U sjeni Bertolda Brehta

DODJELJENA TEATARSKA NAGRADA HELENE WEIGEL – KO JE ZAPRAVO HELENE WEIGEL?

Do nas je prije par tjedana doprla vijest da je nagrada Helene Weigel za iznimni doprinos teatru “Berliner Ensemble” dodjeljena ravnateljici drame Teni Stivičić. Krasna vijest iskrene čestitke našoj Teni na ovoj prestižnoj nagradi. Ko je zapravo Helene Weigel? Onima koji ponešto znaju o Brehtu neće biti teško odgovoriti na pitanje “ko je Helene Weigel”. Naravno, riječ je o poznatoj glumici i dugogodišnjoj direktorici “Berliner ensemble” teatra. Helene Weigel je inače u Evropi i Svijetu bila puno poznatija kao supruga Bertolda Brehta. Da, možda je to u ovom trenu nepristojno reći, ali to je jednostavno tako. U pomenutom teatru je kao dramaturg bio uposlen i sam Breht. Ova zgrada sa svim svojim čudesima se tih godina nadaleko pročula kao “Brehtov teatar”. Davno je to bilo, jedva da se čovjek sjeća tih zbivanja. Od tada su već prohujale mnoge godine i decenije. Uprkos tome Breht nije zaboravljen. Ispred zgrade teatra mu je podignut grandiozan spomenik (ne bista, nego baš velik i lijep spomenik), a cijeli kompleks (teatar sa okolnim parkom) je nazvan njegovim imenom, odnosno “Bertolt Brecht Platz”. Vidite i sami kako stvari funkcioniraju. Okreni, obrni mi na koncu ipak shvatimo da su najvažniji ljudi. Kad to kažem mislim prije svega na velikane koji su obillježili svoju epohu. U takve se sasvim opravdano ubrajaju Helene Weigel i Bertolt Brecht…

Volter na dvoru kralja Fridriha

“Nije li politika zapravo vještina da se slaže u pravi čas”, pitao je poznati filozof kralja Fridriha tokom šetnje prekrasnim parkovima njegova dvorca. Volter je kao što je poznato jedan duži period bio gost na kraljevom dvoru u Potsdamu pokraj Berlina. Taj bajkoviti dvorac je sačuvan sve do današnjih vremena u svome izvornom obliku. Zove se Sannsouci, što u prevodu znači “Bezbrižni”, te je kao takav i dan-danas glavna turistička atrakcija pomenutog grada. Da vas uzgred podsjetim da je Berlin 17. i 18. stoljeća bio među Francuzima veoma omiljena destinacija. Prema nekim podacima do kojih sam došao čak jedna četvrtina stanovnika Berlina u tom periodu su bili Francuzi. Simpatije su naravno bile obostrane – govorim o prijateljstvu između dva naroda. Pomenuti kralj Fridrih je na primjer perfektno govorio francuski, a pisao je i jako zanimljivu poeziju. Neke od pjesama su pisane i na francuskom jeziku. Sačuvana je i obimna prepiska sa Volterom koja se vodila takođe na francuskom jeziku. Ako prošetate berlinskim “Žandarmer” trgom, koji važi kao jedan od najljepših u ovoj njemačkoj metropoli, imate osjećaj kao da ste izronili u Pariz 18. vijeka. Francuski duh i šarm se tu osjeća u svakom pokretu i uzdahu divljenja. Neki berlinski kvartovi i dan-danas nose stara (francuska) imena kao na primjer Francuski Buholc (“Franzosische Buholc”), što nedvojbeno sugerira da su u “ona stara dobra vremena” tu pored Nijemaca živjeli i Francuzi koji su, pored ostalog, umjeli maštovito filozofirati. Uzgred da pomenem da su za Voltera govorili da je “najveći filozof među šahistima i najbolji šahista među filozofima”. Francusko-njemačka idila iz tog perioda nije dugo potrajala. Kasnije su došli ratovi u vrijeme Napoleona, koji su nakon kraćeg predaha nastavljeni u vrijeme kancelara Bizmarka. Elem, od dobrih prijatelja postadoše ljuti i nepomirljivi neprijatelji poput tvrdoglavih Bosanaca. U današnjem Berlinu jedva da je preostao poneki Francuz što je naravno posljedica 2. svjetskog rata. Elem ako političari lažu, po Volteru, takvi i kradu. Francuski filozof to ovako pojašnjava: “Običan lopov krade vaš novac. Politički lopov krade vašu budućnost, vaše snove, vaše znanje, vaše obrazovanje, vaše zdravlje, vaš osmijeh. Običan lopov bira tebe a političkog lopova biraš ti“.

