamka o koju se stalno spotičemo. To je nama naša borba dala pa dobismo Aliju za maršala, što bi neki u šali kazali. Čemu danas toliki hvalospjevi ZANOBIH-ovskoj Bosni Hercegovini kad u toj priči više nema (velike većine) srpskog naroda? Po kom to rezonu „Alijino Sarajevo“ treba biti glavni grad dejtonske Bosne i Hercegovine? Kako je moguće da živimo u Dejtonskoj, a svake godine 1. ožujka slavimo „referendumsku“ BiH. Nije li i to jedna vrsta „puzajućeg“ državnog udara?
U očekivanju bošnjačkog odgovora
„Četvrti bošnjački preporod bit će izrazito državotvornog karaktera. Autonomno će ga inicirati i predvoditi sami Bošnjaci. Sadržaj tog novog stupnja društvenog razvoja bit će novi društveni ugovor o Bosni, kojeg će Bošnjaci izraditi na realnim, a ne izmaštanim osnovama, te ponuditi i ostvariti sa komšijskim bosanskohercegovačkim narodima. To je faktički novi ustav. On će značiti uspostavu jedne nove Bosne. Sadašnje stanje je dugoročno neodrživo, mada je nacionalnim strankama u njemu lagodno i lijepo, dok su bivša, socijalistička rješenja, za čime pati naša ljevica, iluzorna. Treba nam nova politička platforma, novi ugovor naših građana i naroda, novi ustav i siguran sam da će je Bošnjaci skoro ponuditi“, rekao je onomad prof. Šaćir Filandra najavljujući 4. bošnjački „Preporod“.
I šta bi nakon ove Filandrine najave, ništa. Već je sve zaboravljeno. Ja mislim da je Sarajevo glavni problem. „Ne može se živjeti u Sarajevu“, što bi rekao Abdulah Sidran. “U Sarajevu kad živiš previše vremena potrošiš. Dok tamo, dok amo – prođe jutro. Dok ovo dok ono – ode dan”. Nije li prikladnije i poštenije da se u svjetlu nove realnosti Sarajevo preimenuje u Sidranovo? U svakom slučaju, ovo današnje, takozvano Dejtonsko, Sarajevo ne može biti glavni grad, te stoga državne Institucuje treba izmjestiti negdje na „slobodnu teritoriju“, ako uopće imamo takvo što. Osmanlijama se za njihova vakta ima štošta prigovoriti, ali su bili apsolutno u pravu kad su umjesto Sarajeva odabrali Travnik kao sjedište svojih Vezira. Dakle, u tih pet stoljeća njihove vladavine Bosna je bila prividno “mirna”, a Sarajevo još mirnije. Priča o Sarajevu kao glavnom gradu je novijeg datuma i otpočela je tek 1881. godine u eri Benjamina Kalaja…
Ivo Andrić o Sarajevu
“To je grad. Taj utisak i ta pomisao nameću se uvek kad se ispnemo na jedan od visova koji, okruženi starinskim utvrđenjima, stešnjavaju i nadvisuju Sarajevo. Uz padine bregova penju se strmi i u pesmama opevani sarajevski voćnjaci, a između njih se ruše, kao tanke lavine snega, bela mnogobrojna i tako karakteristična stara muslimanska groblja. (Ne znam kakva je to igra čula ili nedokučiva logika osećanja, ali uvek sam imao utisak da zaista voćnjaci idu uz breg, a da se groblja spuštaju). Sa sumrakom koji polagano pada belina njihovih nadgrobnih kamenova ističe se sve jače. Mnogi od tih tankih i uspravnih nišana nagnuo se kao da se sprema da legne u grob i on, zajedno sa svojim pokojnikom. Na nekim mestima su ti nišani posejani tako gusto i toliko nagnuti i ispreturani da izgledaju kao klasje zamršeno i povaljano vetrom. Ta starinska muslimanska groblja nemaju ničeg od mračne tuge i jezivosti hrišćankih grobalja. (“Turci sahranjuju svoje mrtve mnogo lepše nego mi, njihova groblja su prave bašte”, kaže jedno lice u Hajneovom “Putu po Harcu”.) Muslimansko groblje zaista nije, kao hrišćansko, sumorno mesto na periferiji grada, nego sastavni deo žive slike jedne varoši; u njemu i oko njega smrt ne zamraćuje život i život ne skrnavi smrt. Ta groblja oko Sarajeva, sa svojim belim nišanima koji sve više tonu u zemlju, umiru danas i sama, ali spokojno i vedro, u dostojanstvu i lepoti kao što su umirali i bivali sahranjeni u toku stoleća oni koji u njima počivaju. Pod nama u ljubičastom sumraku tone sve više staro Sarajevo, sa svojim građevinama svih vremena i stilova, svojim crkvama, starim i novim, sinagogama i mnogobrojnim džamijama, pored kojih rastu jablanovi, vitki i visoki kao minareta. Grad buna i ratova, novca i gladnih godina, kužnih epidemija i razornih požara, grad veštih ljudi, koji su uvek voleli život, iako su ga poznavali i s lica i s naličja. Njegovo lice u poslednjoj svetlosti sutona izgleda drevno mudro; na njemu su, kao bore vekovnih podviga i iskustava, urezane linije ulica, krivudave i smele. One iz turske epohe, prave i krute one iz austrijskog vremena. Te dve vrste gradskih ulica još se jasno razlikuju kao dve azbuke iz dva razna pisma i jezika. Ali velom sumraka, koji biva sve gušći, sve ih više izjednačuje i stapa u nečitku priču zajedničke noći, koja sada pokriva istorije i legende, podvige stranih osvajača i domaćih malih i velikih tirana i oligarhija, pokrete narodnih masa, duge i zamršene račune i obračune između onih koji imaju a ne daju i onih koji nemaju ništa do svojih potreba”… (Fragment iz Andrićevog teksta o Sarajevu koji je pisan početkom 1975. godine uoči njegove smrti)
#Bosna #Ivo Andrić #Josip Pejaković #Marko Raguž #Sarajevo