RILKEOV BIJEG U DJETINJSTVO

„Reklo bi se da paklu pristaje bilo koja scenografija čim iz svijeta potpuno iščezne ljudskost. Kad otuđenost dosegne vrhunac diše se čisti očaj. Protraćenim životima cijedi se izgubljeno vrijeme. Zaludu je onda ljudske ljušture garnirati religioznom metaforikom kao u posljednjim sekvencama Roy Andersonovog filma „Pjesme s drugog kata“ (“Songs from the second floor”). Popne li se deset katova više i prepečen navikom čovjek mahinalno na otvorena vrata ukorači u lift koji nije, bog zna zašto, stigao na poziv, e pa, upravo takav šok izaziva ukoračenje u ništavilo. Enter the void! Pad se zna nerijetko preživjeti i nema toga ko ga nije iskusio za života, barem jedanput“, zapisao je Nermin Sarajlić u svome tekstu „Jeka Paskalovog fragmenta“. Povod za ovaj ogled je zapravo Rilkeova priča „Posljednji“ koja govori o problemu Nestanka pojedinca, porodice, dinastije – na način kako je nestajanje (i nastajanje) naraštaja opisano u starozavjetnim knjigama. Taj strah od Nestanka, ili možda čežnja za Nestankom – jedna je od osnovnih čovjekovih opsesija, koja u sebi sadrži mnogo patologije, ali i pogonske snage da se oblikuje neponovljivi cvijet duha, da se očuva od zaborava u nekom obliku, prije nego naše tijelo rastavi zemlja, a konture našeg lica potonu u bezimenost. Umjetnost je jedan krik – otpor tom patološkom strahu od poništavanja identiteta, koje se dogodi svakom čovjeku nakon što ga prekrije zemlja. Njegov identitet, njegova neponovljiva kontura bića – iščezavaju u nepovrat. Ako je tokom života napravio neki otisak, kroz crtež na zidu pećine, kroz oblik lica u kamenu, kroz zvuk ili muziku, ili jezik – njegovo postojanje dobija nešto trajniji oblik. Njemu zemlja, materijal od zemlje, ponudi „prostor“ za oblikovanje njegovog bića, a ona će ga čuvati dok vjetar, ili neko novo ledeno doba, ne zamete obrise i tragove. Mislim da je taj problem nestanka pojedinca, ali i čitavih naraštaja jako lijepo opisan u starozavjetnim knjigama – a Rilke je bio veliki ljubitelj tog štiva. Čini se da je ta čovjekova opsjednutost nestankom ponekad jača čak i od ljubavi. To je antička borba između Erosa i Tanatosa. Ljubavi i smrti. Ljubav produžava život, ona obnavlja križanjem konture bića koje je već postojalo u vremenu, dok nas smrt (Tanatos) odvlači u podzemni svijet bezimenosti, nepostojanja – bezobličnosti i sjedinjuje nas sa mrtvom tvari, kakva je Zemlja (ili je ona barem takva naizgled). Protagonist Rilkeove priče Posljednji je jedan ojađeni čovjek, koji provodi predvečerje sa majkom – samo još jedan proljetni sumrak, još jedan dan, prije nego što i on ode u bezimenost, a zidovi stana u kojem je živio izgube svaku uspomenu na njega, zidovi koje je njegov duh tokom života tako snažno u sebe primio. To je samo jedan dan na zemlji, dan kao i svaki drugi, dok smo izloženi bolesti, u želji da se suprotstavimo svijetu, koji ne obraća pažnju na nas, koji ne drži do našeg postojanja, a mi tako uporno želimo da ostane neki pomen na nas. To podjednako želi pjesnik Rilke, kao i junak njegove prozne priče. Obojica se na dvije razine bore sa ništavilom prolaznosti. Junak ove priče postaje sumnjičav prema ljubavi, prema životnoj dramaturgiji u koju ga uvodi sjedinjenje sa djevojkom, suprotnim polom – on čak kao da utjehu pronalazi upravo u Tanatosu, kao da želi da ga snaga njegove obmane potpuno obuzme, kao da traži utjehu vječne anonimnosti, beskrajne Bezimenosti. U priči je zapisano: „On živi dva života. Jedan prema naprijed i jedan duboko unazad u prošlost. To ga čini tako, – tako širokim…“ Mislim da je u tom udvostručavanju, u umnogostručavanju činjenica života, zapravo sadržana i njegova tajna. „Djetinjstvo je jedna zemlja, potpuno neovisna od svega. Jedina zemlja, u kojoj ima kraljeva. Zašto ići u izgnanstvo? Zašto ne postati stariji i zreliji u ovoj zemlji?…“ Vrijeme djetinjstva u odraslom čovjeku je jedna zasebna zona, u kojoj vlada dijete, koje nije istovjetno sa njegovim trenutnim „Ja“. To je jedna čudesna enklava duha. Ali da li je to tako sa ukupnim ljudskim životom? Samo jedan čovjek možda da živi živote u nizu, na principu prekidanja kontinuiteta između životnih etapa, kao što i sam sadržaj života biva prerezan. Jedan svijet dobijemo, a drugi izgubimo. Pozadina ove Rilkeove priče su razne kraljevske dinastije iz Srednjeg vijeka, koje su se borile, vladale – kroz naraštaje, a potom odlazile u nestanak. Prekrivao ih je veo anonimnosti, premda su u životu bili kraljevi. Na početku priče se pominju neki portreti ljudi koji odavno nisu u životu, putem kojih se povlači paralela sa vremenom postojanja, kao što u mnogim kućama portreti bake i djeda prisjećaju na neka davno minula vremena, ali ukazuju na postojanje izvjesnog kontinuiteta u vremenu. Na kraju se sve svodi na izmenjivanje naraštaja, koje je tako lijepo opisano u starozavjetnim knjigama, koji po redu vremena odlaze u Nestanak. Umjetnost je samo jedan krik protiv ništavila upućen u ambis bez dna. To je čežnja za originalnošću, za stvaralačkim potencijalom koji se ne može ponoviti u istom obliku. Čovjek nije mašina serijske proizvodnje, on želi da se diferencira kroz neponovljivost, a njegov duh teži da ostavi pečat posebnosti u vremenu i prostoru – u materijalu. Upravo je to ova Rilkeova priča – iznutra i izvana. Iznutra po sadržaju, koji upravo taj problem prolaznosti tematizira, a izvana – kao jedno umjetničko djelo, otisak duha jednog čovjeka koji je i sam izložen strahu od nestanka i koji želi da ostavi jedan mali trag svoga postojanja. Mislim da je upravo tu sadržana najveća uzvišenost umjetnosti.

Za kraj jedna kratka priča o Fiatu „Cinkquecento“:

DAVOS – POSLJEDNJE OKUPLJALIŠTE LAŽNIH BOGOVA

„Električni Fiat Punto kreće ovih dana sa proizvodnjom u Kragujevcu“, izjavio je onomad u Davosu A. Vučić, ali od te najave nažalost ništa ne bi. Ovo je danas samo sjena onog nekadašnjeg Vučića. Narod je ogorčen, protesti mjesecima potresaju Srbiju. Nastupila je era velike praznine i takozvana “nepodnošljiva lakoća postojanja”. Predsjednik Srbije još jednom pruža ruku pomirenja – ovaj put to nije prazna ruka. Vlast u Srbiji, kako sami najaviše, planira smanjiti trgovinsku maržu što će proizvesti pad cijena hrane oko 20 procenata. Ovu očajničku gestu moralno posrnulog Predsjednika neki već tumače kao njegov “posljednji pokušaj”. Možda i upali, vidjet ćemo. Napoleon je davno govorio kako se srce vojnika najlakše osvaja preko “sitog stomaka”. Predsjednik Srbije ne posustaje te šalje još jedan apel opoziciji: „Trebate nam. Srbiji je potrebna saradnja sa vama. Jer, kao što znate, našem narodu treba utjeha i molitva. Jedinstvom ćemo sačuvati mir i tako obezbjediti da svijet duha, nevidljivog, neizrecivog Boga, bude svima dostupan i da narodu bude razumljiv. Upućujem apel i našim umjetnicima jer nam treba njihova pomoć. Apeliram na njihovu savjest – nek se prisjete da je savjest drugo ime za Boga. Zadatak umjetnika je da „dotaknu“ srca drugih, pogotovu onih buntovnih i revoltiranih, kako bi njihova duša bila otvorena za poruku Gospoda te nam samim time pomogla nam na putu prosvjetljenja”. Tako to biva od praiskona: Jedan gleda gore, dvojica gledaju dole. Jedan vidi baru, drugi vidi zvijezde a treći gumene patke što u bari se gnijezde. Svako od njih vidi ono što nosi u sebi. Prisjetimo se na tren one davne 2012. godine kada su predsjednik Fiat-a Sergio Marchionne i tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić promovirali model Fiat “500 L” na sajmu automobila u Ženevi. Nova verzija nekadašnjeg Fiće proizvodit će se, kako je tom prigodom najavljeno, samo u Kragujevcu, pod nazivom Fiat 500 L. Pet „stoja“ je uistinu magičan broj, Talijani bi rekli „Cinkquecento“. Boris Tadić je objasnio da je “ovim ispunjeno obećanje građanima koji sada mogu imati više povjerenja u svoju zemlju” dodajući da su građani “najzaslužniji za ovaj projekt”. Cijenim ljude koji pamte sitnice, velike događaje upamti svatko, znao je ponekad u šali reći nikad prežaljeni Đorđe Balašević. Pomenuta Svjetska promocija Fijata 500 (iz Ženeve 2012.) je svakako jedna od onih lijepih sitnica koja nam se u regionu desila i koja je vrijedna da se upamti. Na prapočetku, kao što piše u svetim knjigama, bijaše riječ. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Riječ bijaše život, i bijaše ljudima svjetlo. To svjetlo još uvijek svjetli i tama ga ne obuze.

Istaknuta fotografija: Sarajevo-Spomen park Vraca; na fotografiji Marko Raguž